Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Kasniji život Mladog princa

André Villas-Boas ostavio se trenerskog posla kako bi vozio reli

Slaven Bilić, siguran sam, pokušava malo živjeti ‘običan’ život. Sjedi u svom stanu na obali Temze, neopterećeno gleda nogomet, sluša muziku i uživa u obiteljskoj rutini. Tek povremeno zaviri na YouTube da bi pogledao navijačke pjesme klubova koji izraze zanimanje za njegove usluge.

U posljednjih 13 godina, otkako je postao izbornik hrvatske U21 selekcije pa do otkaza u West Ham Unitedu, praktično je stalno u pogonu, što se intenziviralo kad je prešao u klupski nogomet. S moskovskim Lokomotivom počeo je pripreme još dok je trajao Euro 2012. na kojem je prethodno vodio Hrvatsku; između Moskve i Istanbula bio je službeno tek osam dana na tržištu rada, a nije puno duže bio slobodan ni nakon odlaska iz Beşiktaşa i predstavljanja u Londonu.

Danas se, međutim, navršilo dva mjeseca otkako je nezaposlen. Promatra i osluškuje situaciju, razmišljajući o raznim opcijama jer otvoren je i za ostanak u Engleskoj i za selidbu u neke druge, pa i daleke krajeve. Pokušava se odmoriti, siguran sam, i vjerojatno bi najradije odmarao do ljeta, ali silno mu nedostaje uzbuđenje i adrenalin koje svakodnevni rad u klubu donosi sa sobom. I zna da ne može puno oklijevati ako dođe prava ponuda.

„To je luksuz u ovom poslu“, rekao je Telesportu prošlog ljeta. „Može si Guardiola priuštiti sabbatical od godinu dana u New Yorku, Klopp može sigurno nekoliko mjeseci, ali nema nas puno takvih i ja nisam ta kategorija.“

Na tržištu su i neka još traženija imena, poput Carla Ancelottija i Thomasa Tuchela. Nije nezamislivo ni da im se uskoro pridruži i, primjerice, Zinedine Zidane. Svi će oni, bez obzira na svoju reputaciju, morati vrlo pažljivo kalkulirati sa svojom slobodom – jer, kako primjećuje Bilić: „Eto, Marcelo Lippi si je svojevremeno uzeo godinu dana nakon što je osvojio sve s Juventusom i Italijom, a poslije te godine ga nije tražio više nijedan elitni klub.“

Razumljivo je i ljudski željeti se odmoriti od posla koji osim adrenalina nudi i još više stresa, nisu nogometni treneri po tome drugačiji od ljudi koji rade druge poslove. U posljednje tri i pol godine, dvaput sam se našao na tržištu rada i samo sam se želio odmoriti, uživati u obiteljskim druženjima i životu bez puno stresa; no, u oba slučaja ubrzo su stigle prave ponude i nijedan od ta dva tobožnja ‘sabbaticala’ nije trajao puno duže od mjesec dana. Da sam još čekao, pitanje je bi li tih ponuda još uvijek bilo – a i, ako ćemo iskreno, ipak sam jedva dočekao nastavak rada. Treneri jedino više zarađuju i stoga mogu duže ‘voziti na rezervi’, ali među samom njihovom kremom opcije su ograničene i jako ovisne o tajmingu. Želite li ostati na vrhu na izuzetno kompetitivnom tržištu, a ne zovete se Pep Guardiola, nemate zapravo jako puno izbora.

Elitni klubovi biraju i po imidžu, ne samo po stručnosti i uspjesima. AVB-jev gotovo dječački šarm sada je istrošen i ofucan

Budući da je taj izbor obično obrnuto proporcionalan statusu trenera i na samom vrhu je opcija jedva nešto više nego u hrvatskom sportskom novinarstvu za autora koji se ne želi podvrgnuti (auto)cenzuri, top-treneri vrlo rijetko svojevoljno daju otkaz. Ako to ipak učine, ili već imaju uglavljenu sljedeću gažu, ili su se toliko zasitili aktualnog posla da im je to počelo stvarati nepremostive probleme u osobnom svakodnevnom funkcioniranju i privatnom životu.

Ne daju otkaz kako bi vozili auto u utrci dugoj gotovo 9.000 kilometara u kojoj je 70 ljudi dosad izgubilo život, kao što je to napravio André Villas-Boas.

Bivši trener Porta, Chelseaja, Tottenhama i Zenita trenutno se nalazi u Peruu, gdje se priprema za subotnji start tradicionalnog Relija Dakar (nekadašnji Pariz-Dakar koji se, zbunjujuće, vozi u Južnoj Americi). Prije odlaska na put dao je intervju The Timesu (paywall) u kojem kaže: „Automobilizam mi je u krvi i moja je strast još otkako sam bio dječačić“, dok je na pitanje o opasnostima koje ga čekaju u Andama odgovorio lakonskim citatom Enza Ferrarija, da će vozač „žrtvovati sve bez oklijevanja kako bi zadovoljio ovu maniju“.

Mnogi od nas u nekoj točki života sanjaju o tome kako će napraviti nešto ludo i drugačije, nešto što sasvim iskače iz tračnica kojima se inače krećemo. Vrlo malo nas to zaista i napravi, ali AVB jest – iako je to, po vlastitom priznanju, poprilično uzrujalo njegovu suprugu. U njegovu obranu, treba reći da ionako nije bio u nekom od elitnih klubova kad je dao otkaz, odnosno odbio produžiti ugovor, ali ga je kineski Shanghai SIPG jednako dobro plaćao. Također, tvrdnja da su mu auto utrke u krvi ima uporište u činjenici da je njegov ujak svojevremeno sudjelovao na Reliju Pariz-Dakar i pričao mu priče o svojim pustolovinama ondje.

Pitanje koje ne možete izbjeći je, međutim – je li riječ o krizi srednjih godina? Timesov Rick Broadbent postavio ga je dvaput i oba puta je AVB odlučno odbacio takve insinuacije, rekavši da je naprosto riječ o „strasti“; strasti koju ima mogućnosti i hrabrosti ostvariti.

Punim imenom Luís André de Pina Cabral e Villas-Boas, čovjek je u nogometu od svoje 16. – točnije, otkako je svom susjedu u Portu, tadašnjem treneru Bobbyju Robsonu, ispostavio analizu na temu zašto bi njegov omiljeni napadač Domingos trebao i dalje biti starter. Robson je bio impresioniran i dao mu da vodi klupsku statistiku; uslijedilo je trenersko školovanje i dugogodišnji angažman kao asistent Joséu Mourinhu u Portu, Chelseaju i Interu. U sezoni 2009./10. AVB je započeo svoju samostalnu trenersku karijeru i nakon instant-preobrazbe relativno skromnog portugalskog prvoligaša Academice u ozbiljnu momčad već godinu kasnije preuzeo Porto, gdje je stekao status čudotvorca.

S Portom je AVB u jed(i)noj sezoni uzeo trostruku domaću krunu (Superkup, prvenstvo, kup), osvojivši ligu s preko 20 bodova prednosti i bez ijednog poraza, a sa samo 13 primljenih golova. Uzeo je i Europa ligu kao najmlađi trener-pobjednik u povijesti tog natjecanja.

The Young Prince‘ bio je nadimak s kojim su ga 2011. dočekali na Stamford Bridgeu nakon što je Roman Abramovič platio 15 milijuna eura, rekordnu odštetu za trenera, da bi osigurao njegove usluge. Villasu-Boasu bile su 33, bio je hipstersko božanstvo i ikonoklast s obzirom na to da nikad nije igrao ozbiljni nogomet, a došao je u klub u kojem je već prethodno radio s Mourinhom, menadžerom koji je ondje ostavio najdublji trag u Abramovičevoj eri. Činilo se da je sav svijet pod njegovim nogama.

Još uvijek traje rasvjetljavanje svega što se nakon toga dogodilo.

On sam reći će da je „u Chelseaju naučio najviše u svojoj trenerskoj karijeri“, ali i da je pritisak bio „zagušujući“, a nedostatak potpore „zaprepašćujući“. Usprkos prestižu koji je klub osvojio dovevši trenera kojeg su apsolutno svi željeli i masnoj odšteti koja je plaćena, AVB nije dobio ključ momčadi u ruke. Nisu je oblikovali po njegovim željama te pustili i doveli igrače koje je on želio i ubrzo je mladi trener došao u ozbiljne sukobe s iskusnim macanima koji su godinama ondje igrali glavne uloge; za njih je bio i ostao Joséov potrčko. Žalili su se Romanu na njegove metode, a kad je u veljači 2012. za utakmicu protiv Napolija u Ligi prvaka ostavio na klupi Ashleya Colea, Michaela Essiena i Franka Lamparda te izgubio, bio je praktično gotov.

Otkaz je uslijedio desetak dana kasnije, a Chelsea je na kraju te sezone, protivno svim prognozama i kladioničarskim koeficijentima, stigao do naslova europskog prvaka s dotadašnjim asistentom Robertom Di Matteom kao privremenim rješenjem na klupi.

Iduće je sezone Mladi princ, sada izgubljene krune, preuzeo Tottenham i ubrzo ostao bez najboljeg igrača, kada mu je nekadašnji – u međuvremenu otuđeni – mentor Mourinho primamio Luku Modrića na Bernabeu. No, AVB je bio vrlo uspješan i odveo Spurse do 72 boda u ligi, što je bio bodovni rekord za  klub, ali i općenito za neku momčad koja je završila izvan top 4 u Premier ligi. Mit o Mladom princu je opet zaživio, pristupili su mu Real Madrid i PSG, ali AVB je odbio i odlučio ostati na White Hart Laneu – samo da bi nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 2013., dobio otkaz nakon serije lošijih rezultata. To je, rekao je Timesu, bilo najveće razočaranje u njegovoj karijeri.

Među samom kremom nogometnih trenera opcije su ograničene i jako ovisne o tajmingu. Želite li ostati na vrhu, a ne zovete se Pep Guardiola, nemate zapravo jako puno izbora. Ni vremena za čekanje.

Tri mjeseca nakon otkaza u Tottenhamu AVB je napustio London i preuzeo Zenit. Ondje je u dvije i pol godine osvojio prvenstvo, kup i superkup, prolazio je skupinu Lige prvaka kao prvoplasirani i s pet pobjeda iz šest susreta, ali se zasitio Rusije i već je unaprijed bio najavio da na ljeto 2016. neće potpisati novi ugovor. No, uz svu svoju reputaciju i uspjehe nije dobio ponudu nekog od elitnih europskih klubova kakvoj se nadao i naposljetku je završio u Kini, zemlji u koju i igrači i treneri – uz svu priču o globalizaciji i napretku azijskog nogometa – još uvijek odlaze isključivo radi novca. Pa kome se da trenirati momčad koja se sastoji od osmorice Kineza i trojice skupih, raskalašenih stranaca koji su ondje samo zbog para?

AVB-ju je za godinu dana bilo i više nego dosta toga. Sada govori da će se nakon relija odmarati do ljeta; glasine ga povezuju s PSG-om, s čijim vlasnicima je navodno u dobrim odnosima, ali isto je vrijedilo i godinama ranije, pa ništa od toga nije bilo. Daleko od toga da je on nekakav Macaulay Culkin među nogometnim trenerima; njemu je tek 40, što je doba u kojem su mnogi priznati treneri bili još daleko od velike scene – primjerice, Napolijev Maurizio Sarri, koji također nikad nije bio igrač, tek je s 40 odlučio ostaviti posao u banci i posvetiti se trenerskom pozivu – ali elitni klubovi biraju i po imidžu, ne samo po stručnosti i uspjesima.

Gotovo dječački šarm sada je istrošen i ofucan, a ‘obični život’ za AVB-ja nije dugoročna opcija. Sada ostaje samo pitanje je li Mladi princ uistinu još uvijek vrhunski trener ili je ‘odrastanjem’ izgubio svoj mojo.