Velike nogometne nacije imaju velike mitove. Imaju dogme za koje vjeruju da predstavljaju njihov nogometni DNK, takve koje su u pravilu utemeljene na kolektivnom ‘karakteru nacije’ i manifestiraju se preko nogometa jer – a ovo je još jedna dogma u koju gotovo svi vjeruju, jer se bezbroj puta dokazala u praksi – nogomet je preslika društva i obilježja pojedinog društva se reflektiraju na nogomet koji je iz njega niknuo.
Onda te nacije imaju disidente koji počinju kao heretici i ikonoklasti te su u startu izvrgnuti ruglu i otporu usidrenog i usmrđenog vladajućeg mentaliteta – ali ako se pokažu uspješnima, njihove ideje počinju puštati korijenje, izazivati nogometni establišment i graditi oporbeni blok, nerijetko se i same pretvarajući u nove dogme. Na kraju tog povijesnog puta dobivamo nešto što bismo mogli nazvati Velikom dihotomijom, koja je imanentna svakoj pravoj nogometnoj naciji; radi se o temeljnom filozofskom sukobu oko mentaliteta, odnosno načina na koji bi se nogomet ‘trebao’ igrati, sukobu koji će tu naciju obilježiti do kraja povijesti.
Naravno, budući da je nogomet natjecateljska aktivnost s realnim i jasno mjerljivim rezultatima, a društvena kretanja fluidna i nikad sasvim linearna, u nekom će razdoblju jedan tabor, jedna škola misli, do nogu potući drugu i ustoličiti svoju vladavinu i dominaciju. Neki će to vidjeti kao dokaz napretka i promjene mentaliteta, drugi kao privremeni gubitak primata prije nego što se suparnički tabor regrupira i uzvrati reakcijom.
Prijeđimo sada s ove snobovske metafizike na konkretne primjere i bit će, nadam se, jasnije o čemu trabunjam.
Povijest engleskog nogometa je povijest izolacionizma i otpora vanjskim utjecajima. Nevjerojatno dugo, budući da je otočka nogometna povijest najduža od svih, odolijevalo se novim idejama i inovacijama svake vrste, njegujući nadasve konzervativni, pragmatični pristup i vjeru da su izumitelji nogometa superiorni drugima, iako su tu supremaciju davno, davno izgubili. Nesreća u sreći sigurno je bio i naslov svjetskog prvaka osvojen na vlastitom tlu 1966., koji je poslužio gotovo kao dokaz da ništa nije nužno mijenjati; idućih 30 do 40 godina, dok su svi ostali napredovali i mijenjali se, gotovo sve engleske momčadi na svim razinama nogometa igrale su Four-Four-Fuckin’-Two, šibajući centaršut za centaršutom u šesnaesterac i vjerujući da su i dalje bogomdane u usporedbi s ‘kontinentalcima’.
Pritom su nekako uspjele zaboraviti da je prelazak na taj sustav, s momčadi koju su ondašnji kroničari nazvali ‘Wingless Wonders‘, bio relativno revolucionaran za svoje doba, osobito u odnosu na dotadašnji način igre na Otoku. Dok je iza ostalih te 1966. već bila duga taktička evolucija, Engleska je onomad mislila da je sve nadoknadila u jednom zamahu. I uzalud su nogometno-novinarski bardovi poput Willyja Meisla i Briana Glanvillea i prije i kasnije upozoravali na zatvorenost engleske nogometne kulture.
Mi nismo sigurni ni kako bismo trebali igrati, a kamoli zašto; hrvatski nogometni DNK ostaje nemapiran i neprepoznat. Nogometnog identiteta Hrvati zapravo nemaju
Jonathan Wilson, najbolji i najutjecajniji nogometni kroničar naših dana, napisao je cijelu knjigu o tome (The Anatomy of England). Zadnje poglavlje u njoj je utakmica s Hrvatskom Slavena Bilića, od koje se ove jeseni navršava čitavo desetljeće. Wilson pokazuje kako su najeminentniji novinski komentatori gotovo istim riječima popratili taj „Wally with a brolly“ poraz kao i onaj najmitskiji, od Mađarske više od 50 godina ranije: prilično fatalističkim kritiziranjem engleskog fetiša na jurnjavu i nepovjerenja u tehniku. A onda se vraća skroz na početak 20. stoljeća i engleske poraze od Škota, koji su inaugurirali igru dodavanja, te pokazuje da je ista kritička opozicija postojala još i tada.
Ta je opozicija nakon neuspjeha na domaćem Euru 1996. utjecala na otvaranje širom vrata stranim nogometašima, pa onda i menadžerima u Premier ligi; nakon poraza od Hrvatske, koji je Englesku koštao nastupa na Euru 2008., pomogla je dovođenju prekaljenog europskog stratega Fabija Capella u izborničku fotelju, uz nezapamćeno visoku plaću. No, ni to nije uspjelo, pa je ustala druga strana s Royom Hodgsonom i Samom Allardyceom, sve stereotipnijim engleskim trenerima, ali su istovremeno u ligu dovedeni svi elitni europski treneri do kojih se moglo doći, a po uzoru na Njemačku i Španjolsku napravljen model potpune reorganizacije rada s mladim uzrastima. No, i dan-danas u FA-u govore o nužnosti „očuvanja engleskog nogometnog DNK“. Bitka je to koja traje stotinu godina, a stanje na terenu mijenja se jako polako.
Talijani su, s druge strane, svoju nogometnu kulturu izgradili oko taktičke prepredenosti i obrambenih temelja: nacija je to koja je svijetu dala catenaccio. Nitko to nije bolje definirao od kolumnista i teoretičara Giannija Brere, koji je – između ostalog – u povijest ušao po izreci da „idealna utakmica završava rezultatom 0-0“.
U svojoj knjizi Storia critica del calcio italiano (Kritička povijest talijanskog nogometa), koju rutinski nazivaju „Ratom i mirom calcija“, iznio je teoriju po kojoj su Talijani narod kojemu kritično nedostaje bjelančevina u prehrani, zbog čega su slabiji i manje tjelesno razvijeni od mnogih drugih naroda, pa stoga u nogometu mogu uspjeti jedino ako igraju stilom koji je nazvao „difensivista“. Kad bi pokušali igrati otvoreno i napadački, pisao je Brera cijelog života, bili bi osuđeni na propast. Po njemu je povijest u Drugom svjetskom ratu „kaznila agresivnu i napadačku Italiju“ i „razotkrila nepouzdanost militarizma koji se iz politike proširio i na prijeratni nogomet“.
Brerini difensivisti odnijeli su pobjedu u 1960-ima, kad su Milan i Inter zagospodarili europskim kupovima, a između 1950. i 1970. je broj postignutih golova u Serie A dramatično opao. Tko god da je pokušavao nešto drugačije, Brera je bio prvi koji ga je razapinjao. Kad se u talijanskom nogometu pojavio Arrigo Sacchi kao dotad najuspješniji disident, Brera ga je prozvao „heretikom“ i „alienom“. Strahovito ga je kritizirao i dok se penjao prema vrhu Europe s Milanom, ponajviše zato što je ukinuo libera (sam Brera skovao je taj termin) i nikad ga nije prihvatio. Kad je 1991. Sacchi postavljen za izbornika, dočekala ga je Brerina kolumna naslovljena Non si va contro la storia (Ne ideš protiv povijesti). Pogledate li pobliže razvoj talijanskog nogometa koji je uslijedio, jasno je da ta bitka još uvijek itekako traje.
Onda imate nacije u kojima je oporba odnijela veličanstvenu pobjedu, poput Njemačke i Španjolske.
U Germana je apstraktni i banalno mehanizirani „Kampfgeist“ utemeljen na fizičkoj snazi i izdržljivosti ustuknuo pred taktičkim inovacijama i revolucionarnom reorganizacijom rada u klubovima i s mlađim uzrastima – premda je opozicija postojala i ranije, utjelovljena u progresivnim trenerima poput Hennesa Weisweilera i kontrakulturnim ikonama među igračima, kao što su bili Günter Netzer i Paul Breitner, pa i pustolovni Jürgen Klinsmann, karakteristično lice njemačkog nogometa jako su dugo predstavljali terijeri, ljigavci i tirani poput Bertija Vogtsa, Lothara Matthäusa i Felixa Magatha.
Cjelokupna novija povijest španjolskog nogometa stane u aforizam koji je 1980-ih izrekao argentinski trener Cesar Luis Menotti: „Jednom kad Španjolska na terenu odluči biti toreador, a ne bik, igrat će bolji nogomet“. I zaista, La Furia Roja pretvorila se u tiki-taku i njene evolutivne izdanke, osvojila sve što se moglo osvojiti i na pijedestal postavila tehniku iznad snage, barbarskog jurišanja i sitne prljavštine.
Ilustracija: Dan Leydon, Football philosophies
U Brazilu je joga bonito tijekom dugih perioda militarizacije društva položila oružje pred pragmatizmom i od tada živi u sjeni i sjećanjima. U Argentini se već desetljećima ideološki kolju pristaše oportunističkog i reakcionarnog bilardisma te progresivnog i idealističkog menottisma – nazvanih tako po Carlosu Bilardu i Cesaru Luisu Menottiju, izbornicima koji su 1986., odnosno 1978. osvajali svjetski naslov. I pokušava se to predstaviti kao ideološki sukob, mada su obje strane kompromitirane mnogim detaljima koji im se ne slažu s narativom.
„Desničarski nogomet sugerira da je život borba“, rekao je jednom salonski marksist Menotti, koji je naslov osvojio u zemlji kojom je vladala desničarska vojna hunta. „On zahtijeva žrtve. Moramo se očeličiti i pobijediti bilo kojom metodom… Povinovati se naređenjima, jer to je ono što oni koji imaju moć žele. Tako se stvaraju retardi, korisni idioti koji služe sistemu.“
Nizozemska je, recimo, bila nogometno posve beznačajna nacija sve do pojave Rinusa Michelsa i Cruyffove generacije. Onda se totalnim nogometom vinula do statusa velike i važne, a s godinama je to rezultiralo time da je Velika dihotomija u njenom slučaju puno uža nego drugdje. Svi se slažu da je Totaalvoetbal temeljna vrijednost, ali razvile su se rivalske škole cruijffianen i vangaalisten – nazvane tako po dvojici vodećih ideologa, Cruyffu i Lousiu van Gaalu; obje zasnovane na istoj tradiciji, ali jedna s naglaskom na individualizam unutar sistema, a druga na sistem sam.
Kad je 2010. u finalu Svjetskog prvenstva Nizozemska izgubila od Španjolske tek nakon produžetaka, na naslovnici utjecajnog magazina Hard Gras ju je umjesto patriotskog ponosa i pohvala dočekala sablazan. „Smrt nizozemskog nogometa“ bio je naslov koji se odnosio ne na poraz, nego na način i stil igre – prljav, pogibeljan, ciničan i kontra svega što filozofija totalnog nogometa podrazumijeva. Tadašnji izbornik Bert van Marwijk je usprkos ogromnim pritiscima uspio zadržati posao, ali je nakon sljedećeg Eura potpuno osramoćen i prezren u domovini, gdje mu nakon toga više nitko nije htio ponuditi posao.
Pogledate li malo opću povijest spomenutih zemalja, doći ćete do zaključka da su pomaci u razmišljanju i promjene nacionalnih nogometnih paradigmi vrlo često koincidirali sa širim društveno-političkim kretanjima i mijenama.
Međutim, ima li Hrvatska išta slično ovome? Barem u natruhama, jer bilo bi bahato i hohštaplerski od nas da se uspoređujemo s najuspješnijim nacijama koje su osvajale kontinentalne i svjetske naslove te njihovom prebogatom nogometnom kulturom?
Nema.
Naravno da nismo ‘velika’ nacija ni po čemu, pa tako ni po nogometu, ali nismo ni ‘prava’ nogometna nacija jer nemamo ništa nalik vladajućoj paradigmi, a onda ni šizmu između nje i suparničkog tabora. U smislu nacionalne nogometne kulture, Hrvatska je zapravo zapela u predmodernom dobu u kojem nogomet nije sekulariziran i nije izgradio vlastite dogme jer je uvijek bio neodvojivi dio šire društvene patologije: bolno prizeman, korumpiran, politiziran, neslobodan i odvojen od običnog čovjeka, navijača.
Mi ne znamo što nas čini specifičnima i nemamo pojma zašto nam se – usprkos nedostatku sustava – događaju toliki talenti. Mi nismo sigurni ni kako bismo trebali igrati, a kamoli zašto; hrvatski nogometni DNK ostaje nemapiran i neprepoznat, a nove ideje – sve da ih i ima – nemaju se kamo probiti i što izazvati, osporiti, jer ni stare nisu očvrsnute u konstantnom stanju nepostojanosti koje oduvijek traje. Jedine debate i sukobi mišljenja oko načina igranja nogometa dosad su bili tehničke, a ne filozofske prirode – poput onog iz Ćirina doba, može li se u prvih 11 utrpati trojicu fantazista ili ne; ili onog s prijelaza iz Cicine u Bilićevu vladavinu, kad je Slaven pokazao koliko su bedasti bili oni koji su tvrdili da „ne možemo“ prijeći na sustav s četvoricom u obrani.
Ali to su tričarije, nisu pitanja koja oblikuju identitet jer nogometnog identiteta Hrvati zapravo nemaju. On se formalno sastoji od priča o „ostavljanju srca na terenu“ koji potiče vladajuća oligarhija, zakrilivši se plaštom na ‘kockice’ od lažnog domoljublja, a zapravo se vodeći partikularnim i privatnim ciljevima i iziskujući od ostatka nogometnog puka isključivo podanički odnos.
Jedina konstanta od osamostaljenja Hrvatske do danas u nacionalnom nogometu je bila činjenica da služi uvijek istom miljeu, privilegiranoj kasti premreženoj političkim i (polu)kriminalnim interesima koja ga grčevito drži i ne ispušta iz ruku, ne osjećajući pritom nikakvu moralnu odgovornost zbog bezbrojnih afera, kršenja zakona, antagoniziranja javnosti, ali i toga što u četvrt stoljeća nije realizirala nijedan strateški projekt niti imalo pomogla u definiranju tog hrvatskog nogometnog DNK. Naprotiv, sve se mijenja naprasno i neplanski, prepušta stihiji i zahtjevima trenutne situacije. Zaboga, pa nama je izbornik Ante Čačić – što je još super kad se sjetimo da smo imali i Igora Štimca.
Jedini ideološki sukob imanentan našoj nogometnoj kulturi nije ništa što se tiče identiteta, načina i stila igre, filozofije; on je oduvijek bio i još uvijek jest isključivo odnos vlastodržaca s jedne i svih ostalih s druge strane, odnos koji podsjeća na onaj između feudalaca i kmetova i vrti se oko toga čiji je nogomet i treba li služiti svima ili samo njima. Nikad ništa od povijesti nismo naučili i uvijek smo ostali zarobljeni u nametnuti parohijalni način razmišljanja i izmišljene, nepostojeće huškačke podjele između „sjevera i juga“, nemoćni da izborimo slobodu.
To je zapravo bitka za dušu hrvatskog nogometa.
I tek ako se ona dobije, ako se rastoči taj feudalizam, moći ćemo pričati o identitetu, dogmama i izazivanju istih, možda dobiti neku svoju Veliku dihotomiju i postati prava, ako već ne velika nogometna nacija.
Samo što je upravo ovakav nogomet trenutno najvjernija preslika našeg društva, a to je još daleko ozbiljniji problem.
