Le God je, po vlastitim riječima, upravo te večeri “došao najbliže” najstarijem trofeju u nogometu. Čitavo vrijeme sjedi udobno zavaljen u svoju stolicu i ne skida šeretski smiješak s lica. I onda, kad je Le Saux spomenuo neki jedanaesterac, kao da mu je na volej nabacio čak i neizgovoreno pitanje koje mu je dotad već mnogi nadobudni fan morao postaviti — kako je bio toliko dobar u izvođenju penala?

“Well…”, smije se Le Tissier sad već od uha do uha, a svi za stolom, uključujući Le Sauxa, zamukoše i pretvoriše se u uho. “Volio sam zabijati golove, a nisam volio trčati. Penal je najlakši način da spojiš te dvije stvari.”

Najviše penala u ovom stoljeću promašili su Lionel Messi i Cristiano Ronaldo

Le Sauxa sam kasnije te večeri guglao i nisam naišao na spomen da je ikad, ijednom u svojoj profesionalnoj karijeri, izveo kazneni udarac. Za Le Tissiera sam znao da je jedan od najboljih pucača penala ikad — čovjek je u službenim utakmicama promašio samo jednom, a zabio je njih 47. Toliko je bio čuven po tome da je Mark Crossley, golman Nottingham Foresta one 1993., u popularnoj povijesti engleskog nogometa ostao upamćen kao “jedini koji je skinuo penal Le Tissieru”.

Moj prijatelj Ben Lyttleton napisao je čitavu knjigu samo o jedanaestercima — Twelve Yards: The Art and Psychology of the Perfect Penalty — i za nju je, uz Antonina Panenku, Martina Palerma i druge ikone, razgovarao i s Le Tissierom.

Nama je onomad rekao kako je ‘tajna’ samo u tome da odabereš kut i nabiješ loptu svom snagom u njega, pa je golman, čak i ako pogodi stranu, ne može dosegnuti. Međutim, opsesivni Lyttleton primijetio je da se Le God često služio strategijom koju je nazvao goalkeeper-dependent — odnosno, da je pratio vratarov govor tijela na crti i prema njemu ponekad mijenjao odluku kuda će pucati. Pritom je uvijek u startu ciljao u svoju ‘neprirodnu’ stranu — što je značilo, budući da je dešnjak, da cilja lijevo od golmana — jer tako je lakše promijeniti odluku u posljednji čas.

“Suprotno je praktički nemoguće”, govori Le Tissier u knjizi. “Osim ako ste spremni pokidati si ligamente koljena.” I naravno, posebno studiozni golmani znali su koja je strana njegov prvi izbor, njihov zadatak bio je prevariti ga govorom tijela, natjerati ga da pogriješi u izboru strane. Znali su, ali nisu uspijevali.

Jedanaesterac, kazneni udarac, penal ili elver — kako su u doba HAŠK-a, Građanskog i divovskih gmazova znali govoriti stari purgeri na svom falš-dojču — jedinstveni je element u nogometnoj igri.

Kao klinci maštali smo o tome da pred krcatim stadionom pucamo penal za pobjedu i zabijamo ga uz ekstazu slavlja na terenu i na tribinama. Malo nas se ikad našlo u iole usporedivoj situaciji — osobno nisam stigao dalje od dvaju penala na prvenstvu osnovne škole u sedmom razredu: jedan sam zabio snažno i poluvisoko u svoju prirodnu stranu, drugi je otišao nebu pod oblake i na susjedno igralište — ali svi imamo neke svoje teorije o tome kako ga treba pucati.

No, jedno je maštanje, a drugo realnost. U realnosti je svaki penal omanja psihološka drama. Nogomet je inače po svojoj prirodi izuzetno dinamična igra s vrlo malo ‘standardnih’ situacija, igra kojoj je teško uloviti glavu ili rep. Ali kad lopta dođe na bijelu točku, onda se iznenada pretvara u nešto slično baseballu — u igru jedan-na-jedan u kojoj psihologija i teorija igara imaju veliku ulogu, a gotovo sve ostalo samo perifernu. Penal je, na neki način, antiteza Igre; Johan Cruyff nazvao ga je “zasebnom vještinom izvan nogometa”.

Pa ipak, ta je vještina nevjerojatno važna.

Uzmimo za primjer Hajduk, koji, ponekad se čini, gotovo u svakoj prvenstvenoj utakmici dobije penal nakon intervencije VAR-a. Pomalo nevjerojatan je podatak da je Splićanima u 10 ovosezonskih kola suđeno već šest jedanaesteraca, od kojih su čak tri promašili i tako ‘posijali’ četiri boda. Obeshrabrujuće je i to što su ih promašila trojica različitih igrača: uz standardnog izvođača Miju Caktaša, također i Jairo i Bassel Jradi.

Još je nevjerojatnije to što je Hajduku od veljače ove godine, odnosno od uvođenja VAR-a u HNL, svirano 16 penala u 26 utakmica, dok je u 91 HNL-susretu u dvije i pol sezone prije nego što je uvedena ta tehnologija dobio tek 14 kaznenih udaraca. Drugim riječima, Hajduk u VAR-eri puca četiri puta više penala nego prije nje — što puno govori o opravdanosti prethodnih kmečanja oko sudačkih odluka s Poljuda, ali i pokazuje da Hajduk, čak i kad dobije ono što želi, ne zna to iskoristiti.

Promašeni penal se, međutim, teško može smatrati nekim velikim ekscesom, jer ne toliko rijetko promašuju i najveći. Eksces je zapravo Le Tissierov učinak od nevjerojatnih 97,9 posto realizacije, čemu se malo tko uopće uspio približiti. Recimo, HNL ikona Ivan Krstanović zabio je 38 i promašio četiri (dva u HNL-u, dva u Premijer ligi BiH), za postotak malo jači od 90 posto. Alan Shearer je zabio najviše golova s bijele točke u povijesti Premier lige — njih 56, ali je i promašio 11 komada, što daje postotak realizacije od 83,6 posto.

Veliki Diego Maradona, kojemu je Tomislav Ivković skinuo penal na Svjetskom prvenstvu 1990. — iako je pritom vjerojatno prerano izašao s crte — jednom je pet puta uzastopce promašio penal za Boca Juniorse. Bilo je to, doduše, u njegovoj posljednjoj igračkoj sezoni 1996./97., kad je Carlos Bilardo, koji je s El Diegom osvojio Mundijal 1986., okupio ekipu u kojoj su još bili i Maradonin intimus Claudio Caniggia te mladi Juan Sebastián Verón i Kily González. Završili su drugi u prvenstvu, a Diega ništa u karijeri nije toliko rastužilo i smatrao je sebe izravno odgovornim za neuspjeh: “Htio sam se ubiti”, napisao je u svojoj autobiografiji Yo Soy Diego de la Gente.

Kad je Zlatan Ibrahimović prije desetak dana promašio jedanaesterac protiv Hellas Verone, a njegov AC Milan ostao na samo 2-2 protiv momčadi Ivana Jurića, bio je izrazito bijesan na samoga sebe i u izjavi nakon utakmice rekao je da bi idući elver “možda trebao prepustiti Francku Kessiéju”. Bio je to 16. nerealizirani penal od 92 pokušaja (82,6 posto), ali i već treći od ukupno pet koje je ove sezone pucao. Time se ‘popeo’ na četvrto mjesto među nogometašima elitne razine koji su od 2000. naovamo promašili najviše penala. Mjesto ispred njega je Romina ikona Francesco Totti (19 promašaja iz 99 pokušaja, 80,8 posto realizacije); no, uvjerljivo ’vodeći’ dvojac na toj listi još su veća imena.

Najviše penala u ovom stoljeću promašili su Lionel Messi i Cristiano Ronaldo.

Kao i u većini statističkih usporedbi koje smjeraju dati odgovor na vječno i nepotrebno pitanje koji je od njih dvojice bolji, i ovdje Argentinac za nijansu odnosi ‘pobjedu’. Naime, obojica su promašila po 27 udaraca, s tim da ih je Ronaldo pucao znatno više — 162 (83,3 %) prema Messijevih 126 (78,6 %). Jasno, oni koji najviše pucaju, najviše i promašuju, ali Messi pokazuje jasan trend poboljšanja u onome što mu je dugo bila slabost i u posljednje je vrijeme znatno popravio svoj učinak s bijele točke.

Jer i u penalima se, naravno, kao i u većini drugih stvari u životu, vježbom može postati bolji. Mislite li da bi Le Tissier, koliko god na prvu djelovao kao fun-lovin’ džiber, ostvario onu svoju nadljudsku učinkovitost da nije redovito vježbao? On je to radio pucajući juniorskim golmanima u Southamptonu — bili su to dečki na plaći od 40 funti tjedno, a on im je davao 10 za svaki udarac s bijele točke koji mu uspiju obraniti. Nisu se baš usrećili niti zaradili džeparac tom pogodbom.

Nisu, međutim, svi mislili tako.

Recimo, taj čuveni Cruyff, čovjek koji je priznat kao autoritet za sve što ima ikakve veze s nogometom, mislio je drugačije. I kako to obično biva u Nizozemskoj, gdje su u stanju zakrviti se i oko perifernih filozofskih detalja u Igri, njegov je stav izrodio ozbiljnu oporbu i godine javnog prepucavanja.

“Vježbati izvođenje penala na treningu je beskorisno”, bio je jasan u jednom televizijskom intervjuu godine 2000., a govorio je slične stvari i ranije. “Pritisak, uzbuđenje, umor — sve to čini razliku. Ne možete se pripremiti na to.”

No, nakon što je Nizozemska poražena od Brazila u raspucavanju u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998., Gyuri Vergouw je objavio knjigu De Strafschop (Penal) i u njoj se suprotstavio Cruyffovoj dogmi, sugerirajući da itekako postoji korist od vježbanja ukoliko se ono provodi na pravi način. Kad je Oranje ponovno izgubilo u raspucavanju, u polufinalu Eura 2000. protiv Italije na domaćem terenu, knjiga je u Nizozemskoj stekla kultni status. Priklonio joj se čak i nogometni magazin nazvan — kakve li ironije — Johan.

Vergouw je u njoj direktno osporio Cruyffov autoritet, spomenuvši pritom da najveća nacionalna nogometna legenda uopće nije pucala penale. Da, jedna od mnogih stvari koje su ga proslavile bio je onaj jedanaesterac protiv davljenika Helmond Sporta 1982., kad je umjesto izravnog udarca odigrao dupli pas s Jesperom Olsenom, ali to je bio prvi i jedini njegov penal za Ajax nakon 250 nastupa za klub, a izbjegavao je tu dužnost i u reprezentaciji i u Barceloni. Čak ni taj čuveni njegov penal, istaknuo je Vergouw, nije bio originalan: istu je stvar 1957. bio izveo izvjesni Rik Coppens u belgijskoj ligi.

Cruyff se, nekarakteristično za sebe, povukao iz ovog ideološkog sukoba — možda i shvaćajući da ga ne može dobiti — što nije spriječilo njegove sljedbenike, u Nizozemskoj nazvane cruijffianen, da ga nastave pravdati. Za najvećeg totalnog nogometaša ikad, išla je teorija, penal je neprirodna situacija; sama srž njegova nogometa je u kretanju i intuiciji, a toga kod ovog ‘mrtvog’ udarca nema. Vjerojatniji razlog zbog kojeg Cruyff naprosto nije volio penale možda je taj što je udarac oduvijek bio njegova Ahilova peta — nikad nije u njemu imao snage, što je onda kompenzirao felševima primjerenijima kreativnoj igri na otvorenom terenu.

Da je Cruyff bio izvođač penala, vjerojatno bi — utvaramo li si da barem površno poznajemo njegovu igračku i ljudsku osobnost — bio jedan od onih koji bi se, poput Le Tissiera i Krstanovića, priklonio goalkeeper-dependent metodi.

Jedan njemački eksperiment iz 2011. koji je proveo sportski psiholog dr Georg Froese pokazao je da je ta strategija izvođenja, ukoliko se pravilno primijeni, daleko učinkovitija od onoga što je radio, recimo, Shearer — naprosto odabrati kut i nabiti k’o sivonja loptu u njega.

Froese je okupio 40 igrača od druge do osme njemačke lige i priredio natjecanje nazvano Der Elfmeterkönig von Leipzig, prije kojeg su svi sudionici bili podvrgnuti psihološkim testovima i intervjuirani na temu njihove pucačke strategije. Pobijedio je Marco Weichert iz šestoligaša SV Naunhofa, ali najvažniji zaključak cijele stvari bio je taj da su generalno znatno uspješniji oni igrači koji svoj odabir strane baziraju na prepoznavanju vratarova govora tijela. Zvuči jednostavno, ali uopće nije jer to ne može svatko, osobito kad je pod pritiskom i kad je veliki ulog u penalu — onda su igrači skloniji ići ‘na sigurno’ i napraviti isto što i Shearer, o čemu govori i Froeseova prateća studija.

Jedan od genija ove strategije bio je bivši španjolski reprezentativac Gaizka Mendieta, koji je u karijeri promašio samo tri penala uz učinkovitost od 91,2 posto. Yasuhito Endo, još uvijek aktivni Japanac koji drži nacionalni rekord po nastupima za reprezentaciju (152), izluđivao je golmane metodom koju su u njegovoj zemlji nazvali korokoro, što bi u slobodnom prijevodu značilo nešto kao “valjanje”: sporo bi prilazio lopti, pokušavajući odgonetnuti golmanovo kretanje, a onda lagano zavaljao, praktički dodao loptu u drugi kut. No, njegov je conversion rate s bijele točke tek oko 80 posto, nešto manje nego što ima i Mijo Caktaš.

Možda je negdje i nekad i postojao bolji pucač penala nego što je to Matt Le Tissier; ako jest, ja ne znam za njega i radije bih da tako i ostane. Po njemu, ključ uspjeha je želja: igrač se mora veseliti penalu i željeti ga pucati, a ne “previše” razmišljati: “Uvijek sam želio da me cijeli stadion gleda, uživao sam u tome jer je podilazilo mom egu”, rekao je Lyttletonu.

Vjerujem da je time zapravo želio reći to da se njegov doživljaj nogometa ni nakon 17 godina profesionalne karijere nije ni za milimetar pomaknuo od onoga o čemu smo svi kao klinci maštali. Zbog toga je Le God, a ne tek obični igrač. Zbog toga je, rekao bih, i sretan čovjek.