Who’s the Boz?
O njemu samom zapravo se i nema puno toga za reći, barem ne nečega osobito važnog. Bio je razmjerno talentiran nogometaš, ali i protuha, ženskar i budalaš koji je potvrđivao gotovo svaki postojeći stereotip o ‘glupim fudbalerima’; kasnije je ubrzo bankrotirao uslijed nemogućnosti da održava lifestyle kakav je želio. Zbog dugova je bio prisiljen prodati kuću i svoj Porsche Carreru, da bi se na kraju odao alkoholizmu, depresiji te obiteljskom nasilju zbog kojeg je i osuđivan, završivši na socijalnoj pomoći te milostinji sindikata, suvremenika i medija koji povremeno apdejtaju njegovu priču — netko iz čiste radoznalosti, a netko iz grižnje savjesti jer on je svojevremeno bio sam u bitci za sve.
A prije četvrt stoljeća Jean-Marc Bosman je zauvijek promijenio nogomet.
Sutra se, naime, navršava 25 godina od famozne presude u Slučaju Bosman kojom su nogometaši dobili slobodu da nakon isteka ugovora u jednom klubu nesmetano mogu prijeći u drugi, a sudska ih je odluka izjednačila s ‘običnim’ radnicima u Europskoj uniji, proglasivši nezakonitim ograničenja u broju ‘stranaca’ unutar Unije i tako omogućivši njihovu daleko veću mobilnost, kao i uspon suvremenog nogometa kakav danas poznajemo. Sa superklubovima, astronomskim transfernim odštetama, plaćama i provizijama, s koncentracijom kvalitete u trezorima najvećih s najbogatijih tržišta.
Kad pričamo o ‘romantici’ starog nogometa, zapravo se referiramo na to da su igrači bili malo bliži, sličniji nama. To što su tada bili i manje slobodni često zaboravljamo
Za jedne je Bosman zato revolucionar i svetac-zaštitnik, za druge samo ‘slučaj’ koji je ubio romantiku starog nogometa. Za samog sebe je mučenik i luzer, ali takav koji je ponosan na svoju ulogu.
Nogomet je, iz perspektive nogometaša, imao tri prijelomna trenutka u svojoj povijesti. Prvi je bio onaj kad je legaliziran profesionalizam — u Engleskoj još u 19. stoljeću, a drugdje, naravno, desetljećima kasnije. Drugi se zbio 1960-ih, kad je u postojbini nogometa pao propis o maksimalnoj plaći igrača, što je bio izvorni čin njihove klasne emancipacije koji se u valovima raširio internacionalnim nogometnim ekosustavom i učinio igrače punokrvnim pop zvijezdama, a ne više samo ikonama radničke klase. Treći je 1995. bio ‘Bosman’, pravilo koje je probilo i posljednju granicu te okrenulo klatno moći od klubova i federacija prema samim igračima i njihovim agentima, a koje tek treba kulminirati i povesti nas u vrli novi nogometni svijet.
Neobična stvar s ovim posljednjim je upravo ta što se može svesti na jedno, mimo toga praktično nepoznato ime i nešto što se nije dogodilo ni na terenu, a ni nekom opsežnom masovnom akcijom, nego nakon dugih godina povlačenja po sudovima što su gotovo do samog kraja procesa prolazile ispod radara javnosti, one koja u tom trenutku nije mogla sagledati puni spektar posljedica koje će uslijediti.
“Svi u nogometu znaju što je Bosman. Gotovo nitko ne zna tko je on”, piše danas Jean-Marc. “Let me tell you: I’m real.”
Da skratimo dugu i dosadnu priču… Bosman je bio igrač belgijskog RFC Liègea, gdje mu je 1990. istekao ugovor. Francuski Dunkerque pokazao je zanimanje za njega i želio ga je dovesti, ali nije želio platiti onoliko koliko je Liège za njega tražio. Tada, naime, nogometaši nisu mogli naprosto promijeniti sredinu po isteku ugovora; dok god je klub imao njihove ‘papire’ oni nisu smjeli ni samostalno pregovarati s drugim poslodavcem — u osnovi, tretirani su kao ‘vlasništvo’ kluba. Liège ne samo da ga nije htio pustiti za manji iznos, nego ga je odstranio iz prve momčadi i smanjio mu plaću na 25 posto dotadašnje. Bosman je stoga tužio klub, belgijski savez i UEFA-u, pozivajući se na slobodu kretanja radne snage na zajedničkom tržištu Europske ekonomske zajednice, propisanu Rimskim ugovorima iz 1957.
Kad je Europski sud pravde u Luksemburgu pet godina kasnije presudio u njegovu korist, Bosman je već bio navršio 31 i živio je kod mame i tate u garaži. Svejedno, mislio je da je na konju — uostalom, postao je slavan…
Sudar sa starnošću za Jean-Marca je bio brutalan.
To što ga više nitko nije htio angažirati kao igrača možda nije trebalo biti neko iznenađenje budući da je prethodnih pet godina bio suspendiran, a to je značilo da nije smio profesionalno igrati nogomet. Međutim, on je bio trenirao samostalno i s amaterskim momčadima spremajući se za povratak na teren; u životopisu je imao 20-ak nastupa za mladu reprezentaciju i 100-tinjak za Standard Liège prije nego što su u drugom gradskom klubu počeli njegovi problemi i takav je rasplet doživio kao šok. “Moje ime je bilo otrov”, reći će i danas, tvrdeći da je bio izopćen jer se išao s rogatima bosti.
Dok su prvi slavni nogometaši počeli koristiti Bosmanovo pravilo kako bi bez odštete otišli za većim plaćama — poput Edgara Davidsa koji je 1996. otišao iz Ajaxa u Milan — a klubovi oduševljeno prihvatili pad ograničenja o broju stranaca da bi se nesmetano pojačavali, dok je novonastala mobilnost radne snage, pojačana priljevom televizijskog, sponzorskog i UEFA-ina novca isprva stidljivo i mjestimice pokrenula koncentraciju kvalitete u redovima najbogatijih i stala udarati temelje budućih superklubova, dok se rađao suvremeni nogomet u kojem neki Hajduk više nikad neće moći do četvrtfinala Lige prvaka kao što je mogao iste one godine kad je završavao njegov sudski proces, a neki Ajax nikad više zadržati svoje najbolje igrače ako jednom opet i zabljesne u Europi, Jean-Marc Bosman si je pokušao organizirati barem oproštajnu utakmicu, ali nije uspio.
Brak mu se raspao još u onim dugim godinama suđenja. Obeštećenje koje je dobio dijelom su pojeli sudski troškovi, dijelom njegovi neuspjeli poslovni poduhvati, a dijelom ga je naprosto spizdio. Malo alimentacija, malo porez, malo kazna zbog zatajenog poreza i ubrzo je završio u bankrotu, ogrezao u depresiju i alkoholizam. Posljednja slamka nade bila je ideja o vlastitoj liniji majica s natpisima poput “Who’s the Boz”, za koje se nadao da će ih kupovati i promovirati slavni nogometaši za koje je svojom žrtvom izborio slobodu. Prodao je jednu majicu. Navodno ju je kupio sin njegova odvjetnika.
Nogomet je naprosto otišao dalje, ne osvrćući se na revolucionara koji mu je pomogao da premosti posljednju veliku prepreku na svom putu prema industriji zabave. A njega je pojela vlastita revolucija.
Bosmanova pogreška bila je deluzija da je bitan i da je nekome do njega stalo. A istina je bila takva da su odvjetnici u njemu prepoznali priliku da sebi naprave ime kroz proces koji se pokazao najvažnijim u novijoj nogometnoj povijesti, pa i nešto šire; dio nogometaša možda je u njemu i vidio spasitelja i svog sveca-zaštitnika, ali takvog kojemu na čelu piše da je luzer i autsajder, a s takvime nitko u pobjedničkom i aseptičnom novom nogometu nije želio biti povezivan.
Među fanovima ionako nikad nije imao šanse. Bio je prosječan igrač, a ono za što se izborio na sudu samo će rezultirati slabljenjem kompetitivnosti klubova u njegovoj rodnoj Belgiji i mnogim drugim zemljama s ‘malim’ tržištem. Dok stasaju nove generacije, inficirane sjajem elitnog nogometa i naviknute na trećerazredni status momčadi koje su fanatično podržavali njihovi roditelji, njegovo će ime biti samo ‘slučaj’: svi u nogometu znaju što je Bosman, a gotovo nitko ne zna tko je on.
Kad pričamo o ‘romantici’ starog nogometa, zapravo se referiramo na vrijeme kad su igrači manje zarađivali i bili malo bliži, sličniji nama nego što su danas. To što su tada bili i manje slobodni često zaboravljamo — jer oni su i tada, kao i danas, prvenstveno bili tu da bi nas uzbudili, zabavili i ostvarili naše snove, a ti snovi su nekoć bili manji i lokaliziraniji nego što su danas.
Ili su možda baš zbog toga zapravo bili kudikamo veći?
Evo, ne znam. Kao što ne znam ni zašto bi itko ikad kupio onu njegovu glupu majicu.
