Erling Braut Håland pojavio se na tom intervjuu u majici s natpisom “The Devil is jealous of me”, što je nešto što biste očekivali od njegova idola Zlatana, ali u razgovoru nije ponudio ni natruhu njegove intrige. Bio je to intervju koji zaista ne morate pročitati i iz kojeg ne možete izvući niti jedan iole bitan citat. Sam novinar Chris Flanagan piše kako Håland “govori gotovo isključivo u one-linerima” — što smo već i ranije vidjeli na nekim primjerima — iako toj njegovoj osobini pripisuje “enigmatičnu” kvalitetu; između redova, “intervju nam je bezveze, ali ne možemo to napisat”.

Iako izgleda kao sklepan u nekakvom tajnom laboratoriju korištenjem eksperimentalne visoke tehnologije, Håland je zapravo — ispod tog širokog i nezgrapnog osmijeha, zalizane kose i još bubuljičavog tena — samo običan, možda i pomalo budalast dječak.

Nije stvar u Hålandu, nego u nogometu. Nije toliko evoluirao čovjek, koliko igra

Ono po čemu odskače od drugih, od svih drugih, njegove su iznimne genetske predispozicije smještene u tijelo kojim se, kako izgleda, još uči koristiti, te upravo manična opsesija radom i treningom kako bi postao najbolji. Ne “top”, ne jedan od najboljih. Najbolji.

Svaka analiza odlazi u apsurd kad samo spomenemo brojke: do zimske pauze ih je zabio 28 u 22 utakmica za RB Salzburg; nakon selidbe iz Austrije u Njemačku dodao je 12 u prvih osam nastupa, pri čemu se spustio na prosjek od ispod 40 minuta na terenu za pogodak, a u siječnju bio proglašen Igračem mjeseca u Bundesligi nakon 59 minuta ligaškog nogometa. Do nove, prisilne pauze uslijedile su tri ‘sušne’ utakmice, među njima i ona protiv PSG-a u kojoj je s Borussijom Dortmund ispao iz Lige prvaka — natjecanja u kojem je ove sezone zabio 10 puta — ali Hålandmania je još bila u punom jeku.

Ljetos je bio gotovo nepoznat široj javnosti; samo nekoliko mjeseci kasnije, izuzetno široki, globalni i stručni Guardianov panel proglasio ga je 53. najboljim igračem na svijetu. Bilo je to na temelju njegovih nastupa u austrijskog Bundesligi i 300-tinjak minuta koliko je odigrao u Ligi prvaka protiv Genka, Liverpoola i Napolija — utrpavši, dakako, svakome od njih barem jednom. Za norvešku reprezentaciju tek je u rujnu i debitirao, upisavši dva kraća nastupa bez pogotka. Ono što je postigao je nečuveno, bizarno, nezabilježeno u suvremenom nogometu.

Jasno, svi su se dali u potragu za izvorima njegove moći. I odmah udarili u zid.

“It is a matter of size. Evolution. Isn’t it, gentlemen?”

U startu se čini da nekakav prokušani novinarski recept ne može omanuti, pogotovo kad pred sobom imate sina poznatog nogometnog internacionalca i sedmobojke, ali Erlingov osobni život je sve, samo ne zanimljiv. Stvarno možete proći i bez toga da znate koliko je kao petogodišnjak skočio u dalj s mjesta, čujete njegov pokušaj repanja ili se suočite s činjenicom da “nosi hrvatsko prezime” koje potječe iz sela Kornić na Krku (ne linkam vam ove druge pizdarije jer ste ih, po svoj prilici, već i vidjeli, ali ovo je nešto posebno).

Mislim da se ta potraga odvija na krivim mjestima. Håland nema osobnosti, barem ne onakve kakva bi bila zanimljiva javnosti — i to nije nimalo čudno jer: a) radi se još uvijek o tinejdžeru; b) sav njegov život bio je nogomet, trening, usavršavanje. On je već gotov i zapakiran komercijalni proizvod; ove fore s majicom ili onom ‘meditativnom’ proslavom gola protiv PSG-a samo su nezgrapni pokušaji — možda i pod utjecajem ozloglašenog agenta Mina Raiole, ali to je sad manje bitno — da mu se doda premaz ‘karaktera’ koji zapravo tek treba steći. U ovom trenutku, njegov privatni život je retrogradno iskontroliran i u konačnici irelevantan.

Puno intrigantniji od njegove pozadine ili bilo kakve trivije koju možete iskopati je naš doživljaj Erlinga Brauta Hålanda.

Manija će se nastaviti čim se i nogomet vrati na terene; njegove će brojke vjerojatno opasti i Erling će nam se prije ili kasnije ukazati u svojoj ljudskoj prirodi, ali ono što je u korak pratilo fenomen njegova uspona bile su, barem usputne, aluzije na ono što doživljavamo kao ‘neljudske’ ili ‘nadljudske’ komponente. Proglašavali smo ga, onako u dobrohotnoj šali, “terminatorom”, “čovjekom-strojem”, “kiborgom” i slično. Pomislili smo, barem na trenutak, da je Håland sljedeći korak u evoluciji čovjeka. OK, nogometaša. Kvragu, čak i to “Braut” — što je zapravo djevojačko prezime njegove majke, a na norveškom znači “put” — zvuči nekako futuristički, istovremeno primamljivo i prijeteći. Kao da na nekoj razini više nije (običan) čovjek niti igrač — nego Braut.

Da bi sebi protumačio nešto novo i dotad neviđeno, ljudski um treba prečice, a najkraće su one koji ‘to’ dovode u vezi s nečim poznatim. S jedne strane, Zlatan je vjerojatno prva asocijacija i najbliža usporedba, ali Zlatan je po osobnosti na posve drugoj strani spektra; on je ima na šlepere i na tome je, čak podjednako kao i na svojim neosporno ‘nadljudskim’ vještinama, izgradio svoj mitski status — koliko još nogometaša znate koje je sasvim dovoljno zvati tek imenom? Možda u tome ima i nešto latentnog rasizma, ali Ibrahimović je naprosto previše životan i živopisan da bi se Hålanda ili bilo koga drugoga tek tako uspoređivalo s njime.

S druge strane, više je razloga za primamljivost ‘kiborškog’ narativa. Kao svojevremeno fiktivni Ivan Drago — Rockyjev protivnik u četvrtom nastavku franšize čiji se sav tekst u filmu sastoji od devet one-linera, poput onog s početka ovog teksta — Erling je velik, snažan i plav. I nadasve sažet ne samo u javnim nastupima, nego i, na neki način, na terenu. Jako bi nepošteno bilo reći da ne radi ništa osim što zabija golove — itekako radi, a i dijapazon stilova i vještina koje je pri samom zabijanju pokazao vrlo je širok i upravo u toj svestranosti, nesvojstvenoj igraču takve tjelesne građe, leži ‘evolucijski’ element njegove priče.

Međutim, Håland zabija toliko enormno puno i često da time zasjenjuje sve drugo.

Ich will eine Maschine sein. Arme zu greifen, Beine zu gehn, kein Schmertz kein Gedanke

On je poput konceptualnog umjetnika čiji su medij golovi. U umjetnosti kao što je nogomet, gdje je gol statistički najrjeđa, ali i najefektnija forma izražavanja, to javnu sliku o njemu samo čini dodatno reduktivnom i strogo funkcionalnom: od njega se onda i očekuju golovi, mnogo golova, a sve drugo je sasvim sporedno.

A to nam govori više o nama samima nego o Erlingu Brautu Hålandu.

Nisam mnogo znao o konceptu kiborga, ali zanijela me je ta pomisao. Prizvao sam u sjećanje sve što znam o Borgu iz Star Treka, isukao klasični Kraftwerkov album Die Mensch-Maschine i citate iz raznih filmova, pogledao i neku rusku seriju s robotima na Netflixu. Zanimalo me u čemu je ta dvojaka privlačnost kiborga kao nečega naprednijeg i istovremeno opasnijeg od nas, ali mudrost pop kulture nije bila dovoljna, pa sam iščitao i nešto teorije.

U A Cyborg Manifesto, što je zapravo izvrsni i utjecajni feministički esej koji radi odmak od politike identiteta, Donna Haraway piše kako su “naši strojevi uznemirujuće životni, a mi sami zastrašujuće inertni”. I ona i neki drugi autori igraju se idejom konvergencije ljudi i strojeva, pri čemu su upravo ‘ljudske’ karakteristike ono što nas u takvom spoju najviše plaši, dok nam kao smrtnicima one ‘mašinske’ djeluju umirujuće i utješno — strojevi ne osjećaju i ne posjeduju sposobnost autorefleksije. Vrlo direktno je to izrazio gornji citat u kultnoj predstavi Die Hamletmaschine Heinera Müllera, a koji je njemački minimal techno producent Thomas Brinkmann upotrijebio u svom komadu (na dnu teksta).

Možda će propasti, možda će procvjetati, ali Erling je trenutno Braut i fascinira nas kao takav. Toliko da smo spremni prijeći preko toga što u ‘čak’ tri posljednja svoja nastupa nije zabio. No, jednako tako ćemo biti spremni razapeti ga čim odraste i prvi put pokaže svoje slabosti, jer standardi koje je već postavio su nemogući; nastavi li još samo neko vrijeme tako, čitave će karijere biti prosuđivan na isti način kao i Leo Messi i Cristiano Ronaldo, a neće, poput Zlatana, imati ‘ljudsko’ lice iza kojeg se može sakriti.

Jer možda nije stvar u Hålandu, nego u nogometu samom. Nije toliko evoluirao čovjek, koliko igra — osobito kad govorimo o centarforskoj poziciji; zahtjevi i očekivanja su postali toliko nemoguće visoki da se čini kako taj novi korak može napraviti jedino netko tko nije u potpunosti ljudsko biće. Kiborg. Braut.

https://www.youtube.com/watch?v=8xbWB7dosn0