Hajduk ne štedi nikoga. Ustvari, konstantni pritisak, bezbroj struja i zakulisnih igara koje u svakom trenutku buše ili pumpaju, činjenica da gotovo svatko ima čvrsti, nerijetko agresivni stav o svemu što se tiče kluba — od natječaja za čistača-icu do toga treba li prva momčad igrati s jednom ili dvije špice — danas je praktično još jedini preostali relikt nekadašnje veličine kluba. Uvijek će se, već i među dvojicom navijača, naći točka spora oko koje se vrijedi karati ili čak ozbiljno posvaditi, bez obzira na to nalazila se ona u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti; uvijek će netko — i ne samo u Splitu, gdje je to neizostavno obilježje lokalnog mentaliteta — sve i svakoga dovesti u pitanje, osporiti, prokazati. Na temelju argumenata, interesa ili čistog kaprica, manje je važno.
Problem je, naravno, u tome što je klub odavno premali i pretijesan da bi mogao podnijeti takav festival strasti koji nikad ne prestaje. I što više odmiču godine, posebno one bez rezultatskih uspjeha, to ga više sumanuta vrtnja tog karusela nagriza i razdire.
Hajduk se ne može nositi sa svojom kulturološkom i historijskom veličinom. Ona mu je teret kakav dotrajali temelji ne mogu nositi i zato pucaju. Poput ribarske brodice na koju je natovarena prtljaga putnika sa starog prekooceanskog broda, u svakoj, čak ni posebno snažnoj oluji, on počinje tonuti i onda posada panično, u sve kraćim intervalima, izbacuje u more ono čega se može riješiti da bi kratkoročno održala ravnotežu i nastavila plovidbu.
Siniša Oreščanin samo je jedan od mnogih koje su tako progutali valovi.
Hajduk je toj moćnoj Gorici preoteo sportskog direktora. Gorica je uzvratila dovođenjem trenera kojeg je Hajduk bacio u more
Bilo je zadnjih godina u klubu dobrih i loših trenera, jakih i slabih karaktera, onih domaćih koji “poznaju mentalitet” i onih sa strane, furešta koji “nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude”. Six je bio najbolji među njima.
S objektivnog stanovišta, to nam kaže prosjek osvojenih bodova pod njegovim ravnanjem koje je trajalo nepunih osam mjeseci — uključujući zimsku i ljetnu pauzu — zatim činjenica da je podigao Hajduk iz HNL-bezdana i uveo ga u Europu, kao i to da je razvio mnoge igrače i učinio ih boljima, podigavši im u tom procesu i tržišnu vrijednost; o svemu tome smo pisali, ali s obzirom na to da takvi, ‘statistički’ argumenti u Hajdukovu karuselu obično ne znače gotovo ništa, nema stvarne potrebe ni da podastremo linkovlje na njih. U subjektivnom smislu, Hajduk je upravo pod Oreščaninom igrao ne samo najučinkovitiji, nego i najbolji, najmoderniji i najsmisleniji nogomet; igrači su ga voljeli, a i danas bi ga znatni broj navijača rado vidio na Hajdukovoj klupi.
Pa ipak, Oreščanin će u Splitu ostati upamćen kao trener koji je ispao od Gżire. Svi drugi argumenti i dojmovi past će u sjenu, sve drugo bit će postupno zaboravljeno i potopljeno. Neće se spominjati ni besmisleni unutarklupski sukob koji je tog ljeta — naizgled iz čista mira — potpuno rasturio Hajduk i ostavio Sixa samog na pramcu brodice, potpuno izloženog neveri dok je hitala ravno na stijene, a ni to kako je taj brodolom naposljetku progutao svo osoblje, sve to pod nadzorom aktualnog Nadzornog odbora koji je nijemo promatrao sa sigurne obale. A u hajdučkoj je masi bilo i takvih koji su to jedva dočekali.
Hajduk: sam pao, sam se ubio.
Kad je Oreščanin u prvom kolu proljetnog dijela prvenstva 2018./19. kao šestoplasirani u prvenstvu dobio trećeplasirani Osijek u gostima, rekao je: “Ovo je nekakva kruna našem stožeru za rad u prošlih mjesec dana, ali treba stišati euforiju. Jedini naglasak je na strpljenju i viziji kojom danas djelujemo te mislim da smo na dobrom putu.”
Kad je dva i pol mjeseca kasnije na Poljudu kao četvrti razbio drugoplasiranu Rijeku 4-0, izjavio je: “Nije se apsolutno ništa dogodilo. Nije bio nikakav klik, nego je to jedan proces koji dolazi s vremenom. Nije se dogodilo ništa sudbonosno. Sve što smo dosad prolazili, danas smo to uspjeli odraditi. Dobra pobjeda za samopouzdanje, da svi vidimo da to što radimo ima smisla.”
Ostavit ću vas nasamo s ovim citatima, bez pokušaja interpretacije ili usporedbe s onime što su govorili njegovi prethodnici i nasljednici. Također i bez želje da čovjeku gradim spomenik, jer imao je on svojih pogrešaka i slabosti kao što ih imaju svi; ne mislim, uostalom, da je on nužno idealno, a pogotovo ne jedino dobro rješenje za Hajdukova trenera.
Samo što…
Samo što Hajduk trenera trenutno nema.
Samo što predsjednik izjavljuje stvari kao što su ona da bi Hajduk trebao imati “većinu svojih igrača, 80-90 posto”, a onda prema novinarima komunicira da mu je najveća želja Matjaž Kek — nesumnjivo i dokazano top trener za HNL okvire, ali i trener koji je, u prilično dugom razdoblju na Rijekinoj klupi, pokazao valjda najmanje sklonosti i uopće interesa za razvoj igrača iz klupske škole od valjda ikoga tko je ikad radio u ligi.
Samo što predsjednik kaže da želi strance “koje ne morate guglati i tražiti gdje su igrali”, a onda dovodi sportskog direktora koji si je u Hrvatskoj stvorio ime upravo lifrajući veliki broj ‘bezimenih’ stranaca koje stvarno morate guglati, dok s igračima iz klupskog pogona ima malo iskustva.
Hajduk je, dakle, toj moćnoj Gorici, momčadi koja ga je razbila u posljednja tri međusobna susreta, na opće medijsko odobravanje — jer to je sad mjera na kojoj se klub dokazuje — preoteo sportskog direktora. Gorica je uzvratila dovođenjem trenera kojeg je Hajduk bacio u more prije godinu i pol dana. Zašto je onda dojam da je razlika između dvaju klubova i veća od onih 12 bodova koliko ih dijeli na prvenstvenoj ljestvici?
