Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Čelična utopija

Louis van Gaal i savršeni nogometni dizajn

Prije četvrt stoljeća, nešto više od godinu dana prije nego što će s Ajaxom baciti Europu na koljena i natjerati je da se pokloni njegovu geniju, Louis van Gaal odrekao se Boga.

Ranije te godine, njegova prva žena Fernanda umrla je od raka, a on je ispalio izjavu koja će naći mjesto u svim budućim biografijama jednog od najvećih nogometnih trenera našeg doba: “Taj Bog nije poštovao ljudsko biće i patnju moje supruge. Ne želim imati ništa s Bogom koji dopušta da ljudi toliko pate.”

Van Gaal je prestao vjerovati. I bio je to veliki korak na osobnom planu za njega, budući da je odgojen u strogom katoličkom duhu kao najmlađe od devetoro djece, a Fernandu je kao jedva 18-godišnjak upoznao u grupi crkvene mladeži i oženio se njome tri godine kasnije. Slomljen, bijesan i lud, ponudio je ostavku na mjesto trenera u svom jedinom voljenom klubu s kojim je dotad već bio osvojio Kup UEFA i nacionalni kup, a bio je i na najboljem putu da mu donese i prvi naslov prvaka nakon četiri godine; želio se ostaviti nogometa kako bi brinuo o dvjema kćerima, ali one su ga uvjerile da ustraje. One su mu bile podrška i kad su, dok se njihova majka borila za život, navijači rivalskog kluba izvjesili transparent na kojem je pisalo, u slobodnom prijevodu, “Van Gaal ima rak-kuju”.*

*“Van Gaal heeft een kankerwijf” — u nizozemskom jeziku je “wrouw” riječ za suprugu iz poštovanja, dok se “wijf” najbliže može prevesti engleskim “bitch”

Van Gaal se slomio, ali nije dao to javno pokazati. On sam kaže da je tad zadnji put u životu plakao, što možda i nije cijela istina, ali je njegova istina: “Ne lažem”, izjavio je u nedavnom velikom intervjuu za BBC, nakon što je potvrdio svoje definitivno umirovljenje. “Uvijek govorim istinu. OK, možda je to moja istina, ali je istina.”

Tijekom godina Van Gaal se pokazao puno otvorenijim za intimne, čak i tabloidske priče nego što biste to očekivali od takvog lika. Neformalniji intervjui i biografije portretiraju ga kao čovjeka koji uživa u prostim šalama o penisima i općenito nesofisticiranom humoru (“Ovo portugalsko vino ima okus kao da mi se Luis Figo popišao na jezik”, jedna je od dosjetki kojima se nekontrolirano smijao…). Mnogo puta je planuo pred kamerama ili na konferencijama za medije, ali tugu ili utučenost bilo mu je puno teže pokazati od bijesa. Postat će lik otporan na sve verbalne metke, kritike i uvrede, vođa koji neće posustati ni pred čime da bi ostvario svoj cilj niti pokleknuti ni pred čijim mišljenjem jer će uvijek biti uvjeren da sam zna bolje. Lik za kojeg će Uli Hoeneß u Bayernu, upitan misli li Van Gaal o sebi da je Bog, reći: “On vjerojatno misli da je otac Bogu”.

Nogomet Van Gaalova Ajaxa znao je biti očaravajući i spektakularan, ali njegova prava ljepota bila je u dizajnu. U utopiji koju je na trenutak dodirnuo

Tako je zaradio svoj najpoznatiji nadimak: Čelični tulipan.

Tek koji mjesec nakon suprugine smrti i neprihvaćene ostavke osvojio je dvostruku domaću krunu, a u sezoni koja će uslijediti bez poraza prošao ligu, kup te Ligu prvaka, lako se obračunavši s Hajdukom i Bayernom na putu do finala s tad aktualnim prvakom Milanom. U tom je trenutku bio najveći i cijeli je svijet strijepio od njegova Ajaxa. Iduće je opet prošao do finala, gdje ga je na penale zaustavio Juventus Marcela Lippija. Nakon što je u skupini dvaput pobijedio Real Madrid, Jorge Valdano opisao je Ajax kao “ne samo najbolji 1990-ih, nego i momčad koja se približava nogometnoj utopiji”.

Trenirao je kasnije Van Gaal Barcelonu, Bayern i Manchester United, osvojio ukupno 20 većih i manjih trofeja među kojima se po levelu težine možda najviše ističe nizozemski naslov s AZ Alkmaarom; na Mundijalu 2014. doteglio je Oranje — ekipu koja je imala tri i pol poštena igrača — do raspucavanja penala u polufinalu, a prethodno “ubio tiki-taku” gaženjem aktualnih svjetskih prvaka Španjolaca 5-1. ‘Izmislio’ je velikane igre kao što su Clarence Seedorf, Patrick Kluivert, Edwin van der Sar, Carles Puyol, Xavi, Andres Iniesta i Thomas Müller — sve njih upravo je on uveo u seniorski nogomet.

Sudjelovao je u polaganju temelja za Barçinu, kasnije i Bayernovu dominaciju, a ne bi bilo pretjerano reći da je upravo on “stvorio čudovište”, to jest “oslobodio duha iz boce” kad je tijekom svog mandata u Barceloni potaknuo Joséa Mourinha da se osamostali, dajući mu tijekom triju zajedničkih sezona sve više odgovornosti i zaduženja. Čak je, u nevjerojatno nesebičnom potezu za bilo kojeg trenera danas, posve prepustio ‘prevoditelju’ Joséu vođenje prve momčadi u utakmicama katalonskog kupa — i ne zato jer mu se nije dalo baktati s nekim trećerazrednim natjecanjem; štoviše, Van Gaal je Mourinhu bio asistent za tu priliku: “On ga je osvojio”, kaže Louis.

Međutim, ništa od onoga što je radio poslije, zaključno s mandatom u Unitedu kad je njegov pristup iz raznih razloga udario u zid, ne može se mjeriti s “utopijom” koju je stvorio na početku svoje trenerske karijere.

LVG-ov Ajax bio je vrhunac nogometa kao igre; vrhunac koji je nogomet dosegnuo možda još samo dvaput u desetljećima nakon Totaalvoetbal revolucije: na prijelazu 1980-ih u 1990-e s AC Milanom Arriga Sacchija i prije desetak godina s Barcelonom Pepa Guardiole. Bilo je, naravno, i mnogih drugih velikih momčadi, ali samo su ove u nekom trenutku izgledale nepobjedivo ne (samo) zbog količine individualne kvalitete okupljene na jednom mjestu, nego i zato jer su njeni stil i sustav igre bili naprosto superiorni svima ostalima. Jednu od takvih triju momčadi, čije je nasljeđe puno veće od trofeja koje su osvojile, stvorio je Louis van Gaal.

Postoji, čini se, neki propis koji su Nizozemci progurali preko EU, a koji kaže da ne možete napisati tekst duži od tri novinske kartice o Van Gaalu bez da spomenete Johana Cruyffa. Pa je sad krajnje vrijeme da to učinim. No, teško da bih njegov spomen mogao izbjeći sve i da želim: Cruyff je ubrzo nakon LVG-ova uzleta preuzeo ulogu njegove nemeze, podbadajući ga javno u otprilike 1.374 dokumentirana slučaja, dok je Van Gaal puno rjeđe odgovarao na njegove prozivke. Egzaltirani JC, koji, eto, čak dijeli i inicijale s kršćanskim Spasiteljem, ubija LVG-a kao igrač i kao nogometni filozof, a u svojih jedva 11 godina aktivnog bavljenja trenerskim poslom osvojio je 14 trofeja, što ga čak i po pitanju te srebrnine čini u najmanju ruku podjednako uspješnim.

Njihova zajednička povijest starija je 30-ak godina od momenta kad je Cruyff stao kritizirati Van Gaala zbog, po njemu, krive interpretacije Totaalvoetbala.

Ako ste se u Amsterdamu odlučili na popularnu turističku vožnju kanalima, možda su vam nakon nekog vremena sve kuće i ulice izgledale slično, ali plov vas sigurno nije odveo u Watergraafsmeer, kvart sa stanovništvom prevladavajuće niže srednje klase u kojem su odrasli i Johan i Louis, obojica ‘fetivi’ Amsterdammeri. Prvi je živio doslovce preko puta Ajaxova starog stadiona, u dijelu šarmantnog naziva Betondorp (betonsko selo); drugi u Galileiplantsoen, ulici kroz koju prolazi kanal s mnogo zelenih površina oko vode, savršenih za nogomet. Kad je Louisu bilo 11 godina, njegov otac umro je od srčanog udara, a on je nastavio živjeti s majkom još punih 10, sve dok se nije oženio.

U biografijama se prisjeća prvog kontakta izbliza s klubom mimo utakmica.

“Bilo nam je 13 ili 14 kad smo s razredom posjetili Ajaxovo trening-igralište. Svi su drugi dečki otišli uzeti autograme od igrača, ali ja sam potražio trenera, kojemu je to bila prva sezona na klupi.”

Vjerojatno već pogađate: trener je bio Rinus Michels. Među igračima koje su Louisovi prijatelji (ali ne i on) salijetali bila je mlada zvijezda u nastanku: 18-godišnji mršavi i čupavi mladić koji je već tada odudarao od drugih po samouvjerenom držanju. JC.

Kad se Van Gaal sedam godina kasnije vratio na to igralište kao novi Ajaxov nogometaš, Michels je već bio u Barceloni, klub je iza sebe već imao dva uzastopna naslova europskog prvaka, a Cruyff je bio aktualna Zlatna lopta. Louis je igrao na poziciji koja je bila rezervirana za Johana. On se sigurno nije sjećao jedinog klinca iz grupe koji ga nije tražio autogram, ali zapamtio ga je nakon što je javno proklamirao: “Bolji sam i od Cruyffa i od Neeskensa!”.

I svi se nasmijaše.

Nije bio. Van Gaal nikad — pazite, nikad, nijednom — nije zaigrao za Ajax. Nije niti dosegao osobito visoku nogometnu razinu; naprosto je bio prespor i premalo talentiran za nešto više od solidnog ligaškog veznjaka.

Međutim, luda samouvjerenost i izostanak makar i natruha skromnosti nikad ga nisu napustili. Jer kad je 1991. napokon dočekao da svjetla reflektora budu uperena u njega, novog Ajaxova glavnog trenera, zabezeknuo je klupske čelnike primajući čestitke od njih: “Ne, ja čestitam vama, jer dobili ste najboljeg trenera na svijetu!”.

U Barceloni, gdje je kretao u sezonu u kojoj će Barçi donijeti ono što nije uspio kao igrač — europski naslov — Johan Cruyff nije mogao vjerovati svojim ušima kad je čuo za to.

Ali Van Gaal je točno znao što želi i kako to ostvariti. Prethodno je, nakon igračkog umirovljenja, radio u Ajaxovoj omladinskoj školi i dobro je poznavao potencijal kadra koji je nadolazio. Također je, paralelno s igračkom karijerom 12 godina radio kao nastavnik tjelesnog odgoja i imao je snažnu vjeru u prednosti mladih igrača — što je, dakako, savršeno rezoniralo s filozofijom koju je u Ajaxu prije toga zacementirao Cruyff.

“Previše iskustva nije dobro”, govorio je. “Onda ste na autopilotu. Uvijek trebate maštu i ne smijete zaboraviti koliko inspirativni mladi igrači mogu biti.”

Osim toga, imao je jasnu ideju kakav nogomet želi igrati, razrađenu do posljednjeg detalja. Van Gaal je zapravo godinama prije nego što će dobiti priliku razmišljao i tragao za savršenstvom, a zatim je dizajnirao sustav koji se tome približio možda i najviše u nogometnoj povijesti.

U Ajaxom načinu igre podrazumijevalo se da jedan od stopera istupa iz linije i igra ulogu zadnjeg veznog, tako da je 4-3-3 često izgledao kao 3-4-3. Van Gaal se sasvim prebacio na ovo drugo; trojac u obrani zonski je pokrivao napadače, krila su bila klasična, a u sredini je stajao romb. Igrač na njegovu dnu zapravo je bio playmaker, a onaj na vrhu ne više klasična desetka nego efektivno povučeni napadač; on je bio prva linija obrane, igrač koji je odmah po gubitku posjeda reagirao defenzivnim zadacima, a u napadu je morao znati odabrati pravi trenutak da se pojavi uz centarfora kao dodatna špica. Nitko to nije radio bolje od Jarija Litmanena. Centarfor, pak, nije morao biti klasični golgeter; više se cijenilo inteligentno kretanje i sposobnost otvaranja prostora za druge.

Kao i za svakog trenera naslonjenog na tradiciju totalnog nogometa, i za Van Gaala je prostor bio temeljna odrednica. Kako su do 1990-ih igrači postali brži i jači, a momčadi bolje organizirane nego ranije, on je osjetio potrebu sistematiziranja Michelsovih principa kako bi mogao postići što veći automatizam i igrati što je brže moguće.

Svaki igrač imao je točno zadani set obveznih napadačkih i obrambenih zadataka. Primjerice, veznjaci na stranama romba (polulijevo i poludesno) su morali ostati iza krila kad ono primi loptu, kako mu ne bi ulazili u prostor koji može osvojiti, ali i ostali opcije za povratni pas. Za svaku liniju, svaku poziciju i praktično svaku standardnu situaciju igrači su imali ‘upute’ kako se ponašati i neumorno su ih uvježbavali na treninzima, a isto je vrijedilo i za mlađe kategorije. To je dovelo do sustava igre automatiziranog i mehaniziranog do te mjere da je, primjerice, igrač iz kadetske momčadi mogao ući na svoju poziciju u seniorima i točno bi znao što su mu zadaci u danim situacijama.

Upravo ta ‘mehanizacija’ bila je suština primjedbi koje je Cruyff upućivao Van Gaalu — prigovarao mu je da fetišizira sustav, oduzima igračima slobodu koja je bila implicirana u totalnom nogometu i gleda ih kao brojeve, a ne kao ljude. Međutim, upravo je Michels, od kojeg i potječe čitava doktrina totalnog nogometa, prvi počeo koristiti brojeve dresova u objašnjavanju onoga što od igrača želi. Van Gaal je uzeo tu ideju i sistematizirao je, a zapravo je Cruyff — koji je i simbolički prosvjedovao protiv sustava ‘brojeva’ noseći četrnaesticu na dresu — bio disident u tom smislu, naglašavajući individualnost, a ne sustav.

Ono što je Van Gaal želio bilo je da njegovi igrači razumiju sustav u njegovu totalitetu i prema tome, prema široj slici, gledaju i svoju ulogu. U njegovu sustavu bilo je mjesta za individualnost, ali strogo u službi kolektiva; on je mnogo razgovarao s igračima i poticao ih da sami dolaze do rješenja u novim situacijama, ali prije svega je želio da razumiju što od njih želi i zašto.

Nogomet nastavlja evoluirati, momčadi se prilagođuju, igrači dalje razvijaju, treneri pronalaze nova rješenja. Danas Van Gaalovi automatizmi više ne bi bili dovoljni, niti bi ga igrači tako bespogovorno slijedili kao vođu; i koliko god je pokazao volje i za prilagodbu (osobito s reprezentacijom), finalna epizoda s Manchester Unitedom bila je već jurišanje na vjetrenjače.

Ali tada, s Ajaxom, Van Gaal je poput vrhunskog arhitekta izgradio savršeni sustav. Nogomet njegove momčadi znao je biti očaravajući i spektakularan u svojoj silini, frenetičnim napadima i brzim rješenjima, ali njegova prava ljepota bila je u dizajnu; u blueprintu koji je ostavio za vječnost. U utopiji koju je na trenutak dodirnuo.

Ajax vs AC Milan, 24. svibnja 1995.
Van der Sar — Reiziger, Blind, F. De Boer — Rijkaard, Seedorf (od 53. Kanu), Davids, Litmanen (od 70. Kluivert) — Overmars, R. De Boer, Finidi