Nogomet narodu

Cityjev nacist

Nevjerojatna priča o Bertu Trautmannu

Posljednje što je Bernhard Carl Trautmann čuo kao slobodan čovjek — ukoliko se vojnik u ratu može takvim smatrati — bilo je: “Hello Fritz, fancy a cup of tea?”.

Trautmann je bježao iz zarobljeništva od Crvene armije na Istočnom frontu i od francuskog Pokreta otpora na Zapadnom; jednom mu je ručna bomba eksplodirala u blizini lica i preživio je; jednom je tri dana proveo zatrpan kršom i dijelovima građevinskog materijala; samo koju minutu prije nego što će mu taj britanski vojnik sarkastično ponuditi šalicu čaja, pobjegao je od dvojice Amerikanaca koju su ga našli kako se skriva u staji i istjerali van s uzdignutim rukama, bježao je od njih i u bjegu preskočio nekakvu visoku živicu ili ogradu samo da bi doskočio među Britance.

Bio je ožujak 1945., rat je već bio praktično izgubljen, on nije imao nikakve ‘papire’ sa sobom i bježao je i od svojih, jer bi ga strijeljali kao dezertera. Nalazio se usred ničega, blizu njemačko-nizozemske granice, još uvijek predaleko od kuće. Narednik Trautmann u tom je trenutku shvatio da više ne može bježati i skrivati se. Da nema kud. Konačno se predao.

I bila je to najbolja odluka koju je u životu donio.

Jedanaest godina kasnije postat će prvi golman u povijesti s najprestižnijom nagradom za Igrača godine u Engleskoj (FWA Footballer of the Year). Dva dana nakon što mu je uručena, osvojit će FA Cup u utakmici koja je ostala zapamćena za sva vremena najviše po tome što je vratar pobjedničke momčadi, tad već godinama poznat kao Bert Trautmann, nastavio igrati — i bravurozno braniti — i kada je slomio vrat.

“Nemam svoj Eisernes Kreuz. Nisam sačuvao ništa iz rata”

Prije nekoliko godina pronašao sam pisma koja je moj djed slao sinu, mome ocu, dok je ovaj bio na odsluženju vojnog roka. Jedna stvar u njima mi je posebno upala u oči. Naime, kad prenosi vijesti od svoje familije čiji je najveći dio živio u Njemačkoj, učestalo se referira na tu zemlju kao Vaterland.

Djed je umro dok sam još bio beba i o njemu znam vrlo malo, puno manje nego što bih želio, pa tako ne znam ni je li tu njemačku riječ za domovinu koristio tek u šali ili (polu)ozbiljno. No, jedna od stvari koje su mi ispričali nakon dosta zapitkivanja je njegov ratni put; točnije rečeno, samo njegovi fragmenti.

Zvao se kao i ja — samo u njemačkoj verziji, Alexander. Njemački mu je bio materinji jezik i išao je u njemačku školu, mada obitelj ni po porijeklu ni po prezimenu nije bila njemačka, nego se kroz par generacija asimilirala u lokalnu folksdojčersku zajednicu. Bilo mu je 18 kad je počeo rat i mobiliziran je u zloglasnu SS-ovu diviziju Prinz Eugen, koja se borila protiv partizana — između ostalog, i baš u onim krajevima u kojima je tata, 30-ak godina kasnije, služio JNA. Bio je, također, dio jedinica koje su 1943. ušle u Split nakon povlačenja Talijana. Divizija je tijekom rata počinila neopisive ratne zločine koji su uključivali masovna ubojstva civila, žena i djece.

O tome, kao i o djedovoj ulozi, ništa nisam mogao saznati iz druge ruke. On je, čini se, čitav svoj kasniji život izbjegavao pričati o onome što je doživio u ratu.

Bert Trautmann nije imao takvu mogućnost. Najprije kao ratni zarobljenik, a kasnije kao javna osoba, učestalo je bio pitan za polaganje računa. I činio je to — na neki način — koliko god mu možda bilo mrsko. Ali taj je način bio takav da je danas među brojnim biografskim zapisima gotovo nemoguće razaznati pravu istinu, barem mimo nekoliko anegdota koje se svugdje ponavljaju, poput one s početka teksta.

Pa je tako, recimo, surađivao s Catrine Clay na biografiji nazvanoj Trautmann’s Journey, koja ga prikazuje toliko negativno da je Observerov Simon Hattenstone otvorio svoju recenziju pišući da knjiga treba sadržavati upozorenje kako “može ozbiljno naškoditi mentalnom i emocionalnom zdravlju navijača Manchester Cityja koji preferiraju ružičasto obojenu fantaziju naspram genocidne stvarnosti”. Isto je tako pristao na intervjue za druge knjige i članke koji ga portretiraju kao heroja.

Ono što Trautmann, međutim, nikad nije napravio je negiranje svoje nacističke prošlosti niti pretvaranje da “nije znao” za ovo ili ono: “Imao si naredbe i morao si ih slijediti”, izjavio je. “Ako to ne bi radio, bio bi strijeljan.” Govoreći o tome, dodao je i: “Nemam svoj Eisernes Kreuz. Nisam sačuvao ništa iz rata.”

No, Trautmann nije bio nikakav slučajni vojak koji je završio na frontu samo zato jer nije imao drugog izbora. Još se 1933., kao 10-godišnjak, u rodnom Bremenu učlanio u Jungvolk, organizaciju koja je bila svojevrsni podmladak Hitlerjugenda. Bilo mu je 17 kad se kao dragovoljac pridružio vojsci i završio na frontu. Svi zapisi opisuju ga kao uzornog Arijevca i nadobudnog nacionalsocijalista; prezirao je vlastitog oca zbog sklonosti piću i kompromisima, a divio se Führeru. U ratu je zaradio odlikovanje Željezni križ prvog stupnja, koje se nije dodjeljivalo baš olako i bilo kome. Različiti autori pokušavaju u užasima kojima je navodno svjedočio pronaći povod za njegovo preobraćenje, ali čini se da ne postoji nikakav dokaz, pa čak niti vjerodostojna izjava koja bi na to upućivala, da je do njega ikad došlo.

Njemačka djeca bila su 1930-ih indoktrinirana i ispiran im je mozak od vrlo rane dobi. Organizacija kojoj se mali Bernhard pridružio okupljala je 30-ak posto djece njegove dobi u zemlji i nudila pristup različitim kulturnim i sportskim sadržajima; on se bavio nogometom, rukometom i völkerballom (varijacijom graničara).

S folksdojčerima je to, barem u našim krajevima, bio slučaj u neusporedivo manjoj mjeri. Iako su postojali i rašireni bili tzv. kulturbundovi kao kulturno-prosvjetne organizacije Nijemaca, sve do godinu-dvije prije rata bili su mahom suzdržani prema Hitleru, a 1938. su okupljale tek 10 posto njemačke manjine; do 1940. se to drastično promijenilo i u ideološkom i u brojčanom smislu, pa je čak 95 posto njih bilo učlanjeno. Doista ne znam je li moj djed — koji je, eto, bio isto godište kao i Trautmann — i kao školarac bio dio svega toga i u kojoj mjeri.

Ono što znam je da je kraj rata dočekao na pobjedničkoj strani.

Negdje tamo krajem 1943. ili tijekom 1944. je ili dezertirao, ili je zarobljen, ili je u pitanju bilo nešto treće, ali na kraju se obreo u partizanima. Uglavnom, taman u vrijeme kad je Trautmann dopremljen u Englesku kao ratni zatvorenik, Alexander Holiga se vratio u svoje mjesto s crvenom petokrakom na kapi, samo da bi saznao kako su upravo partizani zaplijenili svu imovinu njegove šire obitelji i protjerali je. U zemlji je ostala samo njegova majka, moja prabaka, koja je kao učiteljica bila poslana u jedno selo nedaleko grada u kojem sam se rodio, te s njom njegova mlađa sestra. On ih je slijedio i pronašao. Koju godinu kasnije upoznao je moju baku.

Otprilike u isto vrijeme Trautmann je upoznao svoju buduću ženu, Margaret Friar. Ona je bila kći čovjeka koji je vodio lokalnog nogometnog niželigaša St Helens Town kao secretary, što je bila arhaična titula koja je otprilike odgovarala ulozi menadžera ‘engleskog tipa’.

No, kako je uopće došlo do toga da njemački vojni zarobljenik igra za engleski klub?

PoW Camp 50 zvao se logor u mjestu Ashton-in-Makerfield na širem području Manchestera u kojem je Trautmann nakon nekoliko premještaja završio i ostao sve do 1948. Ondje su zarobljenici redovito igrali nogomet — najprije među sobom, a kasnije i protiv lokalnih seoskih ekipa. U jednoj takvoj utakmici Trautmann se ozlijedio igrajući centarhalfa, ali nije želio napustiti teren, pa je samo zamijenio mjesta s vratarom svoje momčadi. Ispostavilo se da je toliko dobar u toj ulozi da je od tada stalno branio.

Nakon što je, tri godine nakon svršetka rata, logor zatvoren, a njemu stiglo rješenje za repatrijaciju, odlučio je ostati u Engleskoj. Nekoj je vrijeme radio na čišćenju i deaktiviranju zaostalih bombi, a onda ga je Jack Friar pozvao da se pridruži St Helens Townu, timu koji je igrao u engleskom ekvivalentu županijske lige. Na pragu svoje 25. je prvi put u životu malo ozbiljnije zaigrao kao golman; nekoliko godina kasnije bit će najbolji u zemlji.

Nemam volje pretjerano romansirati ovu priču. Želite li takvu verziju, predlažem da pogledate film The Keeper Marcusa H. Rosenmüllera s Davidom Krossom (poznat po glavnoj ulozi u filmu The Reader/Žena kojoj sam čitao, koji je bio nominiran za Oscara) kao Trautmannom.

Uglavnom, bio je toliko dobar da je po njega došao Manchester City.

U listopadu 1949. je Cityjev vratar Frank Swift — koji će kasnije poginuti u minhenskoj nesreći, kada je kao novinar bio avionu s igračima Manchester Uniteda — objavio odluku u odlasku u mirovinu. Tražeći zamjenu za nogometaša koji je bio omiljen među Cityjevim navijačima, a par puta je ponio i kapetansku vrpcu u reprezentaciji, klupski su čelnici došli na ludu ideju da angažiraju Trautmanna. U nevjerojatnom životnom obratu, njemački vojnik kojeg su četiri i pol godine ranije zarobili Britanci i koji je jedva godinu dana ranije prvi put stao na gol u nekoj službenoj utakmici, potpisao je profesionalni ugovor kao nogometaš.

Naravno, nije to moglo proći samo tako. Ratne rane bile su još posve svježe i više od 20.000 ljudi okupilo se pred vratima Maine Roada, tadašnjeg Cityjeva stadiona, prosvjedujući zbog njegova dovođenja i prijeteći bojkotom utakmica. Iako je kapetan momčadi Eric Westwood, inače ratni veteran, smirio strasti među suigračima proglasivši: “Nema rata u ovoj svlačionici”, bijes javnosti nije se stišavao, potpaljen žestokom kampanjom tabloida koji su na nanjušili krv i obrušili se na do jučer potpuno anonimnog amatera. Svaka utakmica, posebno gostujuća, bila je nova psihološka bitka za Trautmanna; bio je atrakcija za gledatelje koji su mu čitavih 90 minuta dobacivali uvrede i zviždali mu.

Ali kad je preživio sve ono u ratu, odlučio je da će izdržati i to. Svojom neustrašivošću i kvalitetom pridobio je najprije domaće navijače, a onda i sve ostale; za njega se najprije založio mančesterski rabin Alexander Altmann svojim pismom klubu i javnosti u kojem kaže da Trautmann zaslužuje drugu šansu “ako je pošten momak”. City je te prve njegove sezone ispao iz lige, ali vratio se već sljedeće i do sredine 1950-ih je konkurirao za vrh ljestvice, a Trautmann bio na cijeni kao jedan od najboljih golmana u ligi. Išao je, ako treba, i glavom na kopačku.

A trebalo je. U sezoni 1955./56. je postao i službeno najbolji — ne samo golman, nego igrač općenito — a onda je uslijedio događaj u kojem je Trautmann ispucao još jedan od svojih, valjda, devet života.

Bilo je 17 minuta do kraja finala FA Cupa kad je nakon sudara s Peterom Murphyjem iz Birmingham Cityja ostao bez svijesti ležati na zemlji. Uspjeli su ga probuditi mirišljavom solju; osjećao je veliku bol u vratu, ali zamjena tad u nogometu još nije bilo i ostao je na terenu, teturajući kao pijan, ali čak obranivši još nekoliko opasnih udaraca u Cityjevoj pobjedi 3-1. Ničeg se toga ne sjeća, kao ni onoga kad mu je kraljica dodjelila medalju. Kasnije se ispostavilo da je iščašio pet kralježaka, od kojih je drugi pukao napola.

Taj je događaj Trautmannu, koji je nastupao za City sve do 1964. i skupio 545 nastupa za klub, zacementirao legendarni status u engleskom nogometu. Postao je “golman koji je branio u finalu sa slomljenim vratom”, a ne više “Cityjev nacist”. Priča o mračnoj prošlosti jedne od najvećih klupskih legendi rijetko se kasnije spominjala, pa čak i onomad kad je sredinom 1990-ih Cityjev njemački centarfor Uwe Rösler spremno ‘iz fore’ pozirao u fanovskoj majici s natpisom — o, užasi postmoderne — “Rösler’s grandad bombed Old Trafford”. U Njemačkoj je, međutim, Trautmannova priča — kao i činjenica da se radi vjerojatno o jedinom čovjeku ikad koji je osvojio i Željezni križ i OBE (Order Of the British Empire) — sve donedavno bila vrlo slabo poznata.

Trautmann je umro 2013., prije dva dana bila mu je godišnjica smrti. Iako je duboku starost doživio u Valenciji, daleko od obiju svojih domovina, cijeli svoj kasniji život je govorio kako mu je prihvaćanje u Engleskoj bila najveće postignuće u životu, veće i važnije od trofeja i nagrada. Bilo je to prije svega svjedočanstvo velike moći nogometa kao katalizatora za promjene — kako u društvu, tako i u ljudskim glavama. A na široj razini, njegova priča otkriva dimenziju rata koju smo skloni izgubiti iz vida.

O povijesti i ratovima najčešće razmišljamo iz makro perspektive, nastojeći izvući uzroke i posljedice velikih promjena, ali zapravo svaka od njih se sastoji iz kolopleta običnih, malih ljudskih sudbina koje su rijetko crne ili bijele. Mnogi su ljudi u ratovima lutali i bili izgubljeni, mijenjali stavove, a neki i strane zbog onoga što su vidjeli ili napravili, ostajući zauvijek obilježeni time. Rat je brutalna stvar koja izvlači uglavnom najgore iz ljudi, koliko god se mi trudili izvući iz njega pozitivne primjere ljudskosti. I na kraju smo svi — na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, njegove žrtve.

I nije onda čudo što ljudi ne vole o njemu govoriti. Ne znam koliko je priča mog djeda uopće usporediva s onom Trautmannovom, osim što su i rođeni i mobilizirani iste godine, a nakon rata završili na suprotnoj strani. Djed je tu stranu promijenio ranije i, čini se, svojevoljno, ali nije imao nogomet ili nešto slično da od njega stvori novog čovjeka s drugačijim statusom u društvu i sigurno se više puta kasnije pitao kako bi mu život izgledao da se — s majkom i sestrom ili bez njih — pridružio ostatku obitelji u Vaterlandu.

Ali možda je, uostalom, neke stvari iz ovakvih priča i bolje ne znati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.