xxx

Svi imaju uvjete za nogomet osim nas, zavapio je proteklog vikenda izbornik Ante Čačić, nakon što je njegova reprezentacija iz drugog pokušaja privela kraju utakmicu s Kosovom na potopljenom Maksimiru. „Civilizacijsko pitanje je da napokon dobijemo pravi stadion.“

Kao što to obično i svako malo biva, u već bezbroj puta tako ad hoc podgrijanu ‘Akciju stadion’ uključio se i predsjednik Davor Šuker sa svojom mantrom prozivanja države, a rutinski su u isti rog stali puhati i novinari bliski HNS-ovoj oligarhiji, kao i oni koji bi to očito željeli biti.

Uspjele su ga izgraditi i zemlje s manjom nogometnom reputacijom i nižim životnim standardom, kažu. U Mađarskoj i Turskoj mudri su državni lideri spoznali važnost nogometa za nacionalni duh i odvojili na stotine milijuna eura za poboljšanje infrastrukture i izgradnju modernih arena. Makedonci su dobili UEFA-in Superkup, koji je mogao biti naš samo da smo i mi pravilno posložili prioritete državnog proračuna. Eto, čak i Srbi grade – a gdje ćeš veće sramote nego da Srbi budu u nečemu bolji od Hrvata?

I doista je sramota da se utakmice hrvatske nogometne reprezentacije igraju na stadionu kakav je danas Maksimir. Utoliko se slažem s Čačićem.

Međutim, postoje barem četiri problema s tom njegovom izjavom.

Prvi – i najmanji – je kontekst, odnosno tajming. Stanje travnjaka ima vrlo malo veze sa stanjem stadiona na kojemu se nalazi. Postoje super stadioni koji imaju problema s travnjakom, ali i obrnuto; možete izgraditi najvelebnije zdanje na svijetu i opet doći u situaciju da morate otkazati utakmicu ako travnjak ne može podnijeti veću količinu padalina. Maksimirski je ‘zeleni tepih’ zadnjih godina nekoliko puta u potpunosti mijenjan, a njegov sustav drenaže hvaljen u medijima. Nisam stručan da bih zaključio zašto je ovaj put tako neslavno propao, ali činjenica je da je stanje travnjaka, a ne stadiona, uzrokovalo prekid utakmice u subotu i tako otežalo Vatrenima kvalifikacijski put. Osim ako je, po Čačiću, veći problem od toga to što su gledatelji izvan loža pokisli, pa je na to mislio.

Nogometni vlastodršci kmeče – napravite nam stadion, zvučeći pritom savršeno nesvjesno da se radi o nečemu što bi trebalo služiti svima, a ne samo njima

Drugi je problem taj što Hrvatska ima i drugih stadiona na kojima se utakmice poput ove mogu najnormalnije odigrati. Ne postoji nijedan valjani razlog zašto bi se protiv Kosova – ili, u principu, ijedne druge reprezentacije – moralo igrati na ružnom i razvaljenom Maksimiru. Split, Rijeka, Osijek, Pula, Varaždin… Na svim tim lokacijama također se igra nogomet i može se igrati čak i u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Neki od tih stadiona u pojedinim elementima imaju čak i bolje uvjete od Maksimira. Naravno, nijedan od njih nije reprezentativan – kao što to, uostalom, nije ni Maksimir – ali je isto tako činjenica da je u njih potrebno uložiti daleko manje novca kako bi ih se podiglo na višu razinu nego što je to slučaj s onim zagrebačkim.

Otkako je dr. Franjo Tuđman u 1990-ima zaskočio arhitekte Branka Kincla i Nikolu Filipovića sa željom da od već tada tragično dotrajalog zdanja velikom rekonstrukcijom naprave „nacionalni stadion“ za 60.000 ljudi, u Maksimir je – po brojkama koje je u nekoliko navrata u javnost iznio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić – utrošeno oko 800 milijuna kuna. A Bandić je lani najavio i ulaganje dodatnih 280 milijuna zagrebačkih poreznih obveznika.

Za takav novac, kao što ste vjerojatno već negdje pročitali, mogao je biti sagrađen potpuno novi, supermoderni i reprezentativni stadion. I ne samo to – uz malo racionalnosti i odustajanja od ni u čemu utemeljene megalomanije, za takvu cifru možete sagraditi novi stadion i temeljito ušminkati druge gore spomenute.

Međutim, kad vladari hrvatskog nogometa govore o potrebi obnavljanja infrastrukture, oni obično govore o „jednom poštenom stadionu“. I to po mogućnosti o nekom novom Maksimiru, jer ondje će biti i nacionalni kamp hrvatske reprezentacije: naime, od svih mogućih i raspoloživih lokacija na 56.594 četvorna kilometra na kojima se proteže Hrvatska, višegodišnjom su analizom i studijama došli do zaključka kako je idealno mjesto za izgraditi takav kamp baš pored Dinamova doma. Čak i usprkos uvriježenoj praksi da se takva postrojenja gotovo svugdje grade izvan grada. I premda su većinu potrebnih sredstava za gradnju osigurali od UEFA-e (navodno 8,5 od 12 milijuna eura), nisu dosad odmakli puno dalje od ovoga.

Za napredak hrvatskog nogometa potrebno je temeljito obnoviti infrastrukturu diljem zemlje, u profesionalnim i amaterskim sredinama, a pritom bi trening igrališta, akademije i grassroots projekti morali imati prioritet. Sagraditi stadion koji će, realno, koristiti Dinamo, a tek nekoliko puta godišnje i reprezentacija, te pored njega kamp, značilo bi daljnju centralizaciju i ‘makabizaciju’ hrvatskog sporta; imali bismo glamurozno tip-top zdanje na kojem bi pred očima Europa i svijeta defilirale naše igračke i dužnosničke zvijezde, ugledni gosti bi se na njemu ugodno osjećali, ali to bi bila samo blještava fasada na ruševnoj kući.

Što nas dovodi do trećeg problema – financiranja.

HNS-ovci i njihovi zapisničari uporno apeliraju na državu da „riješi problem stadiona“. Kad se onomad u prosincu prošle godine požalio na tretman politike i rekao kako predsjednica države nije „na njihovoj strani“, Šuker je to najeksplicitnije izrazio: „Tražimo od države da nam napravi jedan pristojan stadion, bilo gdje u Hrvatskoj. Neka uzor bude Budimpešta, gdje je potporom Orbanove vlade niknula Arena za 45 milijuna eura.“

U svijetu stadione grade oni kojima stadioni trebaju: ponekad sami klubovi, ponekad lokalne zajednice, ponekad doista i država. Često se radi i o javno-privatnim partnerstvima, za koje se usto mogu povući i sredstva iz UEFA-inih, odnosno FIFA-inih programa, kao i iz fondova Europske unije. Ako hrvatskoj reprezentaciji treba stadion, postavlja se pitanje zašto HNS ne izađe u javnost i pred državnu vlast s konkretnim projektom: neka kaže kakav bi stadion bio potreban, gdje bi se gradio i za koliko gledatelja, koliko bi novca mogao osigurati HNS i što sve očekuje od lokalne zajednice te države. Onda bi se o isplativosti tog projekta mogla provesti javna rasprava, vidjeti koji bi se detalji možda mogli prilagoditi i na koncu bi se na temelju svega toga odlučilo hoće li se graditi ili ne.

Tko bi to trebao napraviti ako ne HNS?

Međutim, nogometni vlastodršci samo neodređeno kmeče – dajte nam novac, napravite nam stadion, zvučeći pritom savršeno nesvjesno da to ne traže od ‘države’, nekog Andreja Plenkovića ili Kolinde Grabar-Kitarović, nego od hrvatskih građana. Da se radi o nečemu što bismo svi trebali financirati i što bi trebalo služiti svima, a ne samo njima. Pa je onda valjda red da se sasluša i mišljenje svih onih koji o tome imaju nešto za reći.

A posebno je taj žicaroški pristup iritantan ako znate da je HNS udruga s godišnjim prihodima od oko 20 milijuna eura koje troši potpuno prema vlastitom nahođenju, također i udruga s pristupom ogromnim sredstvima iz krovne nogometne organizacije. Još je iritantnije ako znate da se njenim čelnim ljudima Zdravku Mamiću i Damiru Vrbanoviću sudi jer su iz Dinama izvukli 270 milijuna kuna za vlastitu korist – a za tu bi se svotu, primjerice, komotno mogao izgraditi novi stadion za 20-30.000 ljudi (obično se računa da izgradnja novih stadiona košta između 1.000 i 2.000 eura po sjedalici i po takvim su cijenama izgrađeni mnogi europski stadioni zadnjih godina, pa i onaj koji spominje Šuker). Ili ako znate da je Grad Zagreb u proteklom desetljeću sličnu cifru upumpao u Dinamo na ime „održavanja stadiona“ i akademije – uz onih 800 milijuna koji su ulupani zadnjih 20 godina u obnove i onih 280 milijuna koje je Bandić spominjao da još namjerava uložiti.

A sve to povlači i četvrti, ‘krovni’ problem s Čačićevom izjavom na početku.

Nije li civilizacijsko pitanje i biti odgovoran s javim sredstvima? Maknuti iz nogometa ljude kojima se sudi za vrlo ozbiljan gospodarski kriminal? Poštovati i provoditi zakone zemlje u kojoj se živi? Nije li civilizacijsko pitanje imati u nogometnom savezu ljude koji će doista brinuti o dobrobiti cjelokupnog hrvatskog nogometa, a ne gotovo svakom drugom izjavom ili činom antagonizirati dio javnosti? Nije li civilizacijsko pitanje na njegovom čelu imati nekoga tko neće praktično u svakom javnom istupu izvaliti neku kolosalnu glupost?

Nije li, na kraju krajeva, civilizacijsko pitanje i na klupi reprezentacije imati nekoga tko je to zaslužio svojim znanjem, autoritetom i postignućima, a ne Antu Čačića?

Pozivanje na civilizaciju – uljudbu, kako je običavao govoriti Tuđman – ovdje je sasvim promašeno. A kad se osvrnete malo oko sebe i izvan nogometa, vidite da su u Hrvatskoj mnoge civilizacijske vrijednosti nepostojeće ili dovedene u pitanje, pa vas sve to onda još manje čudi.