Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Conte: Trijumf ratnika

Zašto su talijanski treneri tako uspješni u Engleskoj?

Nijedan engleski menadžer još nije osvojio naslov u eri Premier lige. Teško da uskoro i hoće, jer sve su najbolje momčadi u zemlji u rukama stranaca. Međutim, nije ga još osvojio nijedan Španjolac, Nijemac ili Nizozemac; Francuz je to zadnji put učinio prije 13 godina.

No, ako se ne dogodi zaista svjetsko čudo i Tottenham, kao jedini preostali izazivač, ne stigne Chelseajevu prednost od sedam bodova, Talijani će ove sezone dobiti već četvrtog trenera s naslovom engleskog prvaka. Četvrtog u posljednjih osam godina.

Prvi je 2010. bio Carlo Ancelotti, koji je uzeo i prvu Chelseajevu dvostruku krunu. Dvije godine kasnije Roberto Mancini je Manchester Cityju donio prvi naslov nakon davne 1968., a lani je Claudio Ranieri čudotvorno stigao do titule sa skromnim Leicester Cityjem. Antonio Conte će, po svemu sudeći, u svojoj prvoj sezoni u Engleskoj ponoviti uspjeh svojih prethodnika. Dodajmo tome i da je Gianluca Vialli, prvi Talijan na klupi nekog premierligaša, s Chelseajem osvojio oba domaća kupa te UEFA-ine Kup pobjednika kupova i Superkup, a Roberto Di Matteo – Švicarac rođenjem, ali nogometno Talijan – donio prvi i dosad jedini naslov europskog prvaka u London, a usto uzeo i FA Cup.

Je li se sve to baš tako potrefilo ili postoji neka dublja, posebna veza između engleskog i talijanskog nogometa, zbog koje su treneri s Čizme na Otoku ne samo češći, nego uspješniji od drugih?

Aktualna sezona, posvuda najavljivana i oglašavana kao četveroboj (petoboj, šestoboj?) ponajboljih svjetskih trenera, samo je pojačala legitimitet takve teze. Kako god možda pokušali racionalizirati, podbacili su svi ostali menadžerski superheroji: i Pep Guardiola, i Jose Mourinho, i Jürgen Klopp. Arsene Wenger podbacuje već dugi niz godina, a Mauricio Pochettino ipak je u tom društvu autsajder – ne zbog svoje kvalitete koja je nesumnjivo vrhunska, nego zbog kvalitete momčadi koja mu je povjerena, jer Tottenham nema na rosteru takve zvijezde kao ostatak ‘velikih’ i bilo bi suludo očekivati da osvoji naslov, iako to još uvijek nije nemoguće.

U studenom 1934. talijanska je nogometna reprezentacija stigla u London odigrati prijateljsku utakmicu s Engleskom na Highburyju. Domaći su mediji taj susret najavljivali kao „pravo svjetsko finale“: Talijani su se za njega ‘kvalificirali’ osvojivši Svjetsko prvenstvo samo nekoliko mjeseci ranije, a Englezi time što su bili Englezi. Nijedna od Home nations nije se zamarala sudjelovanjem na SP-u sve do iza Drugog svjetskog rata. Engleska je naprosto podrazumijevala svoju superiornost naspram ostatka svijeta, iako je dotad već bila izgubila u gostima od Španjolske i Francuske, a namučili su je i Austrijanci i Nijemci.

Namučili su je u toj utakmici i Talijani, ali ipak je izborena tijesna pobjeda 3-2. S povijesne distance, međutim, arogancija izumitelja nogometa prema svima ostalima i nije bila najzanimljiviji dio priče. Bolje rečeno, nije bila toliko zanimljiva koliko je to bio kontrast u pristupu biranju momčadi i izborničkom, odnosno trenerskom poslu.

U to je doba, a to će još potrajati, englesku reprezentaciju sastavljao stručni odbor federacije, naprosto odabravši najboljeg igrača za svaku poziciju i tako ih poslavši na teren. Istina, tih je godina engleski nogomet postupno prelazio s klasične ‘piramidalne’ formacije 2-3-5 na WM (3-2-2-3), koju je sredinom 1920-ih patentirao Arsenalov menadžer Herbert Chapman, ali to je otprilike bilo sve što je u smislu taktike i pripreme za utakmicu bilo podložno promišljanju i promjenama.

Talijani su, s druge strane, bili sasvim svjesni te taktičke začkoljice koju su već počele upotrebljavati i momčadi izvan Engleske. Oni su, međutim, imali vlastitu varijaciju pod imenom Metodo (2-3-2-3), koju je razvio izbornik Vittorio Pozzo i s njom osvojio SP. Današnjim rječnikom bismo je mogli nazvati prvom reaktivnom formacijom, budući da je nudila veću defenzivnu zaštitu već u sredini terena (a ne samo u posljednjoj liniji, kao WM) te omogućavala brže i efikasnije protunapade. Talijani su već tada malo ozbiljnije promišljali nogometnu taktiku i vodili se mišlju da momčad može biti više od zbroja individualnih kvaliteta svojih igrača, pa je Pozzo pažljivo i studiozno odabirao igrače prema nekoj zamišljenoj ideji o izgradnji momčadi.

James Catton, najrelevantniji engleski nogometni novinar tog vremena, Pozzov je pristup poslu u novinama Athletic News opisao kao „fascinantni hobi“. Teško ćete naći tako arhetipski citat koji bolje ilustrira jaz koji je tad postojao između dva nogometna svijeta.

Catenaccio je dio talijanskog karaktera i nitko ga nije mogao izumiti, kao što nitko nije izumio ni slumove oko Rima samo da bi ih stavio u neorealističke filmove

Crvena pisaća mašina marke Olivetti ističe se među ostalim artefaktima koje posjetiteljima izlaže Museo del Calcio u Covercianu, glasovitom centru i svetištu talijanskog nogometa u kojem su se školovali gotovo svi današnji talijanski treneri. Pripadala je Gianniju Breri, čovjeku kojeg Talijani smatraju jednom od najznačajnijih ličnosti u svojoj nogometnoj povijesti i kulturi.

Krupni lik neuredne brade i prema natrag začešljane kose, vječito obavijenim duhanskim dimom, bio je i ostao bard broj 1 u domaćem nogometnom novinarstvu.

Brera je, sve do svoje smrti 1992., bio daleko najutjecajniji kolumnist u Italiji, kao i žestoki zagovornik catenaccija. Ponekad se znao pohvaliti i da ga je izumio zajedno sa svojim prijateljem, trenerom Nereom Roccom, iako je danas općeprihvaćena teza da ta ideja vuče korijene od sistema zvanog verrou, kojeg je u 1930-ima u švicarsku reprezentaciju uveo austrijski trener Karl Rappan. Međutim, Brera je catenaccio uzdignuo do statusa nacionalnog simbola, nadovezujući se na svoju prilično ezoteričnu antropološku teoriju o sunarodnjacima. Po njegovom mišljenju, Talijani su narod kojemu kritično nedostaje bjelančevina u prehrani, zbog čega su slabiji i manje tjelesno razvijeni od mnogih drugih, pa stoga u nogometu mogu uspjeti jedino ako igraju stilom koji je on nazvao ‘difensivista‘. Kad bi pokušali igrati otvoreno i napadački, pisao je, bili bi osuđeni na propast.

U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Italija se još intenzivno oporavljala od teškog nacionalnog poniženja, poslije nekoliko prethodnih dekada ujedinjavanja i ekspanzionističke politike. Po Breri, povijest je kaznila „agresivnu i napadačku“ Italiju i razotkrila nepouzdanost militarizma, koji se iz politike proširio i na prijeratni nogomet, kada je reprezentacija pod Pozzovim vodstvom osvojila dva naslova svjetskog prvaka zaredom. Pozzo je ostao izbornik i nakon rata, ali je 1948. dobio otkaz. Baš u to doba Brera je stupao na veliku scenu, postavši urednik lista La Gazzetta dello Sport, a istovremeno je Rocco počeo eksperimentirati s catenacciom u Triestini.

„Nitko nije izumio catenaccio“, pisao je njihov suvremenik Pier Paolo Pasolini, pjesnik i filmaš koji je često sa svojim intimusom Edyjem Rejom igrao nogomet po plažama jadranskog akvatorija. „Catenaccio je dio talijanskog karaktera i nitko ga nije mogao izumiti, kao što nitko nije izumio ni slumove oko Rima samo da bi ih stavio u neorealističke filmove. I jedno i drugo već je bilo ondje.“

I premda je, nakon perioda dominacije osobito u doba velikog Intera Helenija Herrere, pravi catenaccio s liberom i pokrivanjem čovjek-na-čovjeka nestao još davnih dana, njegovi su elementi evoluirali u gioco all’italiana, stil još poznat i kao zona mista, koji je potrajao sve do 1990-ih. Kao i njegov prethodnik, bio je prije svega utemeljen na čvrstoj defenzivnoj organizaciji i uključivao dosta složene taktičke zadatke. Tek je Arrigo Sacchi s AC Milanom promijenio prevladavajući defenzivni mentalni sklop i od 1990-ih naovamo imamo talijanske trenere vrlo različitih stilskih preferencija i filozofija.

Što je za ovu priču i važnije – zbog Brere, njegovih difensivista i njihovih imitatora, kao i zbog toga da je calcio svoje najveće uspjehe ostvarivao čvrstom defenzivnom organizacijom i taktičkim lukavstvima, nogometna kultura koja se razvila najveći je naglasak stavljala na strategiju, pripremu, umijeće ratovanja, pa i nutricionizam i sportsku medicinu. Gazzetta je u svojim izvještajima s utakmica objavljivala formacije desetljećima prije nego što su to počeli činiti drugi; bilo je normalno da vrhunske momčadi treniraju dvaput dnevno i da su ponekad oba treninga čisto taktička; diplomski radovi trenera u Covercianu nerijetko dosežu sasvim akademsku razinu, a o nogometu se odavno piše na sasvim živopisan, pa i intelektualni način.

Sve je to u drastičnoj opreci prema onome kako se nogomet praktično donedavno doživljavao i tretirao u Engleskoj. U taktičkom je smislu engleski nogomet kroz desetljeća napredovao mnogo sporije od drugih, težilo se jednostavnim i pragmatičnim rješenjima, a režim treninga i prehrane bio je na neusporedivo nižoj razini i promijenio se tek od dolaska Arsenea Wengera naovamo. U Engleskoj je prevladavajuće mišljenje uvijek bilo da su igrači profesionalci koji su dužni paziti na sebe (premda mnogi od njih to nisu radili); u Italiji su treneri kroz povijest bili veći i neupitni autoriteti koji nisu imali problem s time da tlače, drilaju i cijede svoje igrače, usađujući im automatizam.

Sve to možda samo donekle objašnjava zašto se Engleska u posljednje vrijeme – nakon internacionalizacije najprije igračkog, pa onda i trenerskog kadra – rado okreće talijanskim trenerima. Nadajući se valjda da će preko njih, preko kontakta s nogometnom tradicijom koja je najrazličitija od njihove, nadoknaditi propušteno. Pokušali su i s Fabiom Capellom kao izbornikom, ali nije im mogao puno pomoći.

Međutim, kad pogledate dosadašnje Talijane koji su uzimali trofeje u Engleskoj – dakle, Ancelottija, Mancinija, Ranierija, pa i Viallija i Di Mattea – to nisu tipični autoritarni, ali ni primarno reaktivni treneri.

Conte jest. On je izgradio reputaciju ratnika; strogog, ali pravednog vođe koji svlačionicu drži pod strogom kontrolom, zahtijeva bezuvjetnu odanost od svojih igrača i inicira mentalitet opsadnog stanja kad smatra da je takvo nešto potrebno. Govorio je o čeličenju, žrtvovanju, znoju, jedenju trave i „sranju“ – ne čak ni pišanju! – krvi.

„Opsjeda ga neka unutarnja patnja, bez početka ili kraja“, pisao je Andrea Pirlo o Conteu u svojoj autobiografiji Penso, quidi gioco (Mislim, dakle igram). „Kad govori, njegove vas riječi napadaju. One provaljuju kroz vrata vašeg uma, često prilično nasilno, i gnijezde se duboko u vama.“

Zbog karaktera, ali i niza drugih objektivnih potencijalnih problema, osobno sam sumnjao u Conteov uspjeh u Engleskoj – iako je, naravno, posve jasno da spada u sam creme de la creme svjetskih trenera. Razmatrao sam čak i najcrnji scenarij, nabrajajući što bi sve moglo poći po krivu. Lako je moguće da i hoće u sezonama koje dolaze, ali čovjek se praktično prošetao Premier ligom u svojoj prvoj sezoni, pokazavši da uspjeh u Engleskoj nije rezerviran samo za jedan ‘tip’ Talijana.

I možda to treba pripisati isključivo njegovoj vlastitoj genijalnosti i metodama. Ali ja volim vjerovati da postoji neka dublja veza i da je Antonio Conte ovom sezonom dokazao stručnu superiornost kulture izrasle iz fascinantnog Pozzova hobija i crvene pisaće mašine marke Olivetti za kojom je godinama sjedio i kuckao ekscentrični bradonja.