Nogomet narodu

Coutinho: Izgubljen u svemiru

Pusti milijuni i hero football vs. vizija i nogometni aikido

Poput usamljenog astronauta na napuštenoj svemirskoj postaji, Philippe Coutinho pluta nogometnim svemirom bez jasne svrhe i cilja. On kruži u orbiti oko najvećih klubova, ali ne može se uzdati u gravitaciju da će ga povući prema dolje i naći mu dom.

Coutinhov aktualni klub Bayern ne želi ga zadržati, prije svega zbog toga jer bi za to morao isplatiti 120 milijuna eura Barceloni iz koje ga je posudio, ali i zato jer se stilski ne uklapa najbolje u momčad i zapravo joj nije potreban. Prije koji dan je čelnik Bavaraca Karl-Heinz Rummenigge potvrdio kako je istekao rok za otkup njegova ugovora i da klub nije aktivirao tu klauzulu. U Barceloni ga, čini se, također ne vide u svojim planovima za budućnost i bili bi najsretniji da im netko povrati dio investicije u njega, uključujući navodno 15 milijuna eura godišnje plaće koju su mu obvezni isplaćivati još pune tri sezone.

Praktično jedina realistična opcija za nastavak karijere 27-godišnjem Coutinhu — koji je trenutno još i ozlijeđen i pitanje je hoće li uopće zaigrati do kraja i ove, silom prilika produžene sezone — sada je povratak u Englesku. Od mnogih glasina se zadnjih dana kao najizglednija iskristalizirala ona koja ga povezuje s Arsenalom. Bilo kako bilo, teško da će itko platiti i blizu onoga koliko bi Barça željela dobiti i u svakom slučaju će to za Coutinha biti prelazak s konja na magarca.

A još prije dvije i pol godine bio je jedan od najtraženijih igrača na svijetu i njegova se putanja naoko doimala savršenom.

Tražite li trajni simbol ekscesa našeg doba u eri prije pandemije, ovo je jedan takav. Kolateralne žrtve poput Philippea Coutinha ne pripadaju zapravo nigdje i nikome

Potkraj 2017. Liverpool je bio u naletu, a Coutinho najbolji igrač momčadi Jürgena Kloppa, možda i najbolji igrač Premier lige. Igrajući nogomet karijere, u 19 ligaških i europskih nastupa bilježio je 12 golova i osam asistencija, da spomenemo samo najbazičniju statistiku. Dana 6. siječnja 2018. prešao je u Barcelonu u transferu koji je do danas ostao među top 5 najskupljih svih vremena, a nakon što se s bonusima popeo do 145 milijuna eura (a još može narasti za 15-20 milijuna) zapravo je i drugi najskuplji ikad.

I nije to zapravo bio neki panic buy. Barça je dugo snubljivala Brazilca koji je navodno i sam silno želio doći, ali je Liverpool postavljao strahovito visoku cijenu; nakon što su Katalonci tri ili četiri puta dizali ulog, a Coutinho uz pomoć agenta te svog i Barcelonina sponzora Nikea isforsirao razlaz, on se dogodio u zimskom prijelaznom roku. S velikim Andrésom Iniestom na odlasku, on je mogao izgledati kao idealna, mada stilskim karakteristikama znatno drugačija zamjena i svakako je taj transfer nudio puno obećanja za budućnost.

S druge strane, Liverpoolovi navijači su očajavali i proklinjali svog dojučerašnjeg heroja. Oni pesimističniji među njima vidjeli su to kao još jedan dokaz beskonačne petlje u kojoj je klub bio zapeo i koja ga je sprječavala da se uzdigne u sam vrh — ponovimo, bilo je to prije nešto više od dvije godine. Ali Klopp, koji je prethodno u Dortmundu bio naviknut na to da mu ključni igrači odlaze za novcem, odbio se predati malodušju. Upitan hoće li Redsi moći nakodnaditi odlazak svoje najveće zvijezde, izrekao je rečenicu koja će uskoro prijeći u legendu.

We don’t play hero football”, rekao je Liverpoolov menadžer. “Momčad nije jedan heroj i ostali koji mu pokušavaju pomalo pomoći.”

Taj transfer, ispostavit će se, drastično je promijenio ravnotežu moći na europskoj klupskoj sceni. Još iste sezone je Liverpool dospio do onog nesretnog finala Lige prvaka s Real Madridom, dok je Barcelona ispala u četvrtfinalu od Rome; iduće godine Redsi su je ponizili u velikom i debelo zasluženom polufinalnom comebacku prije nego što su otišli do kraja, a onda ove postali još bolji, iako su u Europi ispali od Atlético Madrida, dok je Barça još uvijek u natjecanju.

Liverpool je novac iskoristio da u istom prijelaznom roku kupi Virgila van Dijka, najboljeg stopera na svijetu, a onda idućeg ljeta i jednog od najboljih golmana, Alissona, kao i Nabyja Keïtu i Fabinha; još važnije od toga, od tada više nije prodao nijednog uistinu bitnog igrača, što je ranije bilo pravilo. Usto se taktički i stilski konsolidirao i učvrstio do te mjere da će mu malo tko i unatoč tom europskom glitchu osporiti status trenutno najbolje europske momčadi, a kod kuće je pritom ostvario toliku dominaciju da je i prije korona-krize bio nadomak osiguranja naslova, svog prvog u premierligaškoj eri.

Znači, prodao je svog najboljeg igrača i nakon toga postao još puno bolji. Iz tog je posla izvukao i ovce i novce. A Barcelona se za to vrijeme, ako ćemo iskreno, nije pomaknula s mrtve točke.

To što nije pokazala pravu volju ni namjeru da najskuplje pojačanje u svojoj povijesti na optimalan način uklopi u svoju igru možda ponajviše govori o dubini lutanja kojem Camp Nou svjedoči. Ali nije ni samo to: osim Coutinha, više od 100 milijuna eura plaćeni su bili i Ousmane Dembélé i Antoine Griezmann i nijedan od njih dosad nije opravdao uloženo.

Barça je zadnjih godina postala spalionica novca. Vodeći se istom ideologijom kakvu je Florentino Pérez u omraženom rivalu nazvao ilusión — glamur, sjaj, čarolija — dovodila je igrače po kriteriju zvjezdane prašine, a ne kako bi se sustavno ojačavala i ulagala vrijeme i trud da ih uklopi u svoju igru. Hero football, a ne vizija, postala je njena filozofija. Momčad je samo povećala svoju ovisnost o Leu Messiju i na više unutrašnjih razina, strukturalnih i korporativnih, počela pucati po šavovima.

Uostalom, glavni razlog zašto je Coutinho — a prije njega i Dembélé — uopće doveden i toliko plaćen, jer jedno je usko vezano uz drugo, bio je taj što joj PSG početkom te sezone uzeo Neymara u apsolutno najvećem i najvišem transferu ikad. Neymar i PSG zapravo su pokrenuli domino-efekt koji je protresao čitav nogomet. Za Barcelonu, kao svjetski brand i tvornicu snova, to je bio udarac koji premašuje sve što logički i razumski može imati izravne veze s nogometom; ona je naprosto morala reagirati i posuti se novom zvjezdanom prašinom bez obzira na to imala ona realno uporište na terenu i u planovima trenera ili ne.

Tražite li trajni simbol ekscesa našeg doba u eri prije pandemije, ovo je jedan takav.

Kad danas pričamo o nogometu, najčešće pričamo novcu.

On je postao prva asocijacija prije svake priče o fenomenalnim potezima, radosti igre, genijalnim taktičkim rješenjima ili bilo čemu dugoročnom. Novac je, kao, taj koji može riješiti svaki problem i uvijek prva opcija kada treba nadomjestiti nešto izgubljeno. Ali novac ne garantura ništa ako se troši iz prizemnih, quick-fix razloga. Najbolji primjer za to je Barcelona koja je spizdila nekih 350 milijuna eura na trojicu igrača — Dembéléa, Coutinha i Griezmanna — a sada na dvojicu od njih ozbiljno niti ne računa, dok je treći po učinku i važnosti debelo ispod očekivanja.

Liverpool je također trošio, ali s neusporedivo razumnijim ulaganjima i daleko razrađenijim planom; nije išao za tim da zvijezde spusti na Anfield, nego da one iz postojećeg kadra izdigne među zvijezde. Teško da itko ondje danas još plače za Coutinhom i želi ga vratiti, a sad je već teško i zamisliti da bi imao mjesta u sustavu kakav je zaživio — ili, zapravo, mogao zaživjeti — tek njegovim odlaskom. Liverpool će, naravno, također potrošiti puste milijune za pojačanje koje želi, ali sigurno neće nekoga platiti 100 i više milijuna eura ako mu nije osigurao ključnu ulogu u sustavu.

Klopp je više puta privlačio pozornost svojim pogledima na financije i nogometno tržište; “Ne trebamo više novca za pojačanja!”, euforično je i razuzdano vikao u kamere nakon osvajanja prvog naslova s Borussijom, a kasnije se kritički osvrtao na nezdravu fiksaciju Premier lige na novac i prevladavajući stav da se njime može riješiti gotovo svaki problem. Još jedna bitna stvar za istaknuti je i ta da su dva najskuplja Liverpoolova pojačanja koja su uslijedila nakon Coutinhove prodaje bili stoper i golman — i s Van Dijkom i s Alissonom je Klopp u tom trenutku oborio rekord u visini odštete plaćene za igrače na tim pozicijama.

To samo govori o postojanju plana. U top 10 najskupljih nogometnih transfera svih vremena isključivo su napadači i playmakeri; oni su heroji koje klubovi dovode očekujući da će ih lansirati u orbitu, ali nerijetko se usto zapravo radi o ‘prečicama’ kojima se pokušava kompenzirati nedostatak ideje i sustava — kao da je dodatak individualne kvalitete u vidu isporuke golova ili kreativnosti jedini način da se poboljša momčad, umjesto da se prvenstveno iz postojećeg kadra pokuša izvući više. To je i nepogrešivi znak našeg vremena koje agresivno promovira individualizam i konzumerizam kao centralne vrijednosti, ma koliko one u trenucima krize poput ove dolazile u pitanje.

Na simboličkoj razini, ovdje s jedne strane imamo agresivno i pomalo bezumno pokazivanje (financijskih) mišića, a s druge koncept dobro poznat iz borilačkih vještina: ako nisi dovoljno jak za otvorenu borbu, onda trebaš naći načina da protivnikovu snagu iskoristiš kako bi ga pobijedio. Aikido se, primjerice, praktički i zasniva na tom principu — japanski termin aiki (pojednostavljeno, ai — spajanje + ki — duh) znači stapanje s protivnikovim pokretima kako bi se uz minimalni napor kontroliralo njegove akcije; aiki se primjenjuje razumijevajući njegov ritam i namjere da bi se pronašla optimalna pozicija i tajming za protuudar.

Međutim, Klopp nije morao proučavati filozofiju japanskih borilačkih vještina jer nešto zapravo slično ima u svijetu iz kojeg je potekao, u Bundesligi.

Što zbog nepovoljnije situacije s iznosima televizijskih prava zbog kojih su pali u sjenu engleskih, a što zbog članskog modela koji, nasuprot ‘tačerizmu’ Premier lige, implicira veću odgovornost prema zajednici i oprezniju kontrolu troškova, njemački su klubovi naviknuti funkcionirati tako da novac bogatijih ulažu na pametniji način.

“Pogledajte što je bogaćenje Premier lige donijelo Englezima — inflaciju cijena transfera i plaća igračima”, pričao mi je Jens Kirschneck, urednik magazina 11 Freunde i autor nekoliko nogometnih knjiga, dodajući kako se ne slaže s tim da bundesligašima nužno treba više novca kako bi držali korak s Englezima i ostatkom elite. On upravo u prodaji igrača vidi šansu za njemačke klubove: “Ako naše momčadi nisu u stanju uložiti taj apsurdno velik novac da bi postale još bolje — bilo dovođenjem jeftinijih pojačanja i njihovim razvojem, bilo drugim ulaganjima u klub — onda nešto s njima nije u redu”.

Igrači dolaze i odlaze, priča Kirschneck, ali bit kluba je ono što ostaje: “Srž njemačkog modela nije u jeftinim kartama niti u točenju piva na stadionima — ona je u tome da se ne može sve kupiti. Nešto treba i stvoriti.”

To je lekcija u nogometnom aikidu koju je Klopp prenio u Liverpool. Uz sav novac uložen na dovođenje i plaćanje pojačanja, nikad ne bi stvorio najbolju momčad u Europi da je samo trošio i pritom ne podizao vrijednost postojećih igrača, ali prije svega kolektiva. To je lekcija koju primjenjuju i drugi — poput, recimo, Ajaxa — ali i ona koja se mora implementirati u svaku viziju hrvatskih klubova, jer u nas to nije samo pitanje napretka ili stagnacije, nego i samog opstanka.

Pandemija je pauzirala doba heroja i ekscesa, ali ono će se po svoj prilici vrlo brzo vratiti, zajedno s prilikom za one koji znaju kako protivnikovu snagu upotrijebiti protiv njega. U međuvremenu, kolateralne žrtve poput Philippea Coutinha, bez obzira na svo bogatstvo kojim su plaćene, ne pripadaju zapravo nigdje i nikome. On će danas vjerojatno biti jedan od onih 300-tinjak nazočnih na njemačkom Der Klassikeru, ali bi isto tako mogao biti i izgubljen negdje u svemiru.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.