Gdje se vidite za pet godina?
Puno o čovjeku možete naučiti iz načina na koji promišlja svoju budućnost. Neki su optimistični i ambiciozni te rado o tome razmišljaju, pa i govore; drugi strijepe od nje, treći se naprosto prepuštaju flowu. Futur, to veliko i prazno platno, može biti i zavodljivo i zastrašujuće, a često je i jedno i drugo istovremeno. Za neke je ljude strah od nepoznatog glavni razlog zašto nikad ne preuzmu veći dio kontrole nad vlastitim životom, a neki se nikad ne smire i ne umore od traženja nečega novog i boljeg, pa im se tako dogodi da tek naknadno spoznaju da je u jednoj točki vremena i prostora sve bilo na svome mjestu i da nikad poslije više nisu bili tako sretni i zadovoljni.
U ovo vrijeme prije pet godina, Nenad Bjelica je bio bez posla. Ranije te sezone je izbacio Dinamo u doigravanju za Ligu prvaka; dok su Modri u utješnoj Europa ligi i kod kuće i u gostima gubili od Čornomereca i Ludogoreca, on je u skupini elitnog natjecanja s Atlético Madridom, Zenitom i Portom osvojio pet bodova, ali ipak mu je bečka Austria u veljači 2014. uručila otkaz.
Već tada je navodno bilo koketiranja s njim iz Maksimira, ali ondje je paralelno svoju vlast učvrstio dotad neodlučni sportski direktor. Bjelica je bio u talijanskoj Speziji, pa u poljskom Lechu, da bi naposljetku ipak osvanuo u Dinamu taman na vrijeme da u roku od osam dana od svog dolaska osvoji i prvenstvo i kup.
Ali stvari nisu izgledale obećavajuće. Dinamo prošle sezone nije bio “najgori prvak ikad”, ali nije bio ni daleko od toga: tog je proljeća momčad gubila po dvaput od Rijeke i od Lokomotive (!) te po jednom od Hajduka, Osijeka i Rudeša; Bjelica je uskočio u vruću fotelju koja je godinama, za sve koji se nisu prezivali Mamić, značila samo to da s imenovanjem već počinje proces otpuštanja, začinjen uvijek novim načinima da se uprska u Europi.
Ali Bjelica je promijenio paradigmu i pomaknuo planinu.
Bjeličin Dinamo je u četvrtak, 14. ožujka 2019. doživio svoj vrhunac i proći će još puno prije nego što dobije priliku opet biti na istom mjestu ili se popeti još malo više
Nakon temeljite rekonstrukcije momčadi — sinoć su utakmicu protiv Benfice započela petorica igrača kojih lani nije bilo u momčadi —poharao je domaću ligu i sasvim sigurno će osvojiti naslov. Poharao je i Europu, bez poraza osvojivši prvo mjesto u skupini, razbivši mitsko prokletstvo i otišavši još korak dalje. Domaćim rivalima je oduzeo nadu, poigrava se njima igrajući s rezervama. Njihovim navijačima je elementarna nepogoda, sila prirode, jer oduzeo im je i posljednje utočište: Schadenfreude, zadovoljstvo da se vesele Dinamovim europskim neuspjesima. Jer i kad gubi i ispada, kao protiv Young Boysa i sinoć protiv Benfice, ovaj Dinamo to ne radi na ponižavajući način kao toliko puta ranije; dapače, radi to tako da mu se nema mnogo toga za zamjeriti. Nema budalaština koje su obilježile svaku prijašnju europsku avanturu, osim tek poneke neprilagođenosti suđenju izvan HNL-a, kao što je jučer pokazao — a tko drugi — Petar Stojanović.
Ako ćemo biti realni, Bjelica nikome nije ostavio drugog izbora nego da mu se nakloni i skine kapu. Jer ostvario je nešto što se toliko dugo činilo nemogućim: od Dinama je napravio zaista ozbiljnu momčad. Što, dakako, i njega čini ozbiljnim trenerom — pa i više od toga, jer to samo po sebi u Dinamu ne bi bilo dovoljno. Bjelica definitivno nije strašljivac i ne libi se preuzeti kontrolu nad vlastitim životom; možda prije pet godina nije maštao o tome da će voditi Dinamo, ali za pretpostaviti je da je tražio nešto poput ovoga, tvrdu potvrdu o vlastitom profesionalnom i ljudskom ostvarenju.
Međutim, ozbiljna momčad i ozbiljni trener ne znače nužno i ozbiljan klub.
GNK Dinamo je i dalje odnarođeni, upravljački skučeni entitet koji je prije samo koji dan za predsjednicu uprave postavio dugogodišnju osobnu tajnicu međugorskog bjegunca od pravde. I dalje je to klub čija je dominacija izgrađena na sprezi organiziranog kriminala i politike; klub koji vodi, sada pomoću daljinskog upravljača, čovjek koji je za vlastitu korist iz njega izvukao puste milijune s kakvima je ovakav, pa i veći uspjeh — a vjerojatno i luksuzni vlastiti stadion — mogao biti realiziran godinama ranije.
Ali emocije su zajebane, a navijačke sklonosti sasvim osobna i iracionalna stvar koju ne možemo uvijek i sasvim kontrolirati, pa to kako doživljavate ovaj Dinamov veliki uspjeh ostavljam vašoj savjesti i unutrašnjim glasovima.
Ovako sa strane, nakon što se naklonim Nenadu Bjelici i njegovoj momčadi, primijetio bih da je cijelo ovo Proljeće koje to kalendarski još nije — usprkos odličnim igrama momčadi i najboljem trudu medija koji će nas oportuno bombardirati svim trivijalijama oko europskog Dinama — bilo prilično prigušeno. Nije to bilo ono što smo godinama zamišljali gledajući sve te unaprijed na propast osuđene avanture i čitajući tekstove pokojnog Tome Židaka. Renesansa koju je on dozivao za mnoge je bila zamagljena nekim nejasnim žalom za Dinamom našeg djetinjstva ili naših očeva, ili pak još nejasnijim osjećajem krivnje što se dopustilo da se pretvori u ovo.
To ni na koji način ne umanjuje sportski uspjeh trenera i momčadi. Zadržimo li se još na njemu, pitanje koje se postavlja je, naravno — a što sad?
Eliminacijom iz Europe igrači su izgubili najveći drive koji ih je ostavljao naoštrenima i motiviranima. Neće to biti problem u rezultatskom smislu, jer Dinamo će u svakom slučaju osvojiti naslov, ali otvara neke nepoznanice u onom čisto ljudskom i psihološkom. Bjelica pod sobom ima veliki broj igrača koje je držao zadovoljnima žonglirajući njihovim nastupima kroz politiku rotacija; sad kad ostaju samo prvenstvo i završnica kupa, to mu neće više biti tako jednostavno; neće biti prostora za sve i nezadovoljnih će biti.
Problem će biti i s publikom — jer ona se brzo navikne na blještavilo i uspjehe i nije zainteresirana za prelazak s konja na magarca. Ako ni u jeku — nazovimo je tako u nedostatku boljeg izraza — europske euforije Dinamo ne može skupiti više od pet-šest tisuća ljudi na utakmicu protiv prvog pratitelja na prvenstvenoj ljestvici, što očekivati u antiklimaksu sezone?
Pred Bjelicom je sad novi i drugačiji zadatak: zadržati pozitivnu energiju i pobrinuti se da planina koju je pomaknuo ne odskliže natrag na isto mjesto. Hoće li u tome biti jednako uspješan? Treba napomenuti da je i u svojim dosadašnjim klubovima radio čuda, ali bi nakon toga iz ovih ili onih razloga gubio kontrolu nad situacijom; nije, doduše, nigdje još imao takve uvjete i bio toliko jači od konkurencije.
Njegov Dinamo je u četvrtak, 14. ožujka 2019. doživio svoj vrhunac i proći će još puno mjeseci prije nego što realno dobije priliku opet biti na istom mjestu ili se popeti još malo više; puno mjeseci u kojima se svašta može dogoditi. I bilo bi vrlo zanimljivo sad čuti od Bjelice gdje se vidi u neposrednoj, a onda i nešto daljoj budućnosti.
A vi?
Gdje se/ga vidite za pet godina? Što je prioritet — bit će opet proljeće ili bit ćeš opet Dinamo? I postojii li uopće još ‘taj’ Dinamo?
