Došao je tako jednom prilikom na press konferenciju u grandiozne odaje krovne svjetske nogometne organizacije, odjeven u kariranu košulju iz 1980-ih i ribički prsluk, kao da se upravo bio spustio s Zürichberga s penzionerima iz lokalnog planinarskog društva. Nisu ga još znali i to je bio njegov jedini adut. Uzeo je mikrofon, ustao i pitao: “Herr Blatter, jeste li ikada uzeli mito?”.
Kad mi je to prepričavao — a Andrew Jennings imao je svoj arsenal anegdota i parola koje bi ponavljao u valjda svakom razgovoru — sasvim je ozbiljnim glasom dodao i ovo: “Svi ti nazovi-reporteri, idioti ispranih mozgova u svojim ispeglanim odijelima i svilenim kravatama, odmaknuli su se od mene kao da sam veoma glasno prdnuo… Ali to sam i htio, poručiti da je ovdje netko tko ne igra po prešutnim pravilima.”
Nakon toga je Jennings postao prvi i dugo vremena jedini novinar kojemu je FIFA zabranila pristup u svoje sjedište. Nije ga to pokolebalo. Mogao je satima dežurati ispred zgrade i sačekivati dužnosnike, pa ih vući za rukav i istrčavati im pred automobile, često praćen kamerom koja će zabilježiti njihove reakcije. Godinama je Jennings razotkrivao afere unutar FIFA-e, pisao o tome novinske tekstove i knjige, snimao dokumentarce i trpao plahte od komentara i dokumenata na svoju jezivo dizajniranu stranicu Transparency in Sport; putovao je svijetom držeći predavanja gdje god bi ga pozvali, svako malo gnjavio BBC s idejama za nove duge reportaže sa stalno jednim te istim, samo nešto proširenim i osvježenim tezama i primjerima.
Posvetio je duge godine svoje karijere isključivo razotkrivanju korupcije u nogometu, a posebno lovu na svog bijelog kita, Seppa Blattera.
Andrew Jennings je bio čovjek koji je previše znao. A mi se nismo znali nositi s onime što nam je otkrivao
Doživljavali su ga uglavnom kao čangrizavog, ujedno i hvalisavog starca koji nešto zna, ali pretjeruje s optužbama i zna biti vrlo neugodan sa sugovornicima. No, ovaj starac valjda nikad nije odbio razgovarati s bilo kime; mogli ste ga nazvati bilo kad i on bi se javio, pa bez okolišanja i small talka smjesta krenuo u rant, kao da ste ubacili žeton u nekakav govorni automat.
A bilo je takvo vrijeme kad ga je trebalo zvati, jer svi drugi ili nisu znali ili nisu željeli znati ono što je znao on. Umjesto toga su se skrivali iza lažne korektnosti i sklanjali s puta zlotvorima, onima koje je Jennings nazivao “kriminalnim ološem” i “ciničnim lopovskim gadovima koji su ukrali narodnu igru”, da navedemo samo neke od obazrivijih njegovih definicija. Ako ste željeli znati kako stvari zaista stoje, onda ste zvali Andrewa Jenningsa.
Čuli smo se nekoliko puta i nikad to nije bio ni klasični intervju, a ni razmjena mišljenja. Bilo je to iskustvo nakon kojeg ste imali osjećaj da je bagerom prošao kroz svaku vašu rečenicu, uklonio sve što je u njoj nepotrebno i sveo je na bazični poklič. Kad sam ga, primjerice, pitao može li se reći da je način na koji FIFA funkcionira vrlo sličan onome u organiziranom kriminalu, energično me prekinuo i povikao: “Ne! Ne, ne, ne… Nije FIFA slična mafiji — FIFA jest mafija!”.
Svako malo buknula bi nova afera oko podmićivanja, kupovine glasova, namještanja domaćinstava natjecanja, preprodaje televizijskih prava i ulaznica za utakmice, pronevjere sredstava namijenjenih izgradnji infrastrukture u zemljama Trećeg svijeta i tko zna čega sve ne. I premda je volumen dokaza koje je neprekidno pribavljao preko svojih ‘krtica’ u FIFA-i i drugdje te ih podastirao javnosti bio naprosto enorman, često se činilo da među njima nedostaju ključne poveznice, pa su na Jenningsa mnogi gledali gotovo kao na teoretičara zavjera.
Kasnije će se, naravno, ispostaviti da je još od 2009. bio u tajnom dealu s FBI-em, pomažući u istrazi mutnih poslova FIFA-inih čelnika, zbog čega je pojedine informacije i dokumente morao zadržati za sebe. Jennings je bio čovjek koji je previše znao. A mi se nismo znali nositi s onime što nam je otkrivao.
Naposljetku su istrage dovele do toga da se rasturi FIFA-ina institucionalizirana korupcija, barem ona kojom je ravnao Blatter kao glava hobotnice, i pokazalo se da Jennings svo vrijeme bio u pravu oko gotovo svega što je pričao i pisao. Na kraju su ga slavili kao heroja i odavali mu priznanje kao “čovjeku koji je srušio FIFA-u” — premda su mu se u završnim dionicama tog maratona pridružili i mnogi drugi — dijelom sigurno i zbog grižnje savjesti. On jest čisto ljudski likovao i naslađivao se, ali nije bio u iluziji da je narodna igra o kojoj je uvijek govorio time oslobođena. FIFA je umivena i uglavnom kozmetički reformirana, ali teško je vjerovati da neki od starih kanala nisu još uvijek plovni.
Jennings više nije imao vremena ni energije za lov, ali svojim je ustrajnim, dugogodišnjim djelovanjem ukazao na to da netko taj posao treba raditi. Posramio je čitavu zajednicu nogometnih novinara i potaknuo neke od njih da preuzmu štafetu.
“Ako biste revoluciji u međunarodnoj sportskoj debati u posljednjih 30 godina trebali pridružiti samo jedno ime, ako biste mogli izabrati samo jednu osobu koja bi utjelovila rastuću javnu svijest o ekomonskoj i političkoj zloporabi sporta, sportaša i navijača, to ime i ta osoba bio bi Andrew Jennings”, piše u jednom današnjem in memoriamu. Jennings je preminuo prekjučer u svojoj 79. godini nakon kratke i iznenadne bolesti.
Na Telesportu se ne bavimo ozbiljnim istraživačkim novinarstvom — ne kao naše kolege iz Telegrama koji to rade jako dobro i učestalo u području politike i kriminala — ali ne skrivamo se iza lažne korektnosti niti se sklanjamo s puta zlotvorima. Ne ustručavamo se glasno prdnuti. Može se reći da nas je i Jennings nagnao na takav stav svojom energijom i radom. Osobno osjećam da sam mu dužan barem ovaj jedan tekst; neće ga pročitati ni manji dio onih koji bi pročitali nešto o Messiju ili Ronaldu, ali u mom svemiru on je veći heroj od njih.
“Novinarski posao je lagan, znate”, rekao mi je na samom kraju jednog od tih razgovora. “Samo treba naći neke sramotne, odvratno korumpirane ljude i raditi na tome. Morate to. Ostatak medija previše se udomaći s njima. To je krivo. A vi znate što je krivo, jer tome vas je mama naučila.”
