Nije onda nimalo čudno to što smo istim aršinima navikli mjeriti i rad izvan terena, gdje kult ličnosti glatko uzima primat pred bilo kakvom organizacijom i sustavom. Samo što je ovo drugo zapravo oduvijek bilo iza svih velikih uspjeha i bitnih prevrata u nogometu. U toj činjenici leži jedna od veličanstvenih dualnosti naše igre.

Ljudi često zaziru od brojeva i moglo bi se reći da instinktivno pokazuju otpor prema njima kad su u pitanju velike i značajne odluke. Vjerojatno upravo zato što su navikli da se takve odluke donose na osnovu istog tog instinkta, pa se osjećaju ugroženima umjesto da brojeve prihvate kao ono što bi trebali biti: oruđe koje će nam pomoći da planiramo, analiziramo i odlučujemo na temelju što boljih i detaljnijih informacija. No, postojali su i prije, a pogotovo postoje danas oni ljudi koji brojeve znaju upregnuti u svoju korist.

“Mi ne pokušavamo ‘riješiti’ nogomet. Pokušavamo ga razumjeti”

Godinama sam radio kao researcher za jednu englesku firmu koja se, između ostalog, bavi skautiranjem nogometnog tržišta na globalnoj razini. Tako sam upoznao ljude iz Brighton and Hove Albiona, kao što je klupski gazda Tony Bloom, također i Paul Barber, koji već 11 godina vodi Brighton, te Alex Muzio, njihov najbliži suradnik koji je ondje ispekao zanat da bi nakon toga kao direktor preuzeo Royal Union Saint-Gilloise, još jedan klub u Bloomovu vlasništvu, te ga od zaboravljenog belgijskog drugoligaša doveo na prag titule prvaka i četvrtfinala Europa lige.

Jedna stvar koju sam iz interakcija s njima shvatio bila je ta da su gotovo opsjednuti kvantificiranjem podataka. Kao netko tko se primarno bavi riječima, ponekad bih znao pretjerati u opisivanju, sve kako bih dao što detaljniji kontekst stvarima i igračima koje smo promatrali. Njihovi bi ljudi sve to strpljivo i s razumijevanjem slušali ili čitali, ali bi na kraju svemu pripisali brojke i ubacili u svoje algoritme. Tijekom tih godina najveći je dio obuke nas vanjskih suradnika — od Finske do Južne Afrike, od Čilea do Japana — išao u smjeru toga da naučimo razmišljati poput njih i ispravno baratati brojkama.

Više od toga vam ni ne mogu reći, ali puno više ne bih ni znao. Razvijali smo sustav i algoritme gradeći oruđe i bazu podataka kojima se klub i danas koristi, ali samo je par ljudi znalo kako sve to ustvari funkcionira.

Danas je Brighton klub koji se potpuno ravnopravno nosi s najvećima i najbogatijima u Premier ligi. A sve to nakon što su mu uzeli četvoricu nositelja iz prošle sezone, menadžera i dodatnu petoricu članova njegova stručnog stožera. Brighton ne samo da je sve njih uspješno zamijenio, nego je sada još bolji i igra zanimljiviji nogomet, a u pojačanja je uložio samo trećinu onoga što je dobio na ime odšteta. Kako je to moguće?

Bloom je svoje bogatsvo stekao najprije kao profesionalni kockar i igrač pokera — zbog hladnokrvnosti je zaradio nadimak The Lizard — a zatim preko kompanije Starlizard, koja najveći dio svojih prihoda ostvaruje ulaganjima na tržištu sportskog klađenja. Upravo u područjima u kojima su ljudi skloni odlučivati na temelju instinkta, on je zahvaljujući svom matematičkom i analitičkom umu ‘prešao igricu’. Ulazak u nogomet bio je sljedeći logični korak.

Procjenjuje se da je od 2009. uložio preko 400 milijuna funti svog novca u Brighton and Hove Albion, što uključuje i gradnju stadiona. Ali Bloomu nije bilo ni na kraj pameti biti ekscentrični vlasnik kojemu će klub služiti samo kao igračka i poticaj za vlastiti ego ili jedan od onih koji će u tom pothvatu biti zbog profita koji mu može donijeti. On je od malih nogu fanatični navijač svog lokalnog kluba, a svoje je znanje i resurse usmjerio u model koji će Brightonu omogućiti da se nosi s većima i bogatijima. Već je imao globalnu mrežu suradnika koji su mu na tržištu klađenja, u kombinaciji s naprednim matematičkim pristupom, zarađivali puste milijune.

Što je najvažnije, imao je vjeru u racionalno.

I znao je da će mu ona biti jak adut posebice u Engleskoj, gdje je tradicija jače ukorijenjena nego igdje drugdje, ali je istovremeno s Premier ligom nogometna kultura mutirala ultrakonzumeristički ekstrem koji rješenje za svaki problem vidi u novcu, odnosno potrošnji. To je stvorilo nakazni hibrid u kojem racionalni pristup postoji — danas svaki engleski klub koji drži do sebe ima svoj analitički odjel — ali je vjera u njega slaba, jer najvažnije se odluke i dalje, možda i više nego ranije, donose na temelju instinkta i pod pritiskom javnosti koja konstantno traži još. Još potrošenog novca, još igrača, još zvijezda, sad i odmah.

U zemlji slijepih, jednooki čovjek je kralj, kaže ona drevna poslovica. No, za Blooma i njegove suradnike najveći je izazov bio sadržan u jednoj drugoj, onoj koja se pripisuje Albertu Einsteinu: “Ne može se prebrojati sve što se broji, niti se broji sve što se može prebrojati”. Morali su shvatiti koji su brojevi bitniji od drugih.

Brightonova je sportska politika jedna od vrućih tema u engleskom nogometnom miljeu, ali mnogi je uvelike misfiticiraju, zamišljajući je kao nekakvu tajnu formulu, jednadžbu koja mali klub podiže na razinu na kojoj se može nositi sa znatno većima. Stvari su zapravo puno jednostavnije i svode se na superiorno i prije svega odgovorno planiranje.

Prodani su tako Marc Cucurella u Chelsea, Yves Bissouma u Spurse, Neal Maupay u Everton i Leandro Trossard u Arsenal. Onda je u rujnu Chelsea došao po menadžera Grahama Pottera i njegov stožer. Ukupno je Brighton inkasirao preko 140 milijuna funti od izlaznih transfera, uključujući 21,5 milijun za Pottera i njegovo osoblje, a na pojačanja je istovremeno potrošio manje od 50 milijuna funti. I dok je u Chelseaju, koji je spizdio otprilike 13 puta više, Potter sad već ‘pokojni’, Brighton ima 10 bodova više (plus dvije utakmice manje) i igra puno bolji nogomet.

Kvaka je u tome što su u klubu imali spremne i ukalkulirane zamjene za sve koji mogu otići — bilo već u vlastitom kadru ili na posudbi, bilo dostupne na tržištu po cijeni koju su spremni platiti. I točno su znali zašto žele baš te igrače, poput Ekvadoraca Pervisa Estupiñána i Moisésa Caiceda te Japanca Kaoura Mitome, a posebno su znali zašto na klupi žele bivšeg Sassuolova i Šahtarova trenera Roberta De Zerbija. Nitko od njih nije izabran na osnovu instinkta niti u paničnoj last-minute kupovini. Svatko tko dolazi u Brighton prethodno je temeljito i dubinski analiziran u kontekstu onoga što momčadi treba i u svakom aspektu koji se da kvantificirati.

Iz dana suradnje s Brightonom najviše pamtim Barberove riječi: “Brojevi nikad ne mogu zamijeniti ljudski faktor.” Objasnio ih je u knjizi The Numbers Game Christophera Andersona i Davida Sallyja, rekavši: “Možemo sjediti ispred gomile brojki i ne naučiti ništa od njih”. Jednom je rekao i ovo: “Mi ne pokušavamo ‘riješiti’ nogomet. Pokušavamo ga razumjeti”.

‘Tajna’ Brightonova uspjeha nije ni u kakvoj tajnoj formuli ili algoritmu. Ona je u tome što ti ljudi marljivo i strpljivo češljaju globalno tržište, prikupljajući sve podatke koje mogu naći i pokušavajući im pridati brojeve koji će im reći nešto vrijedno pamćenja te pomoći u odlukama što i kad im se isplati, a što i kad ne. I nije ovo samo Moneyball, nego njegova nadogradnja iza koje je sportska vizija onoga kako bi momčad i klub trebali izgledati i kako igrati da maksimiziraju svoje šanse za uspjeh — rezultatski, financijski i svaki drugi.

Učinke dugoročnog planiranja možemo pratiti i po izboru menadžera. Chris Hughton, trener stare škole i konzervativnog pristupa, uveo je Brighton u Premier ligu i stabilizirao ga u njoj tijekom prve sezone. Nakon što je u drugoj izostao iskorak, zamijenjen je taktički fleksibilnim Potterom koji se nije bojao eksperimenata i rizika i koji je uveo momčad u gornju polovicu ljestvice. De Zerbi je, pak, u ovom trenutku idealan čovjek za Brighton, onaj od kojeg se nadaju dodatnom napretku.

Samo dvije ekipe u Premier ligi imaju u prosjeku viši postotak posjeda lopte od Brightona. To su Manchester City (64,4 posto) i Liverpool (60,4 posto); Brighton je na 60,3. Međutim, ono što možete primijetiti kad ga gledate je to da neuobičajeno velik dio tog posjeda otpada na dodavanja u prvoj trećini terena — a to je rizik kakav momčadi u Premier ligi, gdje je presing generalno postao glavno i najvažnije oruđe, blago rečeno nisu spremne preuzeti.

De Zerbijevi braniči strpljivo recikliraju posjed nedaleko od vlastitog gola, ‘pozivajući’ suparnika da ih napadne i tako poremeti vlastitu strukturu, a onda traže rupe u njoj kroz koje će preko tehnički nadarenih driblera i dodavača — De Zerbi ih ima nekoliko — donijeti loptu u fazu napada. U siječnju je tako, primjerice, masakrirao Liverpool (3-0), čiji je presing u tom razdoblju bio daleko ispod one razine na koju nas je naviknuo.

Ono što Brighton zapravo radi je pokušaj da suparnički presing upotrijebi kao oružje protiv njega.

A taj je način igre u neku ruku preslika filozofije koja je Blooma vodila kroz život, od matematički vudrenog geeka do bogataša: pedantno planiranje, ukalkulirani rizik, strpljivost i traženje makar i najmanje sitnice koja mu može donijeti prednost nad drugima. Pobjeđivao je u igrama u kojima, kažu, uvijek pobjeđuje ‘kuća’ — kockanju, klađenju — i sad pobjeđuje u nogometu, igri koju isto tako uvelike uvjetuje agresivna potrošnja.

Brighton je trenutačno osmoplasirana ekipa Premier lige, s tim da oni neposredno ispred njega (Tottenham, Aston Villa, Liverpool) imaju po četiri i pet bodova više, ali su i odigrali dvije ili tri utakmice više. Brighton je u nizu u kojem u 14 dana mora odigrati četiri utakmice — nakon što je pobijedio na gostovanju kod Chelseaja, na Wembleyju je u raspucavanju jedanaestaraca protiv Manchester Uniteda ispao u polufinalu FA Cupa, da bi zatim umorna i ispražnjena momčad upisala gostujući prvenstveni poraz kod Nottingham Foresta. Međutim, fascinantna je sama činjenica da se mali Brighton potpuno ravnopravno bori s najvećim engleskim klubovima. I ne namjerava tu stati.

Brighton je ove sezone u prvu ekipu uveo čak četvoricu tinejdžera. Trojicu od njih je kupio — Yasin Ayari iz Švedske, Facundo Buonanotte iz Argentine i Julio Enciso iz Paragvaja — dok je Evan Ferguson još prije dvije godine doveden iz Irske da bi igrao prvo za U23 momčad. Usto otprije ima i na posudbi drži Poljaka Kacpera Kozłowskog, koji je preklani postao najmlađi debitant u povijesti europskih prvenstava.

Za sve njih je Brighton platio iznose koji su podigli mnoge obrve — jer nije baš ‘normalno’ za paragvajski Libertad ili poljski Pogon Szczecin da inkasiraju po 11 milijuna eura za 18-godišnjake — ali radi se redom o elitnim talentima koje bi, ostvare li svoj potencijal, za koju godinu morao platiti nekoliko puta više, a tad možda ne bi ni htjeli doći u Brighton. Ovdje će se, međutim, pobrinuti za to da ih uvedu u klupsku kulturu i daju im šansu na kakvu bi u drugim engleskim klubovima morali dugo čekati, ako je uopće i dobiju. Jer za Brighton ta investicija ima kudikamo veću relativnu težinu i ona predstavlja ukalkulirani rizik iza kojeg su ‘tvrdi’ podaci kojima su pripisali brojeve.

Da, postoje algoritmi koji će im reći splati li im se sada potpisati, primjerice, Luku Vuškovića i za koliko para — izbace li oni da je to u ovom trenutku 10 milijuna eura, a Hajduk traži 12 ili 15, na kraju će čovjek, kao The Lizard u partiji pokera, odlučiti hoće li pratiti taj možebitni blef ili neće. Pogreška u ljudstvu, tajmingu i iznosima događat će se i dalje, ali sa sustavom koji Brighton ima one će biti svedene na znatno manju mjeru nego što je to slučaj kod drugih.

“Jedan trik koji kao klub ove veličine pokušavamo izvesti je evolucija”, kazao je Barber nedavno New York Timesu, poentirajući s ovime: “Ono što ne želimo je graditi ekipu za ovog ili onog trenera, pa da onda moramo graditi sasvim drugačiju za idućeg. Naš izazov je nastaviti evoluirati od trenera do trenra s generalno istom ekipom.”

I evo ga: pratite li Nogomet narodu, vjerojatno ste očekivali da će se prije ili kasnije i kroz ovu kolumnu na neki način provući Hajduk. Barberov citat možda ne rezonira previše s umom prosječnog Unitedova ili Chelseajeva fana, već naviknutog na to da će njegov klub spiskati stotine milijuna samo kako bi se pomaknuo — ili ne — s mrtve točke, ali zato pogađa ravno u srce svakog iole racionalnog navijača kluba kao što je Hajduk.

Pametni, racionalni ljudi ovako planiraju i slažu ekipu s kojom se onda mogu boriti s bogatijima od sebe i napredovati iz sezone u sezonu, od trenera do trenera. Nisam, naravno, ispisao 2.000 riječi o tome samo zato da bih ukazao na kontrast sa svojim klubom, gdje zapravo nitko ne provodi cjelovitu i smislenu sportsku politiku, gdje instinkt uvijek pobjeđuje racionalno i gdje gotovo svaka promjena na klupi znači počinjanje iznova, ali naravno da je i o tome riječ.

Ne nužno o brojevima, algoritmima, einsteinima i gušterima, ali svakako, jebemumater, o zdravom razumu.