Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Dalaj-lama

Pep Guardiola ili što je genijalnost

Možda najčudnija, a ipak za njegov karakter savršeno ilustrativna stvar oko Pepa Guardiole je ta što na dan utakmice uopće ne jede.

Tek nakon posljednjeg sučeva zvižduka, zaključnog govora igračima i dijeljenja prvog dojma sa suradnicima, nakon odrađivanja obveza davanjem izjava na presici poslije meča, tak nakon što je potrošio i zadnje kapi adrenalina koji se u njemu cijelog dana skuplja, on je u stanju na miru sjesti i nadoknaditi sve kalorije, pa i više od toga: u Pep Confidential Marti Perarnau opisuje kako je svjedočio sceni u kojoj Guardiola navaljuje na linguine s tartufima, krumpir pire, salatu od rajčica i mozzarelle, nekoliko bratwurst kobasica sa sauerkautom… I onda kad se čini da je gotov, na stol stiže sočni steak.

Pep ne pripisuje neki veliki značaj tom svom bizarnom i zacijelo nezdravom ciklusu izgladnjivanja i prežderavanja. Koliko sam uspio shvatiti, a nije da o tome govori u svojim ionako rijetkim ‘pravim’ intervjuima, on to ne radi zato što misli da mu to pomaže pri koncentraciji ili na bilo koji drugi način, nego si ne može pomoći. Naprosto toliko ‘gori’, toliko je lud i nabrijan u svojoj grozničavoj pomami uoči utakmice da mu to ubija apetit.

xxx

Koncept ‘genija’ jedan je od onih koje je ljudima najteže shvatiti i prihvatiti. Što je i logično, jer samo vrlo mali postotak njih – bilo kroz povijest, bilo danas – može potpasti pod tu egidu. Kada bi to bilo lako, i kad bismo kao društvo naširoko i u potpunosti razumijevali što je to što genija čini genijem, onda ni sami u prosjeku ne bismo bili toliko daleko od tih posebnih pojedinaca.

Međutim, neke od raširenih zabluda i nije tako teško demistificirati samo ako se malo odmaknete od dominantne medijske slike koja radi upravo u suprotnom smjeru – mistificirajući ih i pripisujući im gotovo nadnaravne moći.

Prije svega, ‘genijalnost’ nije nekakva urođena karakteristika, dar prirode ili Boga koji, sasvim nasumično ili ne, potrefi jednog u milijun ljudi. Kao i kod talenta, urođena je samo predispozicija, a genijalnost se razvija čitav život kroz neumorni rad na sebi i na specifičnom području interesa. Ne postoje lijeni geniji; oni su radoholičari, opsjednuti i progonjeni vječnom željom za poboljšavanjem i potragom za savršenstvom.

Genijalci također nisu nepogrešivi niti je to karakteristika koja ih definira. Njemački filozof Arthur Schopenhauer je napisao da „talent pogađa metu koju nitko drugi ne može pogoditi; genij pogađa metu koju nitko drugi ne može vidjeti“ – ali to što će genij vidjeti stvari koje drugi ne vide i nalaziti originalna rješenja ne podrazumijeva da će uvijek biti u pravu. Nitko nije uvijek u pravu; pogrešivost je ljudska osobina, a geniji su ljudi.

Isto tako, genij nije nešto stalno, stabilno i nepromjenjivo. Dok se mudrost akumulira i obogaćuje životnim iskustvima, genij se pod njihovim utjecajem stalno mijenja i oscilira. Da nije tako, svi bi genijalni umjetnici ili znanstvenici svoje najbolje radove izbacivali potkraj svog životnog vijeka, a to je zapravo vrlo rijetko slučaj.

Brian Wilson, osnivač i glavni autor Beach Boysa, boluje od šizoafektivnog poremećaja. Nakon što je 1966. napisao i producirao genijalni album Pet Sounds – samu esenciju pop glazbe – zapao je u duboku kreativnu krizu i nije više mogao raditi. „Mislim da trebam demone kako bih mogao pisati“, rekao je kasnije. „Ali demoni su otišli.“

Pep je lud, opsjednut i intimno razapet u svojim borbama

Geniji mogu biti tašti – primjeri iz povijesti potvrđuju da vrlo često i jesu – ali oni po svojoj prirodi nisu bića koja žude za pažnjom, popularnošću i statusom idola. Genij u pravilu zna da je genij i ne treba mu za to potvrda ‘običnih’ ljudi. Mogu ga voljeti, mrziti ili im može biti svejedno, ali njihov društveni status nije ono što ih određuje niti će im ikada biti važniji od vlastite potrage za savršenstvom.

A ona je toliko intenzivna i iscrpljujuća da dovodi do disfunkcije na drugim poljima.

Postoji, dakako, mračna strana genija. Obično se kaže da je tanka crta između ludosti i genijalnosti, ali taj je odnos zapravo malo složeniji. Svaki pravi genij je ujedno i barem malo lud. Ta se ludost može očitovati na različite načine – u asocijalnosti ili nekom drugom obliku društvene neprilagođenosti, u manjku emocionalne inteligencije ili moralnih skrupula, u poremećajima ličnosti, psihozama i neurozama… Zureći u zvijezde, oni padaju u kaljužu, kaže Schopenhauer.

Cijena genijalnosti je intimna patnja u konstantnom hrvanju s vlastitim demonima; patnja koja genija toliko obuzima da ponekad zaboravlja ili ne vidi najočitije ovozemaljske stvari. Kroz povijest su mnogi geniji ujedno smatrani i luđacima ili barem ekscentricima poput Alberta Einsteina ili Nikole Tesle, a nerijetko su imali i dijagnozu mentalnih oboljenja, kao Vincent van Gogh ili Ernest Hemingway. Istraživanja su genijalnost dovela u vezu s bipolarnim poremećajem i shizofrenijom.

xxx

Pep Guardiola je genij.

Ne u razmjerima usporedivima s onima koje su dosegnuli drugi ovdje spomenuti – ponajprije stoga što je ‘samo’ nogometni trener, a ne netko tko će riješiti problem siromaštva i gladi u svijetu ili zauvijek promijeniti našu percepciju svijeta. Ali ako stavite na kup sve što je radio i uradio u desetljeću svoje trenerske karijere – ne zbog dvadesetak trofeja koje je osvojio, nego zbog svog pristupa i filozofije kojima je doista promijenio nogomet – onda ne bi trebalo biti sumnje oko toga da takvu titulu zaslužuje.

Sumnje, međutim, i dalje ima. Uvijek i oduvijek Guardiola je bio osporavan – od onih koji tvrde da bi i Stanko Mršić osvajao trofeje s ‘onom’ Barcelonom i ‘onim’ Bayernom, preko onih koji mu prvenstveno zamjeraju to što radi samo u najbogatijim klubovima s gotovo neograničenim budžetom za pojačanja, pa do onih koje naprosto živcira njegov status egzaltiranog proroka i ideologa.

Može Guardiola više puta do nogu potući konkurenciju i stvoriti momčadi koje na nezapamćen način dominiraju, ali svaki njegov kiks, poput prekjučerašnjeg poraza 3-0 od Liverpoola, bit će u dijelu javnosti dočekan uz neskrivenu perverznu zluradost, Schadenfreude i ismijavanje ne samo njega, nego i svih onih koji ga drže za genija.

Među prvima koji su počeli s filistarskim pričama kako je on zapravo „Fraudiola“ i „ćelava protuha“ bio je jedan od nekadašnjih najbližih Pepovih suradnika, tada Barcelonin predsjednik Sandro Rosell. Poduzetnik koji će kasnije biti osramoćen i primoran odstupiti nakon što su otkrivene laži i financijske malverzacije oko Neymarova transfera Guardiolu je – dakako, njemu iza leđa – zvao ‘Dalaj-lama’. Aludirajući time valjda ne samo na njegovu obrijanu glavu, nego i na status ideologa i pseudointelektualne ikone koju je trener uživao u javnosti.

Guardiola je u ljeto 2012., dvije godine u Rossellovu predsjedničkom terminu otišao iz Barcelone nakon četiri sezone tijekom kojih je osvojio 14 trofeja, uključujući tri naslova španjolskog i dva europskog prvaka. Bio je emotivno i mentalno iscrpljen, a nije tajna ni da je svemu pridonio i njegov odnos s predsjednikom. „Rekao sam mu da odlazim 6.000 kilometara daleko od njega i sve što tražim je da me pusti na miru“, otkrio je puno kasnije.

U New Yorku se tijekom svog sabbaticala Guardiola pokušao ‘očistiti’, odmoriti i napuniti baterije. No, zapravo je i dalje bjesomučno razmišljao o nogometu, prevrtao tisuće kombinacija u glavi i sastajao se sa svima od top chefova i ekonomista, preko vrhunskih glazbenika do Garija Kasparova kako bi našao odgovore na pitanja kojima su ga mučili njegovi demoni. Otkako je prihvatio Bayernovu ponudu, svakodnevno je četiri do pet sati posvećivao učenju njemačkog jezika kako bi odmah po preuzimanju mogao uletjeti u žrvanj bez jezične barijere. Njegov bliski prijatelj i najbliži suradnik, bivši vaterpolist Manel Estiarte, kaže da je kod Pepa na snazi „pravilo 32 minute“ – toliko, naime, maksimalno može izdržati mislima odvojen od nogometa; bilo da se igra s djecom ili da se samo pokušava opustiti u prijateljskom okruženju, nakon malo više od pola sata Pep će se neminovno zabuljiti u strop ili negdje u prazno i vidjet ćete na njemu da u glavi secira kretanje suparničkog lijevog beka ili nešto slično.

Imali smo puno toga za reći o Pepu nakon ovog poraza od Liverpoola, nakon kojeg će vjerojatno opet ispasti iz Lige prvaka. Ali jako je puno i toga što nas tjera da s analizom pričekamo drugo ‘poluvrijeme’ u kojem je, rekao bih, jednako vjerojatno da će još dublje pasti u blato kao i da će se iz njega izvući na veličanstven način.

Nisam htio raspravljati o Pepovoj genijalnosti ili je dokazivati – jer ako je sami dosad niste vidjeli, onda to niti nema smisla. Htio sam reći ponešto o drugoj strani medalje, njegovoj ludosti.

Pep je lud, opsjednut i intimno razapet u svojim borbama. On je radoholičar, ekscentrik i, po svemu sudeći, blago društveno disfunkcionalan tip. Nije nepogrešiv. Nije uvijek na istoj razini; njegova genijalnost oscilira, podložna je pritiscima i drugim okolnostima. I ponekad, zureći u zvijezde, pada u kaljužu.

Ali nogomet je, kao medijska industrija, još uvijek u infantilnom stadiju. Dok su film, pa i televizija – primjerice, kroz fantastično dualne likove kao što su Dr. House ili Sherlock kojeg glumi Benedict Cumberbatch – znatno dublje zagrebli u suštinu genija, kod nogometa se sve još uvijek svodi na mitomaniju i idole.

A malo je toga što ljudi više vole vidjeti od pada idola. Dokaz da velikan nije tako poseban i pametan kao što se o njemu govorilo služi im kao utjeha u vlastitom mediokritetu, pa je stoga nogomet i dalje zasnovan na eksploataciji idola: njihovom uzdizanju u zvijezde samo kako bi sa što veće visine i što efektnije pali u blato.