Bilo mi je možda devet godina kad sam od oca na poklon dobio mali radio tranzistor. Bio je dovoljno malen da stane u dječju šaku, ali uistinu neobična stvar s njim bio je njegov oblik: izgledao je kao nogometna lopta. Točnije, kao žuto-crna bubamara na koju je bila pričvršćena kratka uzica kako biste ga mogli objesiti na, recimo, granu drveta ili neku izbočinu. Na jednoj njegovoj strani su, jedva primjetna, virila i dva kolutića — jedan za paljenje/gašenje i podešavanje volumena, drugi za traženje frekvencija. Nitko nikad u našem naselju nije vidio nešto slično.
Za mene je to u tom trenutku bila najbolja stvar na svijetu.
Opčinjen njegovim dizajnom gotovo koliko i funkcijom, uživao sam u njemu vjerojatno i više nego što djeca danas uživaju u svom prvom mobitelu. Nosio sam ga sa sobom u krevet, potiho na njemu slušao neobičnu muziku ili samo palio i gasio da čujem onaj kvrckavi klik. Potražio bih ga čim se vratim iz škole i neko se vrijeme kod kuće praktično nisam odvajao od njega. Mi klinci smo tih godina, sredinom 1980-ih, od važnijih predmeta u pravilu posjedovali tek bicikl i neku, kakvu-takvu loptu; naše blago bili su albumi sa samoljepljivim sličicama i klikeri, kasnije stripovi, kasete i ploče. Tranzistor je bio nešto što je pripadalo svijetu odraslih i nisu ga svačiji mame i tate niti davali djeci u ruke.
No, nisam ga obožavao zbog toga što sam imao nešto što drugi nemaju i zbog toga se osjećao važnim. Pravi razlog mog oduševljenja tim poklonom, onaj koji mi je pao na pamet iste sekunde kad sam ga ugledao, bio je u tome što sam sada mogao izaći van u vrijeme nedjeljnih prijenosa nogometnih utakmica i slušati ih zajedno s prijateljima.
Telesport će biti što i dosad: slobodni teritorij. Upalite taj tranzistor i stay tuned
U mom svijetu to je zarana postao neizostavni ritual, najprije s tatom tijekom popodnevne sieste. Tada su, činilo mi se, svi koje sam poznavao radili isto; prijenosi su slušani u mnogim kućanstvima, ali i u dvorištima, parkićima, autima, vlakovima, na plažama, ulicama ili livadama. Slušali su se i na samim stadionima, gdje bi se na tribini oko jednog čovjeka s tranzistorom okupilo po desetak drugih da čuju što se događa na ostalim terenima. I nakon što je 1993. Prljavo kazalište objavilo Lupi petama… s onim stihom “ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom”, trebalo mi je jako puno godina da osvijestim kako je Jasenko Houra možda mislio na actual utakmice na Maksimiru ili u Kranjčevićevoj, a ne, kao što sam i bez razmišljanja pretpostavio, na radijske prijenose.
Jer, odrastajući u malom gradu daleko od Dinama i Hajduka, s najbližim prvoligaškim klubom onim prema kojem nitko od nas nije gajio ništa više od eventualno blage simpatije, naš je doživljaj nogometa u startu bio gotovo posve apstraktan, izmaštan. Bez obzira na to, vezao nas je u zajedničkom iskustvu, stvarajući zajedničke uspomene na sličan način kao i ljudima koji su nogomet gledali uživo.
Obično romantične i nostalgične priče čujete od ljudi koji su imali tu sreću da se rode na tribini, odnosno da već svojim dolaskom na svijet postanu dio nogometne kulture koja podrazumijeva i neposredni doživljaj lokalnog tima za koji su se, neovisno o svojoj volji i prije nego što su je uopće razvili, morali vezati. Međutim, mi smo — a i mnogi drugi u vrijeme kad je takvo što bilo uistinu bitno — sve to promatrali izdaleka i na način koji bismo danas možda nazvali virtualnim.
Prvi sam put na pravi stadion kročio već u poodmaklim tinejdžerskim godinama, ali sam već u nižim razredima osnovne škole svakodnevno gutao Sportske novosti, SN Reviju/Sprint i Tempo; moji tadašnji prijatelji i ja znali smo mnogo o igračima koje nikad nećemo uživo vidjeti i zdanjima koje nikad — barem većina nas — nećemo posjetiti. Uz tada rijetke televizijske prijenose i emisije s izvještajima s utakmica, radio tranzistor je nedjeljom bio centar našeg svijeta.
James Last, inače Nijemac pravim imenom Hans, prema dostupnim je podacima za života prodao preko 200 milijuna albuma i kao lider vlastitog big banda osvojio hrpetinu diskografskih i drugih nagrada. Njegova kompozicija Happy Music desetljećima je otvarala emisiju A sad — sport i glazba, koja se na Radio Zagrebu počela emitirati još 1955. Generacije su odrastale uz nju i izravna javljanja sa stadiona legendarnih komentatora poput Ive Tomića i Ede Pezzija. Njen beogradski pandan bila je Vreme sporta i razonode, za koju je naslovnu temu komponirao Boris Bizetić, mastermind Rokera s Moravu.
I dok je slušatelje zapadne verzije uvijek iznova najviše zabavljalo Tomićevo stihoklepstvo (“S osječkog igrališta rezultat je ništa-ništa”) i lucidni nadimci za igrače (kao što je bio, recimo, “Lane s Korane” za Boru Cvetkovića), istočnije su bardovi poput Marka Markovića i Jordana Ivanovića parirali ponešto nadrealnijim vizijama (“Turbofudbaler Dragiša Binić”) i gotovo hamletovskim izričajem (“Da li će crveno-beli uspeti da postignu go te na taj način izjednače rezultat?”).
S nekih stadiona su se u pozadini vječito čule psovke i kletve, s drugih je grmljavina navijačke mase nadglasavala i komentatora i svaka je emisija bila pokazna vježba za bogatstvo različitosti naših naroda i narodnosti, kao i tour de force pripovjedačkih i redateljskih vještina u kojem su se ispreplitali romantika, drama, tehničke smetnje, eksplozivna galama i povremeni cinizam. U eteru su se miješali povici tipa “Jebomater, majmune!” i “Sudija, lopove” s Tušnja, skandiranje “Pomozi, Bože!” s Marakane gdje Piksi pred 80.000 duša puca penal Vukašinu Petranoviću i neartikulirani žamor sa Stadiona pod Goricom. Stvari nikad u potpunosti nisu ostajale pod kontrolom, ali upravo je to bio jedan od glavnih aduta i neizostavni dio šarma ove uistinu spektakularne medijske pojave.
Kad bih trebao izdvojiti jednu stvar zbog koje sam se u djetinjstvu trajno zakačio za nogomet, to bi definitivno bili radijski prijenosi.
Prošla su od toga desetljeća u kojima se nogomet mijenjao zapravo još dramatičnije od lokalne socio-političke situacije, nakon pobjedničkog pohoda televizije, fetišizacije branda Lige prvaka i eksponencijalnog rasta novca koji se u njemu vrti. Vrijeme je sa sobom donijelo ranije nezamislivu komercijalizaciju, gentrifikaciju i stratifikaciju Igre: tehnologija je, uza sve to i uz šire društvene promjene, dubinski promijenila način na koji pratimo i doživljavamo nogomet. Danas je on primarno virtualan i, možda paradoksalno za doba zasićeno slikama i kamerama, još izraženije izmaštan i manje neposredan.
Na lokalnoj razini, naravno, ‘bara’ se drastično smanjila i na nekim stadionima ionako nema nikoga tko bi stvarao žamor i kreirao barem iluziju uzbuđenja. Također, digitalni diktat je takav da se utakmice više ne igraju u isto vrijeme, nego su poput žvake razvučene od petka do nedjelje, svaka u svom zasebnom terminu, kao da je jedina svrha lige da popunjava program mnogih kanala televizije koja je prenosi. Današnji domaći sportski mediji po mnogočemu su drugačiji i slabiji od nekadašnjih; vođeni drugim interesima i drugačijom etikom, napučeni gotovo isključivo mediokritetima, teško da mogu klince navesti da se zaljube u nogomet onako kako su 1980-ih mogli nas. Ali na to sve, kao i na ono da su gledatelji i navijači u domaćem nogometnom staništu stvarno zadnja rupa na svirali, već smo se odavno mogli naviknuti.
Ono što djeluje pomalo zastrašujuće, a što je ovo pandemijsko doba ocrtalo jasnije nego prije, zapravo je evolucija nogometa u “distopijski digitalni cirkus”, kako je to sročio Barney Ronay u The Guardianu. Gledajući hramove Igre poput Old Trafforda i Westfalena kako zjape prazni dok se na njima loptaju heroji našeg doba, stječe se dojam da je trenutačno Novo normalno samo pokus ili prijelazna faza do sljedeće razine na kojoj će nogomet mutirati u globalni zabavni sadržaj u kakvom njegovi društveni korijeni i povezanost sa zajednicom iz koje je potekao više neće imati nikakvu ulogu, a citati poput onog da je nogomet “ništa bez navijača” Sir Matta Busbyja samo parola na praznoj tribini iza gola; televizijski tagline.
Samo što vam ovaj put zapravo nisam o tome želio pričati.
Distopija je nešto što već živimo; život ide dalje, on nam se događa, ali kao da smo u njemu samo statisti. Igramo se nogometa, košarke i drugih sportova u svojim mjehurićima, igramo se i medija i pretvaramo se da je sve redovno dok izvanjski svijet gori. Ne znamo što je sljedeće i hoćemo li uspjeti igru privesti kraju — a ako uspijemo, kako će ona na tom kraju izgledati.
Novo normalno otvara mnoga pitanja i u našem dijelu svemira, najviše onih koja se tiču (bliske) budućnosti i statusa Igre. Na pamet pada, recimo, Guy Debord, koji je u svojim vizijama Društva spektakla napisao kako je “spektakl sunce koje nikad ne zalazi iznad carstva moderne pasivnosti”; ili, recimo, podjednako distopijski Juventusov novi slogan Live Ahead, također ispisan ogromnim slovima na praznoj tribini tijekom utakmice s Barcelonom. On pomiče klupski brand dalje od nogometa, dalje od zabave i dalje čak od lifestylea, tvrdeći da je ono što nudi identitet: zapravo smisao života. O mnogima od tih tema već smo pisali i pisat ćemo, jer su naprosto neizbježne. No, rekoh, danas vam nisam o tome želio pričati.
Danas je Telesportov četvrti rođendan.
Kao i prošle godine, ali i one prije nje, dvojio sam oko toga trebam li godišnjici lansiranja projekta uz onu montypythonovsku poruku “A sada… nešto sasvim drugačije” pridati neku važnost, i ako da, kakvu priču vam tim povodom mogu ispričati. Istina je da se i sam nađem razapet između prekrasne patine starog nogometa i tradicionalne nogometne kulture o kojima bih mogao drviti svaki dan, činjenice da Igra nikad nije bila tehnički i taktički bolja nego što je danas i tih obrisa Novog, budućeg koje se rađa. Telesport je — barem za mene, a nadam se je barem dijelom i za vas — sve to troje.
Telesport mi je poput starog radio tranzistora na kojem slušam kako neki ozlojeđeni Tuzlak jebe mater sucu dok na drugom terenu Hajduk nadire po krilu. Također mi je i jedini domaći medij koji vrijedi redovito čitati i pamtiti kad je u pitanju sport danas, jedini koji će dati naslutiti kako bi mogao izgledati sutra. Jedini koji neće dati prostor potrošenim redikulima i zlotvorima samo zbog klikova, jedini koji će najžešće nagaziti ono što najviše voli — radilo se o klubu, reprezentaciji ili konkretnoj osobi — i postavljati teška pitanja i onda kad to nije oportuno, makar na njih nemao uvijek odgovore.
Oprostit ćete mi, nadam se, jednom godišnje ovakvu sentimentalnost, ali ono što prije svega moram reći je to da sam neizmjerno ponosan na sve koji su u ovom ciklusu na ovaj ili onaj način bili dijelom naše priče. Svoj uspjeh mjerimo samo po svojim aršinima i ne uspoređujem se ni s kime; daleko im lepa kuća, što bi rekli Srbi. Telesport će biti što i dosad: slobodni teritorij.
U ovoj užasnoj godini preživjeli smo lockdown i sve one duge tjedne i mjesece bez ikakvih događanja; dođe li do još jednog, bit ćemo još spremniji i jači. Jer ojačali smo: pridružio nam se Aljoša Vojnović, nimalo obični bivši nogometaš; analitiku smo podebljali kolumnom Laboratorij Josipa Korde; potpisali smo Marka Tomaša, najboljeg nogometnog znalca među pjesnicima (ili najboljeg pjesnika među nogometnim znalcima); na koncu je u Telesportovu dresu na teren istrčao i Boris Dežulović, o čijem je spisateljskom umijeću suvišno uopće bilo što reći. Uza sve koji su tu otprije, sada kao urednik imam roster o kakvom sam na početku mogao samo sanjati. I obećavam vam da vas neće iznevjeriti.
Ostane li nešto od svijeta oko nas, iduće godine pričat ćemo i o sasvim novom dodatnom projektu. Držite se, pazite na sebe i na druge, upalite taj tranzistor i stay tuned.
