Četvrtu godinu zaredom engleski The Guardian odabire najtalentiranije mlade nogometaše iz cijelog svijeta u svom projektu nazvanom Next Generation. Projekt je iznimno popularan i svake godine popis preko tiskanog i online izdanja dopre do desetaka milijuna čitatelja diljem svijeta, većina kojih tada prvi put čuje za mahom anonimne klince, koji su – uz tek poneku iznimku – donekle poznati uglavnom samo na nacionalnoj sceni.
Tri su stvari koje Guardianov izbor izdvaja od mnogih sličnih.
Prva je ta što popis sadrži imena isključivo iz jednog godišta, odnosno igrače koji te kalendarske godine navršavaju 17. To je, dakako, vrlo rano i jako je malo dječaka koji si već u toj dobi stvore ime, bez obzira koliko talentirani bili. Vrlo je teško u toj dobi na osnovu dostupnih informacija zaključiti tko bi od njih mogao napraviti svjetsku karijeru, a tko ostati u opskurnosti. Druga stvar je što na popisu radi Guardianova vrlo široka mreža suradnika iz cijelog svijeta, od kojih se traži da igrače zaista gledaju u akciji, a ne da ih sude samo po klipovima na YouTubeu i agitaciji nacionalnih medija koji su često pod utjecajem klubova i agenata.
Kao takav, Next Generation ima veliku specifičnu težinu i potencijal da transformira karijere tih mladića.
Za primjer, prošle se godine na popisu našao golman Lazar Carević, koji je branio za OFK Grbalj, mali klub čak i po crnogorskim standardima. Carević je ovog ljeta potpisao za Barcelonu. Naravno, nije to bilo (samo) zbog Guardianova popisa – jer onda bi i, primjerice, ‘Sandžački Piksi’ Zehrudin Mehmedović iz Čukaričkog potpisao barem za neku Gironu ili Sassuolo, a ne za Mladost iz Lučana, kao što jest – ali u svakom slučaju Next Generation je vrlo utjecajan; već i samo pojavljivanje na njemu znači da će poneki klubovi i njihovi skauti, kao i agenti, obratiti dodatnu pozornost na spomenute igrače, a njima podići renome, time i cijenu. Naravno, ako sve bude išlo barem donekle po planu.
Nije to kao ono kad je Alen Halilović „i službeno proglašen najboljim igračem u Europi u svojem godištu“, kako je to onomad provalio tadašnji hrvatski izbornik Igor Štimac. Halilovića je takvim ‘službeno’ proglasio novinar talijanske verzije portala Goal, pogledavši valjda poneki od mnogih njegovih promotivnih videa na YouTubeu i njegov ‘potential rating‘ u editoru Football Managera, pa su tu ‘vijest’ prenijeli svi hrvatski mediji te lakovjernog Štimca naveli na zaključak kojim je umirio vlastitu savjest i kritičare nakon što je u reprezentaciju pozvao igrača s nepunih 17 godina koji još nije imao mjesta ni u prvom Dinamovu sastavu.
Ruku na srce, da je Guardian godinu ranije krenuo sa svojim izborom, na njemu bi se sigurno našao i Halilović, jer kao 17-godišnjak je doista izgledao kao jedan od najvećih potencijala na svijetu, a bio je i razvikan kao nitko drugi u svojoj generaciji. Kad je 2014. prelazio iz Dinama u Barcelonu, Guardianov članak o njemu pročitalo je više od šest milijuna ljudi. Sada mu je 21 i igra u Las Palmasu na posudbi iz HSV-a; još uvijek postoji nada da će prevladati neke blokade u vlastitoj glavi, usvojiti nove vještine i ostvariti karijeru barem donekle blizu one koju po čistom talentu zaslužuje, ali već dugo smo svjesni da ga neke stvari nisu uspjeli naučiti i da je, sve u svemu, njegov potencijal doživio drastičnu degradaciju.
No, to je opasnost kad procjenjujete tako mlade igrače, one koji tek vrlo polako ulaze u seniorski nogomet ili su (češće) još godinu-dvije udaljeni od toga. Margina za pogrešku je vrlo velika, jer vi važete to što bi spomenuti igrači jednom mogli postati, a ne postoji način da znate uistinu hoće li. Nogometni svijet krcat je neostvarenim megatalentima kao što je bio Freddy Adu – s 14-15 godina proglašavan ‘novim Peleom‘ i potpisivan za unosne sponzorske ugovore, a trenutno kao 28-godišnjak bez ugovora nakon epizoda u Srbiji, Finskoj i SAD-u; zadnje što smo čuli o njemu je da ovog ljeta nije prošao probu u poljskom klubu Sandecja Nowy Sącz.
Guardianov izbor u posljednje je četiri godine uspješno identificirao igrače kao što su Ousmane Dembele, Youri Tielemans, Christian Pulisic, Manuel Locatelli i Gianluigi Donnarumma. S druge strane, promašio je Gabriela Jesusa, Renata Sanchesa i Kyliana Mbappea; kvragu, propustili su Englezi čak i svog Marcusa Rashforda. U međuvremenu su uzlet doživjeli neki igrači za koje njihovi ‘selektori’ možda nisu ni čuli u doba kad je rađen Next Generation za njihovo godište; neki drugi, koji se jesu našli na tom popisu, ‘eksplodirat’ će tek u godinama koje slijede. Nije to egzaktna znanost; razvojni put svakog sportaša je jedinstven i u njega treba uračunati mnogo toga čega sa 17 godina života možda nisu svjesni ni njihovi treneri, pa ni oni sami – i kako bi onda mogli biti oni koji o njima pišu?
Ove godine, u izboru iz generacije 2000. koji Guardian danas objavljuje, opet su dvojica Hrvata: Dinamov David Čolina i Hajdukov Michele Šego
Treća stvar koja ovaj izbor izdvaja od drugih je to što Guardian svake godine radi update u kojem navodi što je odabrani igrač ostvario u proteklih 12 mjeseci. Time preuzima odgovornost i staje iza svog izbora, sa svim promašajima i retrospektivno dramatično krivim procjenama stavljenim na uvid milijunskom čitateljstvu, umjesto da su prepušteni internetskim bespućima i prozivanju nadobudnih komentatora s naknadnom pameću.
Kao Guardianov suradnik angažiran sam na projektu Next Generation od samog početka. Ovaj treći aspekt izbora uvijek mi je bio i najzanimljiviji.
Prve godine, 2014., od hrvatskih sam igrača odabrao Antu Ćorića i Nikolu Vlašića. Paralelna analiza njihovih karijera od tada bila bi zanimljivo štivo, a siguran sam da će još zanimljivije biti za koju godinu.
Onomad sam o Ćoriću napisao da nije neki „overhyped sequel to a massively successful playmaker franchise“, aludirajući na to kako je svaki talentirani Dinamov veznjak nakon Luke Modrića proglašavan njegovim nasljednikom, ali i to kako je Ante drugačiji, vidjevši u njegovoj igri odbljeske velikog Zinedinea Zidanea. U ovogodišnjem updateu nisam imao drugog izbora nego navesti da su mu ozljede i problematični stav sputali razvoj i da, iskreno govoreći, nije ništa bolji nego što je bio prije dvije ili tri godine. Vlašić je istovremeno ovog ljeta ostvario transfer u Everton i ondje se već počeo probijati u startni sastav…
Iduće godine napravio sam izbor za koji sam vrlo brzo uvidio da je bio pogrešan. Naime, od svih vrlo obećavajućih prospekata Dinamove glasovite generacije ’98., stavio sam Davora Lovrena, iako sam u tekstu spomenuo da su tu još i Josip Brekalo, Nikola Moro, Borna Sosa… Čak je i Guardianov španjolski dopisnik uvrstio Danija Olma. Naprosto su u tom trenutku Lovren i Brekalo bili ‘tu negdje’, ali uvrštavanje „malog Dejanova brata“ u izbor engleskog medija, za što su urednici svesrdno navijali, bilo je preveliko iskušenje. Ne želim time obezvrijediti mlađeg Lovrena – on će možda na kraju ipak napraviti super karijeru – no njegov je razvoj od tada išao sasvim krivim smjerom.
Ne zbog toga, nego zbog činjenice da Hrvatska u ovo doba prošle godine naprosto nije imala nijednog igrača rođenog 1999. kojeg biste mogli smatrati top talentom, nekime za najboljih 50-60 u svijetu, lani u izbor nije uvršten nijedan Hrvat.
Ove godine, u izboru iz generacije 2000. koji Guardian danas objavljuje, opet su dvojica.
David Čolina mogao bi napokon biti pravi lijevi bek za kakvim hrvatski nogomet žudi još od doba Roberta Jarnija. Jako motoričan i brz, taktički odgovoran u oba smjera, s vrlo dobrim osjećajem za prostor i ubojitim šutom, jedan je od glavnih igrača u Dinamovim mlađim selekcijama i u reprezentaciji, a to što igra na posvuda deficitarnoj poziciji svakako je veliki adut za njegovu budućnost. Ono što ga izdvaja od tipičnih bekova njegova su igračka inteligencija, tehnika i čitanje igre; po svemu zapravo podsjeća na Davida Alabu, možda i najboljeg lijevog beka naših dana.
Hajdukov Michele Šego – uz reprezentativnog U17 suigrača Antonija Marina iz Dinama, koji je rođen početkom 2001. pa će se vjerojatno nagodinu naći u ovom izboru – spada u samu europsku elitu talenata kadetske generacije. Strašno nadaren i inteligentan, fine tehnike, velike brzine i opakog driblinga, podjednako je opasan s loptom u nogama kao i bez nje jer kreira prilike i za sebe i za suigrače. Njegov ‘plafon’ je u ovom trenutku praktično nemoguće odrediti, jer njegovi treneri kažu da je nevjerojatno motiviran, željan stalnog napretka i učenja, da upute upija poput spužve i pita za dodatne analize svojih performansi. Po tipu igrača, pak, najbliža usporedba s nekime na top razini bio bi Kylian Mbappe – što znači moderni, svestrani napadač čiji adut nije konstitucija (Šego je sitan, ali dinamitan) nego nepredvidivost, kreacija i inteligencija. Od ove sezone igra za Hajdukovu B momčad u drugoj ligi, gdje mu vrlo pažljivo doziraju nastupe, a nedavno je zabio i svoj seniorski prvijenac.
Ova dvojica u ovom trenutku doista izgledaju kao igrači budućnosti. Igrači koje čekaju reprezentacija i najveći europski klubovi. Što će pisati o njima u Guardianovu pregledu za godinu, dvije ili pet – odnosno, hoće li biti sposobni realizirati ogromna očekivanja – ovisi o mnogim faktorima, ali ponajviše o njima samima. A možda na kraju iz tog godišta ispliva netko treći i trenutno slabo poznat, nikad se ne zna.
