No, ima nas svakakvih.

Timesov Matthew Syed nedavno je kolumnu u kojoj govori o lažnoj vjernosti nogometnih zvijezda svojim klubovima otvorio rečenicom: „Mislim da moramo priznati kako je kritična masa ljubitelja nogometa glupa.“ To bi mogao biti jedan od razloga zašto ljudi pasionirano prate glasine o transferima, ali sasvim sigurno ne i jedini. Rekao bih da je za velik broj ljudi to samo zabava – baš poput treš serija, filmova s Adamom Sandlerom ili dobrog dijela pop muzike. Moguće je biti potpuno svjestan da je nešto glupo i svejedno u tome uživati. Poštujem taj koncept, ponekad mu se i sam odajem, ali opet mi nije jasno kako je moguće da je potražnja za tim specifičnim vidom zabave tolika da su novosti s nogometne tržnice poprimile tako apsurdni, karikirani oblik i divovski opseg.

Smatra se da je ‘mlin’ u kojem se melju glasine o transferima, barem u obliku gotovo identičnom današnjem, izmislio Rupert Murdoch. Zapravo je vjerojatnije da to nije bio baš on osobno, nego njegov nekoć glavni medijski kreativac po imenu Larry Lamb. Sve je počelo krajem 1960-ih i to isprva iz čiste nužde, ali ubrzo se pokazalo kako je glad publike za takvim pričama upravo nezasitna i monstrum je zaživio.

Prijelazni rok možemo usporediti i s orgijama, jer radi se o konsenzualnom općenju nekoliko strana: igrača, trenera, klubova, agenata, medija i fanova

Naime, današnji kontroverzni australski mogul tih je godina ušao na britansko medijsko tržište. Kupio je najprije senzacionalistički tjednik News of the World (onaj čije su naslovnice krasile, primjerice, priče o otkriću ljudi veličine mrava u Kongu i slično), a zatim i The Sun, dotad progresivni dnevnik lijeve političke orijentacije koji je zapao u ozbiljne financijske poteškoće. Murdoch i njegov novi urednik Lamb bili su mišljenja da je u novinskom biznisu važna jedino prodaja i ništa drugo, makar ona išla nauštrb integriteta, inteligencije ili zdravog razuma. Stoga su rebrandirali Sun kao nacionalni tabloid i premjestili redakciju iz Manchestera u London – u sam epicentar novinskog izdavaštva, gdje su u Fleet Streetu i Bouverie Streetu bile smještene i gotovo sve druge bitne redakcije, kao i tiskare. Isto je nekoliko godina ranije napravio i neusporedivo ozbiljniji Guardian, čiji su korijeni također u Manchesteru.

Međutim, takva koncentracija biznisa i veliki porast novinskih naklada tih godina su nakratko dovele do preopterećenja tiskara. Murdochov Sun našao se u situaciji da je svoje prvo izdanje, ono koje je odlazilo na kioske diljem zemlje, morao zaključivati prije nego što završe utakmice domaće nogometne lige. Za list koji se prvenstveno obraćao čitateljima radničke i niže srednje klase – upravo onima među kojima je prodaja novina bilježila najveći rast – to je bio ogromni problem. Nogomet je bio jedan od stupova života tih ljudi i za njih je bilo nezamislivo da u novinama ne mogu naći rezultate jučerašnjih utakmica.

Murdoch i Lamb tome su pokušali doskočiti privremenim i improviziranim rješenjem. U nemogućnosti da pravovremeno objavljuje nogometne izvještaje, The Sun je stranice punio pričicama iz vlastitih ‘provjerenih izvora’ o mogućim prelascima nogometaša iz kluba u klub. Njih bi u kasnijim izdanjima zamijenili klasični match reports. Budući da u ono vrijeme u Engleskoj nije bilo prijelaznog roka, nego su transferi bili mogući tijekom cijele sezone, to je značilo i da ‘mlin’ može neprestano biti u pogonu.

Kad je gazda naposljetku kupio vlastitu tiskaru i ukinuo te sadržaje, došlo je do masovne pobune čitatelja koji su prosvjedovali zbog toga. Murdoch je shvatio da se narod navukao, vratio te pričice i još ih dodatno pojačao, stvorivši maniju koja će tijekom godina narasti do neslućenih razmjera i proširiti se po drugim medijima i zemljama.

Moguće je da se dio ljudi onomad bunio naprosto iz vlastite gluposti. No, mislim da je vjerojatnije da su bili sasvim svjesni kako većina tih glasina nema baš nikakav temelj u stvarnosti, ali su ih svejedno prihvaćali jer su im iz nekog razloga bile zabavne.

Osim sa sapunicom, prijelazni rok – odnosno, njegovo praćenje u medijima – možemo usporediti i s orgijama, jer radi se o međusobnom konsenzualnom općenju nekoliko strana: igrača, trenera, klubova, agenata, medija i fanova. Svi – dobro, gotovo svi – su svjesni da se tu većinom mlati prazna slama, ali svi imaju i neki interes: podizanje cijene, borba za bolju poziciju u pregovorima oko novog ugovora, kupovanje vremena ili skretanje pozornosti od stvarnih problema, pospješivanje prodaje novina ili lov na klikove, i tako dalje, i tako dalje.

Problem je samo u tome što su fanovi jedini isključivo konzumenti, odnosno pasivni primatelji u tim orgijama. No, i to se dijelom promijenilo usponom društvenih mreža, jer sada bilo tko može pokrenuti profil posvećen isključivo prenošenju ‘pouzdanih’ informacija o transferima i trolati ondje do mile volje. Ako je dovoljno inteligentan i upućen, te ima dovoljno sreće da koji put poput ćorave kokoši nabode neko zrno, može čak doći do te razine da ga počnu smatrati relevantnim izvorom, bez da je u životu upoznao ijednog igrača ili agenta o kojima piše. Događalo se, ne jednom.

Jer to što neki bezimeni trol radi na Twitteru ili Facebooku dobrim dijelom nije bitno drugačije od onoga što rade mediji: on prenosi neprovjerene informacije, glasine iz treće, četvrte ili šesnaeste ruke, ponešto izmisli sam ni iz čega. Kad objavi neku drastičnu glupost, ljudi će to u poplavi informacija zaboraviti već drugi dan, ili im uopće neće biti bitno jer samo žele redovito pročitati da igrač X prelazi u klub Y za Z milijuna novaca.

Granica između informacije i zabave danas više nije jasno definirana. Upravo je to jedan od temelja na kojemu je izgrađeno Murdochovo medijsko carstvo… I ne samo njegovo.

Institucionalizirano trolanje temelj je i hrvatske medijske scene – pogotovo njenog možda i ponajviše atrofiranog i devalviranog dijela, a to je nogometno novinarstvo. Njega, nažalost, susrećemo na svakodnevnoj bazi i u gotovo svakom području tog faha: uglavnom se radi isključivo na tome da se naslovima i tonom izazove emotivna reakcija čitatelja, skrene pozornost sa stvarnih tema jer o njima novinari ili ne znaju mnogo ili se ne usude/ne smiju pisati, da se potpali euforija, depresija ili bijes, što podgrijava neke od postojećih podjela u društvu ili stvara atmosferu linča.

To je potpuno dominantni diskurz koji odgaja nove trolove; diktatura medijskog troletarijata stvara naciju shizofrenih trolova. Glasine o nogometnim transferima, na način na koji se prezentiraju u domaćim medijima, zapravo su samo relativno bezopasni destilat te medijske filozofije – nusprodukt strategije kod koje su integritet i zdrav razum samo na pričuvnim položajima.