Dinamo je upravo bio ispao iz Europe, nekoliko dana ranije izgubivši kod kuće 1-4 od Manchester Cityja prije nego što je zaključio polusezonu tada standardnom pobjedom 1-0 u incestuoznom derbiju protiv Lokomotive. U retrospektivi, tada se već jasno moglo nazrijeti da stvari nisu kao prije, o čemu se i ranije dosta nejasno spekuliralo.

S raspuštanjem momčadi za zimsku pauzu medijski se kotač malo, ali primjetno pomaknuo i plavi brod s Nenadom Bjelicom za kormilom skrenuo s kursa. Dotad neupitni članovi njegove posade su odjednom dovedeni u pitanje, a njegove odluke, ranije gotovo nekritički slavljene, stavljene na vagu, kao i njegov ego. Sam Bjelica davao je izjave u koje je stavljao pažljivo odvaganu dozu kriptičnosti i sve je djelovalo kao pripremanje terena za nešto, kao preludij nekoj novoj skladbi koja će imati drastično drugačiji ugođaj od prethodne.

A onda je, korak po korak, počela deinstalacija ključnih komponenti Bjeličina Dinama i reset na prijašnje postavke. On ovih dana ulazi u svoju završnu fazu

Godinama je Dinamo navigirao otvorenim nogometnim morem — da još malo protegnemo ovu nezgrapnu klasičnu metaforu — isključivo po nahođenju vladajuće obitelji. U toj su plovidbi njegovi treneri, barem oni koji se ne prezivaju Mamić, bili tek pijuni i marginalci, bez obzira na svoj talent, znanje ili ugled. Mediji su im gradili spomenike od papira koje će kasnije rastrgati na komadiće, a klupski modus operandi sasvim se približio funkcioniranju stvari u ranom profesionalizmu viktorijanske Engleske, kad se trener zvao secretary i služio kao tampon-zona između uprave i navijača te ostatka javnosti: njegova glavna uloga bila je da bude otpušten kad okolnosti to nalože.

Postojao je niz faktora koje šef Dinamove svlačionice nije mogao u potpunosti kontrolirati — od sportske i transferne politike, preko osobitosti pristupa pojedinim igračima i njihova statusa, pa do pritisaka s gonjeg kata, izravnih i preko medija. Bez stvarne moći da se tome suprotstavi i preuzme sudbinu u svoje ruke, morao je prihvatiti odgovornost za sve loše stvari u klubu, pa i one koje su takve bile prije nego što je došao. Dinamova je klupa značila je samo to da s imenovanjem već počinje proces otpuštanja, začinjen uvijek novim načinima da se uprska u Europi i povlačenjem po medijskom blatu.

Takva situacija, dakako, ima i povratni efekt: Dinamo će teško privući ozbiljnog trenera, sve i da to želi, a najčešće i ne želi. Onima koji si ne moraju graditi ugled preko Dinama ti će uvjeti biti neprihvatljivi, tako da klubu ostaju oni koji nemaju izbora (ili kičme) ili, pak, oni koji naivno vjeruju da će s njima biti drugačije samo ako donesu uspjeh kakav je klubu prije njih dugo izmicao.

Bjelica je bio takav, ali — pokazat će se — ne i naivan.

Jedini u zadnjih 10 godina prije njega koji se suprostavio, odbivši biti princ karnevala, Krnjo koji će biti ritualno spaljen preuzevši na sebe sve klupske grijehe, bio je Vahid Halilhodžić još 2011. A kad je, jedva godinu i pol i tri trenerske smjene nakon njega maksimirski vrtuljak po treći i zasad posljednji put stao na Krunoslavu Jurčiću, na njegovu je predstavljanju glavnu riječ preuzeo sportski direktor Zoran Mamić kako bi se obračunao s drugim kandidatom koji je slovio za navijačkog favorita.

“I vi ste svjedoci, a neki od vas i sudionici, da su se pojavili napisi koji promoviraju neke osobe sumnjivog morala i karaktera s puno poroka”, govorio je Zoran, dok je Kruno poslovično iskolačenih očiju statirao u njegovoj sceni. “To su vrijednosti koje trebaju biti u Dinamu, a čovjek poput Krune Jurčića ne treba? To su zamjene teza, što bi rekao Zdravko. Kod nas se promovira ono što ne valja”, zaključio je.

Nakon toga je Josip Kuže — jer o njemu se, naravno, radilo — izrekao svoj čuveni ‘kockarski’ citat. Mlađi Mamić je, međutim, vremenom naučio lekciju i danas će opreznije i uljuđenije govoriti o bivšim trenerima, ali njegov je prošlotjedni intervju Sportskim novostima otkrio razinu frustracije i kompleksa koje mu je nabio Bjelica.

“Nije Neno igrao na terenu, igrali su igrači, koji su zaslužni”, rekao je o sadašnjem Osijekovu treneru, usput ga optuživši za pokušaj “destabilizacije” Dinama. “Kad pratimo medije, ispada da je Neno ušao u Ligu prvaka, a nije, nego momčad koju je Uprava kluba dovela i platila i napravila bazu da on to napravi. Žao mi je da momčad nije u prvom planu, da igrači nisu u prvom planu. Svi ističu ‘Bjelica i njegov stožer’”, požalio se.

Samo što Neno jest najprije, i to dok Zoki još nije bio na funkciji sportskog direktora, s Dinamom prezimio u Europi prvi put u pola stoljeća, a zatim i ušao u Ligu prvaka, u kojoj su ga sekunde dijelile od novog europskog prezimljavanja. Taj Neno je isto tako svojevremeno s bečkom Austrijom na putu do kontinentalne elite srušio Dinamo, kojemu s klupe nije uspio pomoći ni Zoki; dok su Modri u utješnoj Europa ligi pod Mamićem kao trenerom osvojili jedan bod, gubivši kod kuće i u gostima od Čornomoreca i Ludogoreca, Bjelica je u skupini Lige prvaka Atlético Madridom, Zenitom i Portom osvojio njih pet.

Što god mislili o njemu, Bjelica je u Maksimiru bio Čovjek koji je pokrenuo planinu.

On je promijenio paradigmu, ostvarivši nešto što se toliko dugo činilo nemogućim: od Dinama je napravio zaista ozbiljnu momčad. Poharao je domaću ligu, u pravilu dobivajući one utakmice u kojima su njegovi prethodnici gubili bodove, pa makar to bilo i s 1-0 i s rezervama u prvom sastavu. Razbio je mitsko europsko prokletstvo i otišao još korak dalje u knockout rundi. Domaćim rivalima je oduzeo i posljednje utočište — Schadenfreude, odnosno zadovoljstvo da se vesele Dinamovim europskim neuspjesima. I kad je ispadao, nije to bilo na ponižavajući način kao toliko puta ranije, nego tako da mu je malo tko uistinu imao što ozbiljno za zamjeriti. On je oživotvorio Kolindin citat, samo što je pokazao da za njega, za razliku od nje, ima i pokrića.

Ono što Bjelica, međutim, nije niti je mogao napraviti bilo je skidanje koprene koja već dugi niz godina pokriva klub, toliko da je postala neodvojivi dio njegova identiteta. Dinamo naprosto više ne predstavlja ono kakvim ga u svojim nostalgičnim i romantiziranim vizijama pamte mahom stariji navijači i simpatizeri; on je već toliko dugo ‘njihov’ klub da ga je teško doživljavati drugačije, bez mračne sjene koja se nad njim nadvija, sada skroz iz Međugorja. Bjelica je donio uspjeh o kakvom se maštalo, vratio je pozitivu i uzbuđenje na tribine barem za europske utakmice, ali preduvjet za to bio je njegov pristanak da “s đavlom tikve sadi”, što bi rekao naš narod, a na što svojim izjavama želi podsjetiti i sportski direktor.

Nije Bjelica u Maksimiru bio nikakva prevratnička figura niti krtica s ambicijama da mijenja sustav iznutra; njegov fokus je bio isključivo na nogometu, ali svejedno su njegova rastuća popularnost i utjecaj bili doživljeni kao prijetnja.

Tim više što je došao u vrijeme kad je sveobuhvatni upliv Obitelj privremeno oslabio, sa Zdravkom u bijegu od pravosudnog progona, a Zoranom na Bliskom istoku u misiji prehranjivanja klana dok čega pravomoćnu presudu i pokretanje novih optužnica. Tim više i zato što se trenerov način nije baš poklapao s uvriježenim modusom bildanja hypea oko svježih klupskih projekata pripremanih za prodaju, što će pod Mamićima uvijek biti primarni cilj, iznad bilo kakvog rezultatskog uspjeha.

I čim se u ljeto 2019. mlađi vrat službeno vratio u klub na ista stražnja vrata na koja je prije toga i bio izišao, bilo je jasno da suživot takvih dvaju ega, jednog podređenog drugome, neće dugo trajati. Za razlaz će optuživati jedan drugoga, ali za vjerovati je da su zapravo obojica priželjkivali nekakav sličan scenarij i nijedan od njih nije na njega potrošio puno suza. On se dogodio tijekom koronske pauze i prošao relativno glatko jer javnost je imala i važnijih briga. U prijelaznom razdoblju brutalno je spaljen navodno talentirani trener Igor Jovićević, smijenjen na vrijeme da bi Mamić preuzeo trofej koji je, realno, osvojio Bjelica.

A onda je, korak po korak, počela deinstalacija ključnih komponenti Bjeličina Dinama i reset na prijašnje postavke. On ovih dana ulazi u svoju završnu fazu.

Nakon što je zimus očekivano i neminovno nakon ispadanja iz Europe prodana stožerna zvijezda Dani Olmo, ‘riješen’ je i izuzetno važan igrač Nikola Moro u poslu (Dinamo Moskva) koji je išao ispod njegove tržišne reputacije, pa, ako hoćete, i cijene. Riješen je i “Bjeličin igrač” Damian Kądzior, koji je prošle sezone u prvenstvu zabilježio po 10 golova i asistencija, među kojima je bilo nekoliko ključnih, a sada je rezerva u Eibaru. Na odlasku je u akcijskoj prodaji i još jedan Nenin igrač, Emir Dilaver; Kévin Théophile-Catherine i Bruno Petković, koji su imali svojih posrtaja, ali su bili i stupovi europskog Dinama, sada su potpuno zapušteni i povlačeni po medijima u negativnom kontekstu.

Najveći talent Joško Gvardiol je od proljetos brže-bolje standardiziran u prvom sastavu i sad će poslužiti kao nova u nizu mamićevskih premium prodaja, nakon što je odigrao 16 utakmica za prvu momčad. Osim njega Dinamo na aktualnom rosteru više praktički nema igrača poniklih i razvijenih u vlastitoj školi, što je sigurno dijelom posljedica prioritetiziranja rezultata u Bjeličinu mandatu, a za Obitelj predstavlja alarmantni podatak jer upravo takvi su tijekom godina donosili najunosnije transfere.

S druge strane, igrači koji su došli — zasad isključivo iz Lokomotive — također su tipično mamićevska pojačanja. Marko Tolić i Lirim Kastrati pršte talentom i mogu jednim potezom riješiti utakmicu, ali ne mogu kvalitetno igrati u oba smjera niti su taktički dovoljno svjesni i obrazovani za najvišu razinu. Kristijan Jakić solidan je zadnji vezni, ali znatno limitiraniji i debelo ispod razine koju je na toj poziciji mogao ponuditi Moro ili kapetan Arijan Ademi, čije je zdravstveno stanje svako malo pod upitnikom. Pritom ohrabrujuće poruke iz lojalnih medija, poput one da je “Mario Gavranović najveće pojačanje” zvuče kao slatki limun nasuprot kiselom groždu iz Ezopove basne.

Međutim, još značajnija od kadrovskih promjena je ona na psihološkom planu. Ovaj Dinamo izgubio je pobjednički mentalitet i karakter koji mu je usadio Bjelica.

On je na jedvite jade prošao rumunjski Cluj, a onda ispao iz Lige prvaka od mađarskog Ferencvárosa. I dok to samo po sebi ne predstavlja nekakav neoprostivi krimen — riječ je o solidnim sastavima, iako realno slabijima od Dinama — u tim je utakmicama sasvim ogoljen manjak discipline i samopouzdanja koji su donedavno krasili ovu momčad. Na sve to, dakako, još jako utječe i ovaj produženi, ‘beskrajni’ prijelazni rok koji igračima otežava fokusiranje na igru, ali Dinamo ponovno izgleda kao ekipa koja ne samo da ne može osvajati bodove u Ligi prvaka, nego će gubiti od Čornomoreca i Ludogoreca, kod kuće i u gostima.

Za takvo što nadasve zahtijevni prosječni Dinamov navijač neće imati razumijevanja, ali to je još najmanje bitno. Mamići su više puta pokazali da im mišljenje navijačkih ‘ovaca’ nije niti najmanje bitno, kao ni otrovne strelice dijela medijske scene na koji ne mogu utjecati. Ono što im više smeta je taj prokleti Nenad Bjelica koji se ne namjerava maknuti iz slike. Nezgodna okolnost za njih je ta što bivši trener ipak nije uspio pretvoriti svoj u Dinamu stečeni ugled u neki unosni inozemni angažman, ali Bjelica se nije libio istupa u medijima ni prije nego što je preuzeo osječki projekt.

Njegova sjena i dalje pokriva Mamića, koji se očito teško nosi s time. Ona je još prisutna i u svlačionici, koju ne može u potpunosti očistiti. Primjetno je da trenutno ne drži sve konce u svojim rukama. Svaki drugi trener već bi znao što mu uskoro slijedi jer to je bitka koju ne može dobiti, ne na vrijeme; Zoran će, međutim, morati ostati na nogama, trpjeti udarce i pokušati uzvratiti svim sredstvima koja su mu na raspolaganju dok Neno poentira čak i objavama na društvenim mrežama, poput one prije neki dan koja kaže: “Dok se gori bave boljima, bolji se bave sami sobom. Zato su i bolji”.

Tvrde neki da se to ne može; ja vam tvrdim da se to može.