Deni Jurić milijun eura. Danijel Štefulj milijun eura. Marijan Čabraja 1,6 milijuna. Njegov suigrač iz Gorice Dario Špikić za iznos koji nije javno objavljen, neslužbeno se spominjalo milijun i pol. Marko Bulat 2,2 milijuna. Ivan Nevistić ladno tri milijuna eura. Ako je vjerovati dostupnim podacima — a povijest nas uči da sve brojke koje se tiču kluba, osobito kad su u pitanju transferi, treba uzimati s određenom rezervom — GNK Dinamo je samo od siječnja ove godine potrošio oko 10 milijuna eura na igrače iz domaće lige koji mu zapravo ne trebaju i(li) trenutno ne predstavljaju značajnu kvalitetu za prvi sastav.
Što je još neobičnije, te je igrače zatim ostavio u njihovim matičnim klubovima — Šibeniku, Rijeci i Gorici — na posudbi do kraja prošle sezone; iznimka je bio Čabraja, koji je jedini ostao u Maksimiru nakon što je kupljen te je čak skupio nekoliko nastupa prije nego što je ovog ljeta otpravljen na posudbu u Ferencváros. Jurić je, za razliku od ostalih, doveden ljetos, a ne još zimus; i on je isprva ostavljen u Šibeniku, ali je povučen s posudbe nakon što je Dinamo pustio Marija Gavranovića da ode u Tursku.
Nijedan od tih igrača nije imao praktički nikakvu ulogu u najvažnijim Dinamovim utakmicama ove sezone, onim europskim. Tek je Štefulj nastupio na kontinentalnoj premijeri protiv islandskog Valura, a Bulat dobio zadnjih pet minuta u domaćem remiju protiv poljske Legije. Jedva da su igrali i u domaćem prvenstvu, a najskuplji od njih, Nevistić, nije niti to. U redu, bilo je i problema s ozljedama, ali pogledamo li pobliže rezone za dovođenje tih igrača i visine odšteta koje su (navodno) plaćene za njih, samo ćemo si navući još upitnika nad glavu.
Eto, recimo, taj Nevistić, neupitno talentiran golman koji u perspektivi doista može figurirati kao zamjena za Dominika Livakovića, kad ovoga klub odluči prodati. U trenutku kad je Dinamo kupio Nevistića, on je iza sebe imao tek pola sezone na višoj razini, odigravši s Rijekom pola prvenstva i Europa ligu. No, plaćen je gotovo dvostruko više nego što je Rijeka dobila od engleskog Lutona za njegova prethodnika na svojim vratima, službeno drugog golmana hrvatske reprezentacije Simona Slugu.
Od onih 10 milijuna potrošenih eura nema baš nikakve vajde. Od svih tih novih igrača Krznar, čini se, kakvu-takvu nadu polaže jedino u Duju Čopa
Pritom je Dinamo na rosteru već, osim Livakovića, imao i dokazano pouzdanu alternativu u Danijelu Zagorcu te također mladog i talentiranog Dinka Horkaša; i ne samo njih, nego je i posudbu Adriana Šempera u Chievo pretvorio u trajni transfer za milijun i pol eura — dakle, za duplo manje nego što je platio Nevistića. Koji je, inače, bio rezerva Šemperu u mladoj reprezentaciji. Chievo je u međuvremenu bankrotirao, neslužbeno se doznaje da pritom Dinamu nije platio cijeli taj iznos, a Šemper je bez odštete produžio za Genou.
Ili, recimo, taj Deni Jurić. Po kojoj logici je centarfor koji u životopisu prije Dinama ima Hajduk II, Solin, Triglav, Rudeš i Šibenik, a u seniorskoj karijeri je zabio 11 golova u Prvoj HNL, odgovarajuća zamjena za onog s 88 golova za Rijeku i Dinamo, koji je još ovog ljeta igrao na Euru i zabio svjetskom prvaku Francuskoj? A nije, recimo, dokazani golgeter Komnen Andrić kojeg klub već ima na rosteru? Ako već Sandro Kulenović, plaćen 1,6 milijuna eura prije dvije godine, ne vrijedi više ni pišljiva boba.
I kako onda klub koji od siječnja zna da mu odlazi Joško Gvardiol kao prvi izbor na lijevom beku i koji dovede dvojicu novih igrača (Čabraja, Štefulj) za tu poziciju povrh trojice koju već ima (Marin Leovac, François Moubandje, Damjan Daničić) dođe u situaciju da mu u utakmici s najvećim ulogom u sezoni, onoj protiv Sheriffa, lijevog beka igra defenzivni veznjak Bartol Franjić, a jedina alternativa s klupe mu je onaj kojeg prošle sezone nije trebao (Moubandje), pa je i njega bio otpravio na posudbu? Kako se dovede u situaciju da, uz sve te kupovine i preko 60 igrača na profesionalnim ugovorima u prvoj i drugoj momčadi te na posudbama nakon serije ozljeda igra bez ijednog stopera, kao u subotu protiv Lokomotive?
Ako vam je već sada ovo teško za pratiti, pričekajte još malo. Postat će još teže.
Jer krunsko pitanje je ono s početka: zašto je Dinamo, dakle, spizdio 10 milijuna eura — otprilike petinu svog kompletnog budžeta zadnjih godina — da bi pokupovao “pola HNL-a”, kako to slikovito opisuju novinari nekih medija, na igrače kojima trener Damir Krznar sasvim očito ne vjeruje?
Bojim se da je odgovor koji eventualno možemo ponuditi, a koji u obzir uzima tajming te situaciju u kojoj su se našli dugogodišnji vladari kluba, tek u sferi spekulacija i vrlo vjerojatno utuživ, pa ćemo se suzdržati od njega. Ako ćemo se, međutim, ‘praviti Englezima’, onda je najvjerojatniji zaključak koji bi netko neupućen mogao izvesti taj da Dinamov trener ima problem s Dinamovim sportskim direktorom, odnosno da je između njih dvojice ozbiljan manjak komunikacije. Direktor treneru umjesto pravih pojačanja na kritičnim pozicijama konstantno dovodi igrače koje ovaj ne želi i koji mu ne trebaju.
Dinamov trener je, još uvijek, Damir Krznar. Sportski direktor je, barem koliko se ovako izvana čini — tražio sam potvrdu tog podatka na službenoj klupskoj stranici i nisam je uspio naći — Damir Krznar. Doduše, većinu spomenutih igrača je zimus kao sportski direktor doveo Zoran Mamić, koji je tada također bio i trener. Kojemu je Krznar bio prvi pomoćnik. Tvrde ovi neki koji su bolje upućeni od nas na Telesportu da taj Krznar — nažalost, ne znam vam sad reći misle li pritom na trenera ili na sportskog direktora, ili možda na obojicu — nema baš potpunu samostalnost u donošenju odluka, ne navodeći pritom tko ga (ih?) u tome ograničava.
I ranije su Dinamovi treneri pristajali na ponižavajući odnos u kojem su im sportski direktor i uprava nametali i uvjetovali neke stvari mimo njihova utjecaja, ne pružajući im stvarnu kontrolu nad svlačionicom; a kad bi stvari krenule po zlu, odgovornost bi bila isključivo trenerova. Novo sada jest to da iza funkcija trenera i sportskog direktora stoji isto ime, a prezime nije Mamić; usto ni na ‘gornjem katu’ ne postoji figura koja barem formalno preuzima bilo kakvu inicijativu ili odgovornost u izgradnji momčadi. Cijeli klub djeluje skriven u sjeni nekakve poluanonimnosti u kojoj je teško uprijeti prstom u nekog od vidljivih aktera u pozadini, tako da je sav fokus na prvoj momčadi i terenu.
Prije ili kasnije, posljedice takve bizarne igre skrivača morale su se reflektirati i ondje. Uz sve te igrače, trener muku muči da bi sastavio svrsishodnu obranu; Bruno Petković je potpuno izvan forme, a ne postoji prava alternativa; Lovro Majer je prodan, a i dalje igra; kapetan Arijan Ademi će, kažu, “sam odlučiti” može li nastupiti u srijedu. A od onih 10 milijuna potrošenih eura nema baš nikakve vajde. Od svih tih novih igrača Krznar, čini se, kakvu-takvu nadu polaže jedino u Duju Čopa, koji je odnekud ponovno izniknuo u momčadi.
Mislim da je u javnosti stvoren krivi dojam oko prve utakmice Sheriffa i Dinama. Krznarova momčad jest odigrala izuzetno loše, ali ne treba pritom podcijeniti posao koji je odradio suparnik; Sheriff je — prije svega taktički, a onda i u svakom drugom smislu — bio zaista izvrstan, gotovo šokantno dobar za tu razinu. Ne znači to da Dinamo nema šanse u uzvratu, iako baš ništa iz Moldavije nije dalo naslutiti da je preokret moguć. I dalje je to po individualnoj kvaliteti izrazito superiorna ekipa u ovom srazu, samo što trenutno ima previše potencijalnih slabih točaka. A do toga se došlo nelogičnim i naizgled posve nerazumnim potezima na razini organizacije i sportske politike.
Najvažniju utakmicu sezone Dinamo dočekuje ne samo u velikom rezultatskom zaostatku, nego i kao klub u kojem se ne zna tko pije, a tko plaća.
I tko će na kraju balade “razbiti diskoteku”.
