Misao je zaključio riječima koje su tada, prije 27 godina, možda mogle zvučati pretjerano, ali danas se doimaju proročanskima: “Ovo je doba obvezujuće uniformnosti, u nogometu i u svemu drugome. Nikad svijet nije bio toliko nejednak u mogućnostima koje nudi, a toliko izjednačujući u navikama koje nameće.”

Danas je, eto, ta slavna raznolikost već uvelike stvar prošlosti. Profesionalni nogomet i svojim kulisama i svime ostalom što ga okružuje, kao i onome što viđamo na terenu, sve više izgleda kao uniformirani digitalni cirkus koji se razlikuje tek u nijansama i u kojemu nema puno prostora za različite pristupe — što zbog evolucije i usavršavanja same igre koji su pregazili neke stare dogme, a što zbog njegove industrijske i šoubiznis naravi koja izopćava neprilagođene. Svi danas žele igrati seksi nogomet, pa i onda kad za to nemaju nikakvih preduvjeta; ako već ne to, onda barem onaj s ‘mudima’, nastao kao reakcija na onaj prvi, a koji je zapravo samo druga strana istog novčića.

Novi će čovjek neminovno biti bitno različit od Seana Dychea. Uostalom, njemu sličnih gotovo da više i nema

U takvom je svijetu ono što je posljednjih skoro 10 godina Sean Dyche radio s Burnleyjem bilo svojevrsna anomalija, endem.

U svijetu u kojem su pojedini elementi igre — presing, buildup iz zadnje linije, igranje kroz halfspace kanale u napadu — prihvaćeni praktično kao novi postulati, čak i bez previše obzira na konkretnu varijaciju stila, Burnley je bio bastion nogometa koji se gotovo svom svojom težinom oslanja na klasičnu otočku tradiciju: 4-4-2, direktnost i preskakanje igre, ispucavanje bez puno razmišljanja, šibanje centaršutova u šesnaesterac gdje se napadači u zraku i na zemlji hrvaju sa suparničkim braničima, tražeći najjednostavniji put do gola. Dyche je usto i bio iznimno uspješan, uzevši u obzir resurse koje je svo to vrijeme imao na raspolaganju: uveo je Burnley u Premier ligu — dvaput — i ustalio ga ondje šest sezona zaredom, u međuvremenu jednom ostvarivši i plasman u Europu, a sve to s ulaganjima u momčad koja su, u odnosu na konkurenciju, bila zapravo marginalna.

Gotovo čitavo desetljeće je ‘ružni mali Burnley’ odolijevao trendovima i igrao na svoj način. Dychea su zvali “reakcionarom” i “dinosaurom”, društvene su mreže zbijale šale s njegovim shvaćanjem igre, a mediji su njegove neobično bijele i neobično anglocentrične momčadi nerijetko propitivali i u širem društvenom kontekstu.

Gotovo čitavo desetljeće je Burnley uspijevao ostati svoj i raditi stvari na svoj način u svijetu koji se oko njega ubrzano mijenjao i izjednačavao. I ne samo po pitanju stila igre; zapravo, njegov pristup izgradnji momčadi bio je protivan trendovima na možda još značajniji način u suvremenom kontekstu.

Kad je Otto Rehhagel osvojio Euro 2004, njegova je Grčka bila jedina ekipa na turniru koja nije koristila zonski marking. Njegova se zadnja linija sastojala od libera i trojice braniča koji su pokrivali čovjek-na-čovjeka, defenzivna sigurnost bila je ojačana petoricom u veznom redu, a u napadu je bila usamljena špica. Kad bi Grci osvojili loptu, vrlo su je brzo i direktno dopremali do napada. Taktika nije bila sofisticirana, ali za suparnike je predstavljala problem kakav su zaboravili rješavati; njihovi su sustavi bili postavljeni tako da igraju protiv sasvim drugačijeg tipa nogometa. Rehhagel je bio svjestan da na raspolaganju ima momčad s malo prave kvalitete i nije želio slijediti trendove jer to bi neminovno vodilo do razvodnjene varijacije na temu onoga što su igrali najbolji. Umjesto alibi-igre, svjesno je išao na nešto drugačije i sasvim zastarjelo.

Dyche se vodio donekle sličnom logikom. On nije budala ni taktički dinosaur, nego trener itekako svjestan realnosti suvremenog nogometa koji je tražio načina kako da objektivne nedostatke svoje momčadi pretvori u njene prednosti. On je, primjerice, znao da će Burnley vrlo teško dobiti bitku za sredinu terena protiv bilo koga u Premier ligi, pa to nije ni pokušavao. Njegova momčad ima najmanji postotak posjeda lopte i daleko najmanje upućenih, kao i kompletiranih pasova, a i postotak točnosti joj se kreće oko dvije trećine — konteksta radi, najbolji Manchester City dodaje s preciznošću od preko 88 posto, a nitko nema manje od 72 posto. Dakako, posljednja je u ligi i po broju sekvenci s 10 ili više dodavanja.

Također, u doba kad više-manje svi pokušavaju osvojiti loptu visoko u suparničkoj polovici, kod Burnleyja je to izuzetno teško jer njegovi igrači ondje niti ne pokušavaju igrati nego žele loptu što je moguće prije dopremiti u napad. To znači da presing protiv njih ima sasvim ograničenu primjenu i efikasnost; suparnici ne mogu računati na to da će isforsirati pogrešku u početnoj fazi Burnleyjeva napada.

“Mislite da ćete dodavanjem nadmašiti Manchester City? Nećete”, rekao je jednom na presici. “Pep Guardiola nasmijava me kad kaže da je suparnik pokušao igrati na ispravan način — obično nakon što pobijedi 5-0… Želimo igrati dobar, ali prije svega učinkovit nogomet.”

Dycheov Burnley, s druge strane, najbrže dolazi od jednog šesnaesterca do drugog te osvaja daleko najviše zračnih duela — ove sezone 832, što je za gotovo 100 duela više od prvog sljedećeg, Brentforda, te gotovo dvostruko više od Cityja. Jednom kad lopta stigne u suparnički šesnaesterac, Dycheove špice za suvremene stopere predstavljaju problem za kakav nisu adekvatno pripremani i školovani. Umjesto fokusa na presijecanje lopti i pokrivanje prostora moraju se ‘potući’ s napadačkim dvojcem koji svoj stil zasniva na fizikalijama.

U doba kad su svi na Otoku bježali od tradicije — sjetimo se, primjerice, samo kako su u Stokeu, koji je bio gotovo sinonim za klasični engleski nogomet onih hladnih i kišnih večeri, prije koju godinu pokušali rekreirati svoj komadić Barcelone — Dyche je krenuo u suprotnom smjeru. I dok je za to bilo potrebno puno hrabrosti i ustrajnosti, sigurno nije uspijevao samo zbog toga.

Nakon što mu je Burnley prošlog tjedna uručio otkaz usred borbe za opstanak među elitom, svoj su komentar na tu odluku dali gotovo svi premierligaški menadžeri i punditi, mahom dovodeći u pitanje njenu ispravnost i na sva hvaleći Dycheov rad. Jamie Carragher je, primjerice, na Twitteru napisao: “Da ste mu dali pristojan budžet, nikad ne biste morali brinuti o ispadanju”.

No, je li to zaista tako?

U današnjem nogometu, a posebno u Premier ligi, postoji uvjerenje da se gotovo svaki problem može riješiti novcem. Klubovi troše opscene sume na igrače koje otpisuju nakon dva-tri kiksa i često ih se rješavaju bez da su im dali pravu priliku. Potrošnja je postala imperativ, gurajući u drugi plan ono što je suština trenerskog/menadžerskog posla: učiniti igrače koje imaš na raspolaganju boljima, naći im uloge u kojima mogu najviše dati i sklopiti od njih momčad koja će biti više od pukog zbroja svojih pojedinačnih djelova.

Dyche je bio drugačiji. Istina, Burnley je po transfernom budžetu uvijek bio na začelju lige, trošeći otprilike onoliko koliko je mogao zaraditi prodajom ili manje — prošle je sezone, primjerice, to bilo samo milijun funti za jednog igrača, tada 31-godišnjeg veznjaka Dalea Stephensa iz Brightona — ali menadžer nikad svoje želje nije vezao za skupa pojačanja.

Kad je ove zime Newcastle ušao u pare i kupio njegova 30-godišnjeg centarfora Chrisa Wooda za 25 milijuna funti, što je bio rekordni izlazni transfer za Burnley, klub je reagirao dovevši Wouta Weghorsta iz Wolfsburga za upola manje — samo je za četvoricu igrača ikad platio (malo) više od toga. Usprkos visini od 197 cm, što je sjajna preporuka za Burnley, on se zasad nije u potpunosti snašao u novom kontekstu. Pitanje je i bi li to uspjelo Mislavu Oršiću, čiji je transfer već bio dogovoren, usprkos tome što se i on svojim tranzicijskim stilom igre na pravu doima kao dobar fit.

Tim je nogometašima, međutim, zajedničko to što su ‘gotovi’ igrači, svojim profilom spremni smjesta zauzeti svoje mjesto u momčadi, barem u teoriji. Dyche nikad nije igrao moneyball niti razvijao sofisticirani skautski sustav poput, recimo Brightona ili Brentforda, tražeći vrijednost ondje gdje bi je drugi možda propustili; nije ni planirao svoju sportsku politiku pikirajući igrače koje bi kasnije mogao preprodati za višestruko veće iznose; nije išao za tim da u velikoj mjeri eksploatira tržište ‘slobodnih’ igrača kojima istječu ugovori i koje se može dovesti na osnovu Bosmanova pravila, niti je često pokušavao ušićariti ponekog mladog talenta putem posudbe. Ustvari, ova momčad nema niti jednog jedinog posuđenog igrača.

Umjesto svih tih metoda kojima sposobniji među klubovima sa slabijim budžetom uspijevaju maksimizirati svoje kadrovske resurse, Dycheov je Burnley i u tome išao sasvim tradicionalnim putem. Naprosto je tražio igrače koji profilom, navikama i karakterom pašu u priču koja se ondje godinama pisala. Jednom kad bi ih uspio dovesti — a to nije bilo lako, jer ni mnogima od njih, osobito onima izvan Engleske, igranje za ružni mali Burnley nije baš bilo ispunjenje snova — Dyche bi davao sve od sebe da ih uklopi u svoju ideju. Naglasak je uvijek bio na ljudskom faktoru, man managementu, zajedničkom rastu i razvoju.

Kad nam se danas pokvari neki kućanski uređaj, po svoj prilici ćemo ga zamijeniti novim. Oni su i napravljeni tako da ne traju predugo i ponekad je popravak skuplji od kupovine novog. Tako je i s nogometašima u najbogatijoj ligi na svijetu; mnogi će klubovi bez puno krzmanja otpisivati svoje ‘uređaje’ i kupovati nove, a Dyche je uvijek prvenstveno gledao može li ih popraviti. Od svih aspekata njegova rada u Burnleyju, taj ima najizraženije tradicionalistički i ‘starinski’ štih.

Ali vremena se mijenjaju, a klub su preuzeli novi vlasnici kojima nije mrska ideja seksi nogometa niti pojačanja koja raspaljuju navijačku maštu. Svaka promjena traži nove promjene koje ju učvršćuju, a čovjek koji je izdignuo Burnley iz životarenja u Championshipu preuzet je kao relikt prošlosti — isto kao i njegova ekipa, krcata sad ostarjelim igračima kojima je (pre)dugo vjerovao. Oni znaju da su potpisom otkaza Dycheu vjerojatno potpisali i ispadanje iz Premier lige, ali to bi se po svoj prilici svejedno dogodilo; tajming možda jest čudan, ali se nagodinu može pokazati vizionarskim, ako osvježena ekipa pod novim, drugačijim menadžerom krene na naslov i promociju, na pobjede i stvaranje novih uspomena, nove povijesti.

A novi će čovjek neminovno biti bitno različit od Seana Dychea. Uostalom, njemu sličnih — onih koji će pokazati kako igraju da bismo im rekli odakle dolaze — gotovo da više i nema. Možda je bio ružan i možda nije bio seksi, ali bio je svoj i drugačiji.