xxx

Kad je Arjen Robben sinoć golčinom načeo Arsenal i započeo još jednu tužnu noć londonskog kluba, napravio je nešto što smo od njega vidjeli – barem se tako čini – bezbroj puta. Brzi ulazak s desna u sredinu i šut u drugi golmanov kut; u toliko smo navrata, na tolikim velikim utakmicama Bayerna i nizozemske reprezentacije to već vidjeli da je igrač postao gotovo sinonim za taj potez. Pa čak ga u nogometnim krugovima neformalno i zovu The Robben move i svi znaju o čemu se radi.

Bez daljnjega, Arsenalova je obrana ispala smiješna. Ostavila ga je nepokrivenog, pustila da nesmetano primi loptu, a onda ga još nitko nije napao odmah čim je to učinio. Trenutak potom već je bilo prekasno: Alex Iwobi je ispao, Francis Coquelin uhvaćen na krivoj nozi i napravio alibi-pokret da zatvori Robbena kad to više nije mogao, a Mesut Özil je samo stajao kao drvena Marija, valjda blokirajući mogućnost povratnog dodavanja za Xabija Alonsa.

https://twitter.com/CheIseaUK/status/831960972642439170

Robben je napravio što Robben inače radi i zabio. Čak ovaj put nije morao upotrijebiti ni dribling, nego je to obavio onako, na ‘suho’ – kao na treningu, ili kao da ga je netko zamolio da pokaže kako se to radi, pa: „evo, ovako“. Negdje u Dohi, trener Al Shahanije i bivši izbornik jedne jake europske reprezentacije u tom je trenutku progunđao sebi u bradu kako Topnici „ne stoje dovoljno blizu protivničkih igrača“.

No, početak ‘Robbenova poteza’, koji završava ovakvim šutovima i golovima, zapravo i nije dribling. Barem ne u onom najužem smislu.

To nije neka fantastično tehnički zahtjevna finta, više je neko prtljanje s loptom ili oko nje na koje se nadovezuje munjevito skretanje ulijevo koje suparnika hvata na krivoj nozi. Nekadašnji radijski komentatori, koji su se još sjećali Garrinche, Šekularca i Vukasa, možda bi to nazvali „varka tijelom“. Međutim, poanta nije u tehnici, nego u brzini izvedbe: branič čak i zna što će Robben učiniti, ali svejedno ga ne može zaustaviti. A mi gledamo i ne vjerujemo, pitajući se kako je moguće da gotovo svaki lijevi bek ovog planeta u pravilu ispadne smiješan protiv Arjena Robbena.

Znanstveni odgovor na ovo pitanje prije nekoliko je godina dao izvjesni Shanti Ganesh, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Radboud u Nijmegenu. On je u svom istraživanju kognitivnih funkcija uzeo baš primjer Robbenova poteza i objasnio da je to zato što je dio mozga koji tijelu šalje impuls kretanja uvijek mrvicu brži od svjesne spoznaje; kad Robben napravi varku tijelom na drugu stranu, suparnik će se trznuti iako to ne želi, jer u tom djeliću sekunde nije još svjestan da se radi samo o finti, a taj djelić sekunde dovoljan je Robbenu da krene s loptom u suprotnom smjeru.

Drugim riječima, u trenutku kad kreće u varku tijelom, ni Robben sam ne zna da to radi. Ono što ponekad čini svjesno je kratki korak unatrag prije primanja lopte, kako bi uhvatio zalet, odnosno leteći start. No, dva zadnja elementa poteza prije nego što se otarasi suparnika odvijaju se automatski, potpuno instinktivno.

I upravo ga je taj instinkt učinio na neki način stranim tijelom u nizozemskom nogometu.

Wesley Sneijder je džiber. Robin van Persie je džiber. Obojica su gradski mangupi – kao i mnogi drugi nizozemski igrači, odgojeni su u slobodarskom duhu i u kulturi koja teži izražavanju individualnosti unutar kolektiva. Robben nije takav. Odrastao je na sjeveroistoku zemlje, nadomak njemačke granice u selendri Bedumu čiji je – ako je vjerovati Wikipediji – jedini stanovnik vrijedan spomena ikada, a i inače je vrlo malo poznatih nogometaša došlo iz te regije. Privatno je vrlo pristojan i suzdržan, ali na terenu nešto sasvim drugo.

Robben je divljak, on je seljačić sa sjevera s nevjerojatnim sirovim talentom kojega nitko nije uspio sasvim kultivirati. On je antiteza svega nizozemskog

Nizozemska riječ za ‘driblati’ je pingelen. Već u startu zvuči kako nešto manje vrijedno i zapravo negativno. Pimplanje, prtljanje, pinglanje. I nekako najbolje opisuje ono što Robben radi; Nizozemci nikad ne bi famozni Cruyffov okret nazvali pinglanjem, jer on je prije svega učinkovit i ekonomičan. Ako se izvede kako treba, igrač će osvojiti puno prostora, a upravo je to sama bit nizozemskog nogometa, kao i nacionalne kulture. Nizozemci su kroz povijest morali naučiti biti izrazito ekonomični i fleksibilni s prostorom u svojoj maloj i niskoj zemlji, otimajući vodi svaki iskoristivi komad tla, pa nije čudo da se upravo ondje razvila nogometna filozofija čije su temeljne vrijednosti prostor, fleksibilnost i ekonomičnost.

Robben je potpuna suprotnost, antiteza svega nizozemskog.

Na terenu je nevjerojatno tvrdoglav i nefleksibilan; njegovo prtljanje s loptom je sve, samo ne ekonomično; jako puno solira, a Nizozemci više od svega vjeruju u collectief; usto je i cmizdrav te sklon varanju i simuliranju, što se također nikako ne uklapa u viziju ‘plemenitog’ nacionalnog stila igre na kojoj su odrastale generacije od 1960-ih naovamo. On kao nogometaš naprosto nije Nizozemac, premda ima putovnicu te zemlje i igra za njenu reprezentaciju.

Slične su mi stvari o njemu govorili valjda svi Nizozemci zainteresirani za nogomet s kojima sam ikad pričao. Jedan od njih, prijatelj koji radi za tamošnju podružnicu Opte, navijač je Groningena, gdje je Robben počeo svoju karijeru. „Ne radi se o tome da ga ljudi ovdje ne vole“, rekao mi je. „Stvar je zapravo mnogo ozbiljnija. On izaziva duboko nepovjerenje, čak odbojnost kod mnogih.“

Većina tamošnjih nogometaša odrasta u sustavu koji je još uvijek dijelom zasnovan na postulatima totalnog nogometa, koliko god onih danas bili trivijalizirani. Kod klinaca se nastoji razviti prostorna inteligencija, osjećaj za geometriju i sinkronizaciju kolektivnog kretanja. U neprestanoj borbi Cruyffovih i Van Gaalovih sljedbenika (cruijffianen i vangaalisten), ponegdje su te postulate – vjerojatno krivo interpretirajući ovog drugog – pretvorili u kruta, mehanizirana pravila kretanja u kojima je pojedinac samo kotačić kojega je lako zamijeniti.

Robben je divljak, govori mi prijatelj, on je seljačić sa sjevera s nevjerojatnim sirovim talentom kojega nitko nije uspio sasvim kultivirati. Dok su drugima neprestano vikali „Niet pingelen!“, ne driblati, on se razvijao driblajući i pucajući do iznemoglosti jer ga u ranim godinama nije tko imao naučiti nešto drugo. Nedostajale su mu neke sasvim bazične vještine, poput dodavanja i igre u obrani – njih je razvio kasnije u karijeri, iako će se i dan-danas mnogi nasmijati na sugestiju da ih uopće ima. Kao što se i on smijao kad je u polufinalu Svjetskog prvenstva 2010. glavom zabio gol Urugvaju: oduševljeno se pljeskao po čelu kao da je taj čas otkrio da se u nogometu može igrati i tim dijelom tijela.

Nizozemska nogometna scena opsjednuta je taktikom i sofisticiranim filozofiranjem, traženjem dubljeg smisla u naguravanju lopte. Kod Robbena, međutim nema ničega dubljeg niti pretjerano sofisticiranog: on je biće koje djeluje po vlastitom instinktu i naizgled se ne uklapa ni u kakvu taktiku.

Ali upravo je zato često bio nezamjenjiv. Jer ima nešto što nitko drugi nema i protiv čega se ne može. Kako je rekao Cruyff, u jednom od svojih 1.749 podbadanja Luisa van Gaala: „Momčad se sastoji od 10 igrača i jednog ljevaka na krilu“.

Dribling, kakav god bio, danas je jedna od najcjenjenijih vještina u nogometu. Lako je nekoć bilo umjetnicima lopte: igra je bila neusporedivo sporija i imali su prostora napretek. To što su radijski komentatori spominjali varku tijelom, to je samo značilo da su u prijenosu uživo imali vremena primijetiti je i prenijeti. Danas im je to puno teže. Igra se, posebno u posljednjih 20-ak godina, drastično ubrzala, taktika je postala sofisticiranija, obrambeni blokovi kompaktniji. Prostor – space, the final frontier – sve je teže pronaći. Onaj tko uvijek može stvoriti razliku u igri jedan-na-jedan od neprocjenjive je vrijednosti za svaku momčad. A Robben je takav.

Naravno, njegov potez dosegnuo je svoj puni smisao tek kad je Robben počeo igrati na desnoj strani kao invertirano krilo. Neki kažu da ga je prvi ondje stavio Juande Ramos u Real Madridu – toga se, iskreno, ne sjećam, ali pamtim da je takvu ulogu dobio u Van Gaalovu Bayernu, a zatim je zadržao i kod svih kasnijih trenera. To je bitno zato što braniči mahom igraju na svojoj prirodnoj strani – kad krene prema unutra, hvata ih na slabijoj nozi i, uz brzinu koju ima, to je dodatni razlog zašto ga je tako teško čuvati.

S godinama su ga počeli toliko poistovjećivati s potezom da biste pomislili da taj ništa drugo na terenu i ne radi. Dobro, osim pravljenja grimasa, negodovanja i padanja pri svakom dodiru, a ponekad i bez njega. Što, naravno, nije točno.

U posljednje se vrijeme – pod Pepom Guardiolom, a sad i Carlom Ancelottijem, ipak malo kultivirao. Statistika kaže da je prorijedio driblinge i udarce na gol te počeo više sudjelovati u drugim elementima igre. Sinoć je, primjerice, prema InStatu imao 63 pasa s 87 posto točnosti, odigrao je čak četiri ključna dodavanja (od sedam pokušanih), dobio i tri od četiri zračna duela. Da vam netko pokaže te podatke, nema šanse da biste pogodili o kojem se igraču radi.

No, valjda nitko na elitnoj razini nogometa nije zabio toliko golova poput onoga koji je jučer zabio Robben. Na dobro ili loše postavljenu obranu. Jer njemu svijest za to nije potrebna, samo instinkt. Onaj divljački.