Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Dobra stara Engleska

Nastavljaju se godine bola za kolijevku nogometa

Nije da je na kraju netko bio iznenađen, nije da nismo baš svi znali kako će na kraju završiti za Englesku.

Znali su i danas pijani i veseli Hrvati i njih naprosto — i neka — zaboli za to; znali su i oni poput mene koji Engleze s daljine i bez nekog logičnog objašnjenja simpatiziraju godinama; znali su oni koji na leđima imaju tetovirana tri lava i koji su ni sami ne znaju zašto su povjerovali u drugačije. Znali su i oni koji su Engleze ismijali prije puta u Moskvu, znali su i svi oni koji su prvo u dobroj zajebanciji kroz smijeh fućkali, a onda sve ozbiljnije i glasnije pjevali kako će nogomet, kobajagi, kući. Ma, znao je i Rio Ferdinand kada je poletio i u eter izgovorio da će biti 3-0 za Engleze, znao je i Slaven Bilić kad je poručio da neće u studio jer ne želi taj nikome nabijati poraz na nos i ne želi glumiti neutralnost. Znali su i oni koji nogomet pasionirano prate i gledaju i analiziraju 24 sata na dan, sedam dana tjedno, znali su i slučajni prolaznici koji su u kafani vidjeli i s čuđenjem na licu danima gledali pijanu gomilu kako se veseli… Znali su svi.

Jer još tamo od 1966. i onog poguranca kojim je još jedan domaćin osvojio prvenstvo svijeta u nogometu priča o Engleskoj baš uvijek ima različit i jako dugi uvod, duži i od ovog mog, ima i uvijek drugačiji zaplet i drugačiji i uvijek zanimljivi vrhunac, a ponekad čak — kao ove godine, možda — ima i drugačiju ideju i poantu, ali joj je jedna stvar uvijek zajednička.

Uvijek ima isti kraj.

I nije to slika desetak brutalno bogatih Engleza s rukama na kukovima, s tužnim pogledom u daljinu, nije to slika ponekog shrvanog mladića suznih očiju ili lica zabijenog duboko u travu. Uostalom, u nogometu na kraju gube svi, netko prije, netko kasnije i rezultat kojeg je Engleska napravila ovdje daleko je iznad njihovih objektivnih limita. Međutim, ono što se Englezima stalno ponavlja je način na koji do tog kraja dođe.

Da se odmah razumijemo — nemojte se ljutiti, ali ovo nije priča o Hrvatima i onome što su oni u srijedu napravili na terenu Lužnikija. Hrvatska je prema prikazanom u svih 120 minuta apsolutno zaslužila pobjedu. I nije s razlogom; idućih dana napisat će se desetine analiza i stotine priča o Hrvatskoj te načinu na koji je svladala Engleze i ušla u — u svom zanosu vjerojatno još niste ni svjesni koliko to nevjerojatno zvuči! — finale Svjetskog prvenstva. Ili možda neće; možda će ova utakmica s vremenom izroditi tisuće legendi i mitova i na kraju krajeva možda tako i treba biti jer, opet, Hrvatska je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva.

Kada su ušli u svlačionicu, bilo je to zadnji put na ovom Svjetskom prvenstvu da smo gledali tu novu Englesku — iz tunela je nakon 15 minuta izašla ona stara

Ovo je priča o staroj i veseloj kravi koja je i sama sebe iznenadila time koliko je mlijeka dala da bi na kraju, još jednom, onako falično-pansionski nespretno i smotano iz sve snage napucala kantu i tužno se strovalila u mokru travu.

Jer, ako ćemo biti iskreni, sinoć je Engleska 30 minuta nakon osam sati bila na vrhuncu i imala apsolutno sve. Priča je to koja je u tom trenutku djelovala savršeno i čiji je pozitivan početak bio još u kvalifikacijama, kada je zahvaljujući neinteligenciji, pohlepi i pivskoj čaši do vrha napunjenoj crnim vinom, Engleska Sama Allardycea zamijenila Garethom Southgateom. Koji je opet imao i sreće kada je na izvlačenju skupina za Svjetsko prvenstvo za suparnike dobio slabašne momčadi Tunisa i Paname. Ali nemojte zaboraviti da su Englezi ranije zube često lomili na sličnim ekipama; ovaj put su ih odradili skoro pa rutinski. I sreće su imali i onda kada su mudro završili u drugom dijelu ždrijeba, onom bez tradicionalno velikih momčadi od kojih su dosad redovno stradavali. Ali oni su na tu sreću nadogradili, treba im to priznati, vlastiti naporan rad i dobili savršen momentum, pa su u raspucavanju protiv Kolumbije srušili ono što su mislili da je njihov najveći psihološki problem i protiv Šveda izgledali kao da su rasterećeniji nego ikada.

Bez zajebancije, tamo negdje do 30. minute 20. sata srijede 11. lipnja ova je Engleska izgledala potpuno drugačije nego ikada prije. Istina, i dalje je to bila momčad koja je kvalitetom bila ograničena, kojoj je dobar komad individualaca precijenjen i čiji su problemi bili očiti. I jesu Englezi igrali toplo-hladno, i jesu s vremena na vrijeme djelovali dosadno, i jesu većinu svojih golova zabili nakon prekida, ali barem je postojala nekakva struktura i ideja; pa, ako hoćete, postojao je (i postoji) i generalni sustav i plan iz koje se sve to izrodilo.

Na kraju, ma koliko vas hrvatski mediji danima uvjeravali, bila je ovo i Engleska koja nikako nije bila bahata i arogantna — na prvenstvo je otputovala s realnim ambicijama, nikada je manje navijača nije pratilo jer nikada manje ljudi nije vjerovalo u nju, a Southgate i njegovi igrači dočekali su i ispratili sve suparnike s korektnim i kulturnim sportskim stavom. Ako je arogantno reći da je suparnik umoran nakon dvije utakmice s produžecima i penalima ili vjerovati da imaš šanse dobiti, onda je i arogancija izgubila smisao. Mnogo glasniji, na kraju se pokazalo bez pokrića, bili su i Argentinci i Nijemci i Portugalci i Brazilci, pa i Poljaci a čak je i Roberto Mancini nekako uspio ispasti bahatiji kad je poručio da je od Italije bolji samo Brazil.

Njihova najveća zvijezda bio je povučeni mladić koji je oženio svoju školsku ljubav; ostali ne mislim i da zaslužuju status zvijezde. Nije ih ovaj put bilo po tabloidima s pivom i cigaretama, nisu se međusobno tukli ni oni ni WAGsice, nisu utapali tugu u viskiju i nisu krali ruske taksije i slali poruke ohrabrenja Ukrajincima. I zanemarite zajebanciju s vraćanjem kući koja se, kao i u svakoj drugoj zemlji polufinalistu SP, u euforiji otrgnula kontroli; ovi Englezi bili su miljama daleko od stereotipa koji nam se godinama prodavao. Nisu nikoga podcjenjivali, nikoga nisu gledali kao plitak potok niti su nekoga omalovažavali. Možda je to samo moj subjektivni dojam i možda sam ja nešto propustio, ali bila je to skromna i realna Engleska i čovjek ju je, onako prešutno, mogao i trpjeti, da ne kažem voljeti.

Na sve to je neki tamo riđi Beckham iz Buryja pet minuta nakon početka polufinala majstorski prebacio živi i — tako su barem mislili — slomio psihološki zid velike utakmice koji je Engleska protiv Hrvatske imala. I da se ne lažemo, ova Engleska je u polufinalu Svjetskog prvenstva još barem pola sata bila u potpunoj kontroli; mirna, staložena, vladala je sredinom terena, nije imala problema u obrani, zatvorila je najbolje što Hrvatska ima i — stvarno je imala sve.

Ali onda je prvo Harry Kane promašio šansu kakvu Harry Kane — jebiga, ne znam kako to drugačije da kažem — ne promašuje. Pa su spržili Englezi još par dobrih prilika da ugroze Danijela Subašića i prije nego što su došli u završnicu. Onda su napad sve rjeđe gradili iz zadnjeg reda, a lopta je sve češće išla prema Jordanu Pickfordu, da bi je ovaj rumeni i pretjerano samouvjereni dečko najčešće nekontrolirano ispaljivao naprijed. Raheem Sterling je trčao puno, radio puno, zujao puno, ali meda je bilo sve manje. Hrvatska jest igrala bolje, ali joj je ova nova Engleska nudila sve više i polako nestajala s terena. Postajali su momci nervozni i strašljivi i zbunjeni. Kada su ušli u svlačionicu, bilo je to zadnji put na ovom Svjetskom prvenstvu da smo gledali tu novu Englesku — iz tunela je nakon 15 minuta izašla ona stara.

Engleska koja nije imala ni glave ni repa i koja apsolutno nije znala što i kako hoće. Engleska koja je smirenost i samopouzdanje pretvorila u paniku i strah. Engleska koja je izgubila kontrolu nad hrvatskim adutima i onda se još potpuno pustila niz vodu. Engleska čiji je izbornik pored aut linije s onim trodijelnim odjelom i bradicom djelovao tek kao lijepa dekoracija jednoj velikoj sportskoj priredbi. Engleska koja protiv hrabre i karakterne, i još pritom kvalitetne Hrvatske još tamo od 50. minute nije imala apsolutno nikakve šanse. Engleska koja nije znala što se i zašto oko nje događa. Engleska koja se doslovce u nekoliko minuta potpuno raspala.

Good ol’ England.

Hrvati će naravno — blago vama! — ovu Rusiju pamtiti samo po jednom, ali bio je ovo na tako mnogo načina čudan i bizaran turnir s mnogo nelogičnosti i stvari koje je gotovo nemoguće objasniti. Jedna od takvih bila je i ova Engleska, koja se na kraju ipak potrudila, šutnula mlijeko i ispoštovala barem neku tradiciju.

I završila onako kako smo uvijek znali da će završiti.