Nogomet narodu

Doći ću ti u snovima

Kako je Kasper Hjulmand postao lider nacije

Kasper Hjulmand ima san: u njemu stoji na balkonu gradske vijećnice u Kopenhagenu, a oko njega su deseci, stotine tisuća ljudi u crveno-bijelim dresovima. Hjulmand nije siguran je li to samo san ili možda vizija.

***

Dva su sloja ove priče; jedan nogometni i drugi, važniji i obimom veći, koji to nije. Ustvari je to priča o šaci i rukavici. Hjulmand je tražio način da nogomet potpuno obgrli i obloži dodatnim slojem, savršeno i glatko kao što šaka sjeda u baršunastu rukavicu odgovarajuće veličine. Naravno, šaka nije nešto što može birati; može upravljati njenim kretnjama, zgrčiti ili opustiti njene mišiće i zglobove, ali u osnovi ima ono što ima. Trebalo je, dakle, pronaći pravu rukavicu.

Nogometna reprezentacija, pričat će ljudima tijekom svoje potrage, njegova je fascinacija i ljubav od najmlađih dana. Prvo nogometno sjećanje mu je pobjeda 3-1 nad Italijom 1981.; Allan Simonsen bio je njegov dječački idol, a prvi put se u prijestolnici zatekao 1985. na Dan Ustava, usto i dan kada je Danska pobijedila Sovjetski Savez 4-2 na starom Idrætsparkenu. Živo se sjeća sjajne i silno zabavne generacije iz 1980-ih, kao i one iz 1992. kojoj je, takorekuć ni krivoj ni dužnoj, uspjelo ono što njenoj prethodnici nije: osvojiti europski naslov. I sada ga, poentirat će Hjulmand završavajući svoj intimni nogometno-fanovski prije nego trenerski portret, opsjeda taj san. U njemu promatra lica u masi i na njima vidi isti onaj zanos kakav je on osjećao kao dijete, a sve zbog nogometa.

Hjulmand je patriot. No, njegov je tip domoljublja možda nešto drugačiji od onoga što smo pod tim pojmom navikli viđati u ovim krajevima.

“Ne mogu reći da igramo s više slobode u usporedbi s drugima. Ono što mogu reći je to da nam je važno igrati bez straha”

Prije nešto više od dvije godine Danski nogometni savez je objavio kako je njega odabrao za nasljednika dotadašnjeg izbornika Ågea Hareidea, Norvežanina koji je Dansku vodio na Svjetskom prvenstvu 2018. i imao ugovor zaključno s Eurom 2020., nakon čega je klupu trebao preuzeti Hjulmand. Ono što tada nitko nije mogao znati bilo je to da će turnir biti pomaknut za godinu dana zbog pandemije koronavirusa i da će na njega momčad povesti novi izbornik, a ne onaj koji je izborio plasman.

Nije on, treba naglasiti i to, tek ‘neki tamo’ trener koji je spletom okolnosti zbog vlastite slatkorječivosti i domoljubnog populizma dobio šansu. Istina, njegova je igračka karijera bila jedva vrijedna spomena, jer je kao 22-godišnjak iz čista mira otišao na koledž u SAD, gdje je navodno igrao i nešto soccera; prije i poslije toga je u Danskoj nastupao za manje klubove bez značajnijih uspjeha, a umirovio se kao 26-godišnjak zbog teže ozljede koljena. No, kao trener je 2007. uveo Lyngby u dansku Superligu, a pet godina kasnije s Nordsjællandom osvojio naslov, što je otprilike kao da s Goricom uzmete Prvu HNL.

Zatim ga je ‘namirisao’ glasoviti njemački ‘šaptač trenerimaChristian Heidel i 2014. doveo u Mainz kao nasljednika Thomasa Tuchela. Međutim, Hjulmand u Bundesligi nije uspio, otpušten je na pola sezone i pokunjeno se vratio u svoju ‘Goricu’ — ili Slaven Belupo, ako tako hoćete — koju je još tri sezone relativno uspješno vodio.

A onda je dobio priliku života.

U lipnju 2019. Hjulmand je počeo svoju potragu za baršunastom rukavicom, a s njom i priču o Danu Ustava, Simonsenu i stotinama tisuća ljudi u dresovima na ulicama Kopenhagena, priču koju će cijele godine ponavljati svojim sugovornicima. Među prvima ju je čuo novinar kanala TV2 Sport Morten Glinvad, kasnije njegov biograf. U godinu dana do preuzimanja izborničke dužnosti, najavio je Glinvadu, namjerava nadoknaditi ono što ranije nije uspio pročitati od ključnih djela nacionalne književnosti i pjesništva, pogledati najznačajnije filmove i serije; također se namjerava sastajati i pričati s istaknutim suvremenim umjetnicima, poduzetnicima, političarima i sportašima, a sve s jednim ciljem: kako bi što bolje razumio što to čini danski nacionalni identitet.

Preciznije, koje su temeljne odrednice utkane u taj identitet i koje bi ga vrijednosti najbolje predstavljale u današnje doba, 2020-ima. Sasvim ozbiljno je ustvrdio da se ne može pravo ni početi baviti izborničkim poslom dok ne ovlada tom problematikom.

Jer, kako je kasnije često znao reći, “sve počinje onime što jesmo”.

“Želim dati ljudima nadu”, rekao je. “A to se ne događa slučajno; igrači trebaju moći slobodno pokazati svoj identitet u našoj igri. Pokazati tko su i tko smo mi zajedno.”

Grm u kojem leži zec pronaći ćete kod najpoznatijeg danskog filozofa Sørena Kierkegaarda, jer ta izbornikova izjava u korijenu ima njegov citat da je “najčešći oblik očajanja ne biti ono što jesmo”. Izokretanje te mračne misli u pozitivan, afirmativni smjer sama je suština onoga čega se Hjulmand prihvatio — a to je dokučiti što predstavlja vezivno tkivo suvremenog danskog društva. Što je najniži zajednički nazivnik za sve njegove pripadnike? Oko čega se mogu okupiti, primjerice, fakin iz prestižnog i bogatog kopenhaškog kvarta poput Pierre-Emilea Højbjerga, provincijalac poput Christiana Eriksena i sin imigranta poput Yussufa Poulsena? Koje su vrijednosti koje moraju iskazati kao tim da bi se njihovi sunarodnjaci najbolje s njima poistovjetili?

Hjulmand je krenuo putem inkluzije — tražeći homogenizaciju koja nije nauštrb ijedne od mnogih manjina u toj istovremeno prastaroj, a ujedno i jednog od najmodernijih europskih nacija, već njihovo uključivanje u ono što Danska i Danci danas jesu.

I da, naravno da su ga ismijavali zbog holističkog i, pisalo se, naivno romantičnog pristupa. Pisalo se i govorilo da više razmišlja o motivima iz bajke Djevojčica sa šibicama Hansa Christiana Andersena ili o zadnjem filmu Thomasa Vinterberga nego o tome kako će njegova momčad pobjeđivati. Tim više zato što je pod njegovim prethodnikom reprezentacija igrala čvrsto i disciplinirano, a taktički gotovo rudimentarno; Hareide je, primjerice, protiv Hrvatske u Rusiji nagurao u sastav čak sedmoricu igrača viših od 190 cm, nemilice preskačući igru i odašiljući duge lopte u nadi da će izvući korist iz odbijanaca. I malo mu je nedostajalo da takvom igrom prođe kasnije svjetske doprvake.

Ali to, zaključio je Hjulmand, nije ono što Danska jest; barem nije ono što bi trebala biti. Njegovo neobično temeljito i možda preuzetno proučavanje nacionalnog identiteta samo mu je potvrdilo ono što je instinktivno osjećao i ranije: Danci su nacija koja iznad svega cijeni slobodu i ne trpi previše ukalupljivanja ili discipline. Jedna od temeljnih vrijednosti za njih jest solidarnost i vole se osjećati dijelom kolektiva, odnosno nečega većeg od njih samih, ali tek ako to ne suzbija njihove individualne slobode i ne sprječava ih da budu ono što jesu, što najviše vole biti.

Primijenivši svoja općenitija saznanja natrag na nogomet, Hjulmand je mogao bolje razumjeti zašto je Danska njegova djetinjstva bila tako uspješna i, još više, popularna.

Ta je Danska sa sobom nosila pomalo anarhistički karakter, možda najbolje utjelovljen u njegovu idolu Simonsenu; taj je genijalni minijaturni (165 cm) napadač još 1977. kao član one fantastične, ludo ofenzivne Borussije Mönchengladbach dobio Ballon d’Or, da bi kasnije, još uvijek u naponu snage, iz Barcelone najprije šokantno prešao u engleskog drugoligaša Charlton — jer tražio je sredinu s manje stresa — a nakon toga kao 30-godišnjak u matični mali Vejle. Ta je Danska bila zasnovana na postulatima nizozemskog totalnog nogometa, ali je u njima tražila vlastitu interpretaciju i među prvima u svijetu pod izbornikom-Nijemcem Seppom Piontekom igrala (vrlo ofenzivnim) sustavom s trojicom u zadnjoj liniji. Njeni igrači su tulumarili, pili i pušili, često zajedno s uvijek veselom i pijanom navijačkom skupinom Roligans.

Ironično, ona Danska 1992., koja je ‘umjesto Jugoslavije’ osvojila Euro, bila je stilom ponajmanje ‘danska’ i najpragmatičnija od svih danskih reprezentacija u živom pamćenju, zbog čega je i njen najbolji igrač Michael Laudrup odbio sudjelovati u projektu izbornika Richarda Møllera Nielsena. To je i vjerojatni razlog zašto je Hjulmand, ali i mnogi drugi njegovi sunarodnjaci, ne pamte kao nekakav vrhunac, nego tu slavu pripisuju momčadima iz prve polovice i sredine prethodnog desetljeća. Kasnije je ideološka vaga opet prevagnula na napadačku stranu s ekipom Boa Johanssona i četvrtfinalom na Svjetskom prvenstvu 1998. te 15-godišnjim izborničkim radom Mortena Olsena, legendarnog libera onog Danskog dinamita iz 1980-ih, koje se i danas smatra zlatnim dobom.

Ondašnja je Danska bila nadasve fluidna i taktički fleksibilna; za razliku od nogometa Johana Cruyffa u Ajaxu i Barceloni manje fokusirana na dodavanja, a više na driblinge i jednostavne, a efikasne kombinacije, balansirajući između discipline i slobode, trojice i četvorice u obrani, presinga i strpljivije igre. Bila je često prekrasna i dominantna, ali ujedno i nestabilna, s crnim rupama u igri koje bi se katkad proširile i na cijelu utakmicu. Moglo bi se, zapravo, možda reći da su je upravo ta nestabilnost i nepredvidivost činile toliko uzbudljivom za gledati.

Hjulmandova Danska nije puno drugačija.

Zavidan je i nadasve začudan kapacitet njegovih igrača da se ekstremno brzo i efikasno šaltaju s jednog sustava igre na drugi, s jednog pristupa na neki sasvim drugačiji. Iako su čitavo vrijeme uoči Eura pod igrali s četvoricom u zadnjoj liniji i tako počeli ovaj turnir, nakon što su ostali bez Eriksena samo su se prebacili na 3-4-3. Momčad ima neke čvrste uporišne točke, prije svega u obrani s kapetanom Simonom Kjærom i Andreasom Christensenom; no, primjerice, bočni igrači bez problema u bilo kojem trenutku mijenjaju strane, a u napadu su opcije toliko raznolike da suparnici ne mogu znati od koga im pojedinog dana prijeti najveća opasnost.

Danci pucaju iz svih oružja i niste sigurni hoće li vas probati slomiti presingom, brzom kontrom, serijom dodavanja, centaršutovima ili bombom iz daljine; hoće li strpljivo graditi napad, probijati preko bokova ili napucati dugu loptu; možda ni u čemu od toga nisu vrhunski, ali sve mogu gotovo podjednako dobro i iznimno je teško pripremiti se za njih. Od početka turnira su u top 3 momčadi po broju udaraca na gol, ali daleko od najboljih kad je, primjerice, u pitanju postotak uspješnosti dodavanja. Hjulmand im dopušta riskantniju i manje shematiziranu igru prema naprijed, s dozom slobode kakvu preferiraju.

Ili sloboda možda nije najbolja riječ: “Ne mogu reći da igramo s više slobode u usporedbi s drugima”, rekao je na presici uoči četvrtfinala s Češkom. “Ono što mogu reći je to da nam je važno igrati bez straha. Johan Cruyff, jedna od mojih najvećih inspiracija, rekao je da se nogomet ne može igrati sa strahom. To ne znači da trebate napadati bez razmišljanja o obrani nego da ne možete igrati svoju najbolju igru ako se bojite.”

A momčad koja je onako reagirala na gubitak svog najboljeg pojedinca nije momčad koja se boji igrati i izraziti na terenu. Kao što to nije bila ni ona iz 1984. koja je u prvoj utakmici turnira izgubila Simonsena, a ni ona iz 1992. koja je osvojila turnir bez starijeg brata Laudrupa. Danska se nakon Eriksenova srčanog zastoja i oživljavanja već iste večeri vratila na teren s Finskom; sljedeću je utakmicu u prvom poluvremenu izdominirala Belgiju, a onda se, nakon što je tu utakmicu dosta nesretno izgubila, još jednom vratila i razbila Rusiju. Pa Wales. Pa Češku, nešto manje uvjerljivo. To nije momčad koja će se bojati Engleske.

U domovini se puno pričalo o načinu na koji je Hjulmand utjecao na igrače nakon što se dogodilo to s Eriksenom, s kojim je inače vrlo blizak na osobnoj razini. Morao se pritom nositi s vlastitim osjećajima, pomoći igračima s njihovim načinom reagiranja na traumu, a usto i komunicirati sve to prema van, prema javnosti. Radio je to otvoreno pričajući o emocijama i psihičkim izazovima, ne bojeći se pokazati ranjivost — nakon poraza od Finske u par je navrata jedva susprezao suze — a igrači su redom rekli da im je bio najveća potpora jer ih potaknuo da se suoče s traumom umjesto da je potiskuju. Tako je uspio kanalizirati njihovu energiju u pozitivnu igru, bez straha.

“Morali smo dopustiti sebi da pokažemo veselje i agresiju, da napravimo mjesta za emocije. Ne možete igrati utakmicu na ovoj razini ako niste agresivni”, rekao je, a njegove su riječi ostavile puno traga. Mediji su ga već proglasili “liderom godine” i “novim prvakom menadžmenta”. Veliki je to zaokret u odnosu na ismijavanja kojima je bio izložen na početku mandata, što znači da je Hjulmand već uspio. Izvana je bio blag i mekan, a iznutra čvrst i snažan poput stisnute šake.

Hjulmand je pronašao svoju baršunastu rukavicu.

***

Tisuće zastava već vise s balkona i prozora po Kopenhagenu. Još ih je puno više, malih i velikih, razapetih po samom centru grada nedaleko od murala na kojem je portret Christiana Eriksena; ljudi stoje u redu da bi napisali svoju poruku i najbolje želje na taj zid. Danci svih uzrasta, neovisno o spolu ili porijeklu, hodaju gradom u crveno-bijelim dresovima, slave, grle se i vesele, smiju se i plaču, a sve zbog nogometa. Hjulmandov san, sad je to već jasno, bio je vizija. Sada on i njegovi momci dolaze Danskoj u snovima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.