Možda su najnovije glasine o tome kako Leo Messi idućeg ljeta napušta Barcelonu samo to — glasine, ni prve ni posljednje. Međutim, najbolji nogometaš na svijetu već je dugo nesretan u svom klubu, koji ga koristi kao fasadu kojim prekriva sve svoje promašaje; možda je u međuvremenu neka od mnogobrojnih kapi i prelila čašu. U ovo doba prije dvije godine Argentina je ispala sa Svjetskog prvenstva nakon groznog turnira na kojem ju je Hrvatska posebno ponizila i to je bilo veliko razočaranje za Messija, pa smo se tom prilikom pozabavili malo njegovom psihom i načinom na koji ga ljudi doživljavaju, u domovini i šire. U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na taj tekst.
xx
Tridesetak sekundi nakon isteka četverominutne sudačke nadoknade u susretu osmine finala s Francuskom — bilo je to nakon onog ružnog faula zbog kojeg je Argentina izgubila barem minutu vremena, a prije posljednje, propuštene šanse na utakmici — kamera je prikazala Lionela Messija u krupnom planu.
Njegovo problijedjelo lice odavalo je dramu, ne i emocije. Messija rijetko viđamo emotivnog. Kad je bio mlađi i igrao se nogometa, puno se smiješio, smijao i cerekao na terenu; danas to još samo ponekad vidimo kad slavi gol, ali mimo toga se zadnjih godina raspon njegovih facijalnih ekspresija suzio na samo dvije bazične. Ona bezizražajna i ozbiljna, ali širom otvorenih očiju, i ona bezizražajna i ozbiljna kad škilji. Praktično cijeli ovaj Mundijal Messi nije dopustio sebi da pokaže svijetu više od toga, odigravši i proživjevši čitav turnir u grču — ali ne onom frenetičnom i šizofrenom kao ostatak momčadi i njen izbornik, nego u suzdržanom, sputanom stanju koje zahtijeva strašnu samodisciplinu i zacijelo lišava uživanja u igri, ako je ikakvog uživanja i moglo biti.
Messi jako malo govori. Kad je stigao u La Masiju, otkrili su kasnije Cesc Fabregas i Gerard Pique, njegovi su suigrači isprva mislili da je nijem ili da ne govori španjolski. I kao kapetan on uglavnom šuti, a ni Argentina ni svijet ne znaju rastumačiti njegovu šutnju. Šuti, silno se trudi ne pokazivati što osjeća i drži sve u sebi, gdje zacijelo kipi lava pomahnitalih emocija. Po posljednjem sučevu zvižduku mogli smo ga vidjeti umornog i klonulog, ali unutarnju bitku iza te fasade nije bilo lako odgonetnuti.
Messi je navikao živjeti s boli. Bilo mu je svega osam godina kad je započeo s hormonskom terapijom; svakog je dana primao injekciju s hormonom rasta, koji njegovo tijelo nije proizvodilo dovoljno, a što je bio i glavni razlog zašto je još kao dječak prešao ocean i stigao u Barcelonu — jer njegovi roditelji mu tu terapiju nisu mogli priuštiti, a ponestalo je i sponzora voljnih da je financiraju. To ga je, naravno, boljelo, osobito dok je bio sasvim mali.
Znao je, siguran sam u to, da u njenim očima nikada neće biti Maradona, jer joj neće moći dati ono što najviše želi: svjetski naslov. Ali morao je pokušati
“Bilo je to teško za cijelu obitelj”, rekao je kasnije njegov stariji brat Matias u televizijskom intervjuu koji citira Graham Hunter u svojoj knjizi Barça: The Making Of the Greatest Team In the World. “Ali on nikada nije pravio problem od toga. Svake bi večeri prije odlaska na spavanje sam napunio špricu i dao si injekciju.”
Kasnije je bol dolazila u obliku brutalnih startova čija je meta vrlo često bio.
“Nešto duboko u mom karakteru omogućava mi da primam udarce i nastavljam dalje, pokušavajući pobijediti”, ispričao je u intervjuu za El Mundo Deportivo. “Uvijek sam imao tu sposobnost da samo ustanem i nastavim igrati:”
Pomislili biste da Messi ne priča samo o fizičkim udarcima, nego i o onim drugima.
It won’t be easy, you’ll think it strange / When I try to explain how I feel / That I still need your love after all that I’ve done
Ono što ljudi izvan Argentine često ispuštaju iz vida je činjenica da Messi, u nogometnom smislu, nije ‘pravi’ Argentinac. Bilo mu je svega 13 kad je napustio zemlju. On nije El Pibe poput Maradone i mnogih prije i poslije El Diega; on nije produkt argentinske škole nogometa, nego sirovi dječji talent koji je razvijen i oblikovan u Europi. Osim što mu je to oblikovalo igrački identitet i odnos nacije prema njemu, također je i u samom Messiju uzrokovalo neku vrstu žala i osjećaja duga prema domovini.
Nekoć su argentinska djeca igrala lopte na cesti ili na potrerosima, praznim urbanim parcelama kakvih je bilo u svakom kvartu, a stariji su, opčinjeni nasljednom ljubavlju prema nogometu i lovorikama prošlosti koje se prenose s koljena na koljeno, iznosili stolice na ulicu i promatrali klince. Potrerosa je danas ostalo neusporedivo manje — zamijenile su ih stambene zgrade i šoping centri — i zadnji veliki argentinski igrači koji su na njima igrali su Carlos Tevez i Sergio Agüero; djeca nogomet više ne uče na ulici nego u nogometnim školama klubova koji su žešće nego ikad ranije suprotstavljeni jedan drugome.
Argentinskim nogometom vladaju strahovito korumpirani dužnosnici i populistički nastrojeni klupski predsjednici, najčešće s velikim političkim ambicijama, koji se dodvoravaju navijačima organiziranim u barras bravas, skupine kojima sve više dominiraju kriminalni elementi. U tragičnim socio-ekonomskim okolnostima koje se desetljećima vrte u krug nema novca, a zbog permanentnih sukoba među klubovima ni volje za uspostavljanje ikakvog iole trajnijeg sustava rada s mladima. Domaći je nogomet prepušten sektaštvu, agentima koji prodaju talente nakon svega desetak dobrih nastupa i pojedinačnim vizionarima kojih, doduše, ondje nikad nije nedostajalo, ali su se uvijek morali boriti s mnoštvom osporavatelja, zbog čega su mnogi od njih — poput Josea Pekermana, svojedobno gurua za mlađe kategorije koji je sada kolumbijski izbornik — prvom prilikom također napuštali zemlju.
Argentina je prije nekoliko godina od neusporedivo mnogoljudnijeg Brazila preuzela primat najvećeg izvoznika nogometaša, a u samoj zemlji konkurencija je, kao i igra sama, nadasve brutalna. U kolopletu društvenih i nogometnih okolnosti iz kojih svi mladi jedva čekaju pobjeći mnogo je onih koji u igri vide jedini izlaz i šansu za normalan život, što znači da će učiniti apsolutno sve da se probiju i afirmiraju, uključujući sve vrste prljavštine i nesportskog ponašanja na terenu i izvan njega. Ako ste zadnjih godina pogledali ijednu utakmicu argentinske lige, vrlo vjerojatno ste ostali osupnuti brojem i intenzitetom prekršaja koji kidaju svaki pokušaj ‘normalne’, fluidne igre, a kao dugoročnu posljedicu imaju— naravno, uz još niz drugih, ovdje impliciranih faktora — kronični nedostatak ‘plemenitih’ veznjaka, onih čiji je zadatak diktirati tempo igre i kreacijom upravljati njome.
Jorge Valdano, čovjek koji je zabio gol u argentinskom svjetskom trijumfu 1986. protiv Zapadne Njemačke, u svojoj se nedavnoj kolumni za The Guardian između ostaloga osvrnuo i na krizu talenta i retorički upitao: “Jesmo li doista tek na dan kad nam je Hrvatska utrpala tri komada shvatili da nemamo nikoga usporedivog s Lukom Modrićem ili Ivanom Rakitićem?”.
U pravu je Valdano kad nariče za Argentinom u kojoj je nekadašnje skandiranje “olé!” kad bi netko predriblao suparnika zamijenilo implicitno glorificiranje nasilja i pragmatičnosti, a priča o huevosima — mudima — onu o talentu. “Vidjeli smo to protiv Hrvatske”, piše on. “Ljudi su dovikivali igračima da pokažu više muda, što je na tribinama i izrazio i Diego, uhvativši se za testise. Da, Diego: čovjek koji je bolje nego itko drugi predstavljao ono najbolje što smo imali, naš nekadašnji stil.”
No, Valdano je i slatkorječivi romantičar, sklon idealiziranju prošlih vremena; Argentina je već 60 godina i domovina ciničnog anti-fútbola, koji u jednakoj — ako ne i u većoj — mjeri čini njen nogometni identitet kao i La Nuestra; ona je postojbina super-pragmatičnog bilardisma jednako kao i idealističkog menottisma i bielsisma koji iz njega većim dijelom potječe. Otkako znamo za sebe, znamo i za argentinsku nogometnu prljavštinu, isprekidanu nizom lažnih proroka i lažnih maradona.
Ali još nikad u živom pamćenju nije bilo argentinske reprezentacije ovako jadne kao što je ova u Rusiji 2018.
And as fortune, and as for fame / I never invited them in / Though it seemed to the world they were all I desired / They are illusions, they’re not the solutions they promised to be
Očekivati od te amorfne mase — čija obrana organizacijski funkcionira na razini HNL-a, a u čijem veznom redu bi i hrvatski rezervisti imali mjesta — da napravi nešto na Svjetskom prvenstvu bila je velika zabluda. Uzalud jedan od najprogresivnijih trenera zadnjih godina u vrhu profesionalnog nogometa; uzalud možda i najbolji igrač svih vremena kada je sustav samo imaginarni pojam.
Nogomet je izraženije timski od bilo koje druge popularne igre s loptom. U njemu je potreban visok stupanj zajedništva, razumijevanja i zajedničkog rada da bi se stiglo do rezultata. Usprkos današnjim trendovima koji odlučno pokazuju prema individualizmu, sam pojedinac, koliko god slavan i velik bio, ne može donijeti rezultat ako nije dio sustava, ako njegova individualna kreativnost i sloboda nisu uklopljene u cjelinu.
Messi je sasvim sigurno dovoljno inteligentan da to razumije. On je, uostalom, odgojen i procvjetao u cruyffianskom okruženju koje potencira individualnost unutar kolektiva, njegova je genijalnost oduvijek dolazila do izražaja gotovo isključivo kao plod razrađenog sustava. U kaosu on ne može uspjeti — i čini se kao da je to unaprijed znao, ali ga to nije spriječilo da svejedno pokuša iz osjećaja dužnosti prema domovini koja ga danas razapinje.
Znao je, siguran sam u to, da u njenim očima nikada neće biti Maradona, jer joj neće moći dati ono što najviše želi: svjetski naslov. Ali morao je pokušati. Nešto duboko u njegovu karakteru omogućilo mu je da nastavi primati udarce i ide dalje, pokušavajući pobijediti.
Mada to možda nikad neće pokazati Argentini i svijetu, Messi je naučio živjeti s boli.
