DON’T DIE LIKE ME.

Pet dana kasnije, agoniju više nije bilo moguće ni produžiti; zakazali su bubrezi i transplantirana jetra, žutica je uzela još više maha, infekcija je bila i u plućima i tog dana prije točno 15 godina, 25. studenog 2005., nakon 53 dana intenzivne njege u privatnoj bolnici Cromwell u londonskom South Kensingtonu, George Best je preminuo od višestrukog zatajenja organa.

Nadživjela ga je legenda o Georgeu Bestu, ona koja ga je već i za igračke karijere sustigla, prestigla i poprimila svoj zasebni život. Legenda romantičnija i suosjećanija od praktično bilo koje druge o alkoholičarima koji su ljepotom zadužili svijet; legenda koja se još tamo potkraj 1960-ih počela razilaziti s Bestom kao nogometašem i kao osobom, pretvarajući ga još za života u besmrtnu pop ikonu, jednu od prvih svoje vrste.

xx

Kad čovjek umre, legenda o njemu nastavlja barem još neko vrijeme živjeti među onima na koje je ostavio trag. Ono što stoji između života i zaborava je taj period ‘besmrtnosti’ u kojem je pokojnik sveden na nekoliko najistaknutijih činjenica ili fikciju o njemu. Trik je u tome što preminuli ni za života nema kontrolu nad time što će točno ostaviti u nasljeđe; katkad to doista bude njegovo objektivno najveće životno postignuće, ali mnogo češće se posmrtna legenda najprije izvitoperi u nešto što stvarnosti nalikuje koliko i kubistička slika Pabla Picassa realističnom portretu osobe, a nakon toga formulira u natuknicu ili fusnotu. Garrincha je upamćen kao veliki dribler, a Sir Stanley Matthews kao tip koji je profesionalno igrao i u svojim 50-ima; prosječni nogometni fan malo toga drugog o njima zna, kao što i malo zna o Bestu osim da je bio legenda i alkos.

Best nije morao umrijeti kao čovjek da bi legenda o njemu postala besmrtna. Ali morao je umrijeti kao igrač

Moj omiljeni češki pisac Milan Kundera razlikuje “malu” i “veliku” besmrtnost, pri čemu je prva sjećanje na čovjeka u mislima onih koji su ga poznavali, a druga se odnosi na pamćenje onih koje on nije osobno znao: “Postoje životni pozivi koji postave čovjeka odmah ispočetka licem u lice s takvom velikom besmrtnošću”, piše Kundera, “… to su životni pozivi umjetnika i državnika”.

I premda je etiketa “umjetnika” nemilice zlorabljena u nogometnom novinarstvu i publicistici, Bestie je bio jedan od takvih. Međutim, od njega je ostalo nekoliko efektnih citata koje će poneki nadobudni pametnjaković vjerojatno upisati u komentare bez da i pročita ovaj tekst — poput onoga koji uključuje igru riječi s njegovim prezimenom, Peléa i Maradonu, ili onoga kako je potrošio “puno novca na cugu, komade i brze aute, a ostalo je samo spiskao”. Nije ostalo puno o tome kakav je igrač zapravo bio — jer Best-igrač je zamro još davnih dana, tamo prije gotovo pola stoljeća, puno prije smrti Besta-osobe, a još puno prije nego što će živjeti legenda o Bestu-ikoni.

https://www.youtube.com/watch?v=qk7gc4xFBUc

Negdje u prvoj polovici 1968., Gerard Malanga je jednoj rimskoj galeriji pokušao prodati portret Ernesta Che Guevare kao autentično djelo Andyja Warhola, naslikano u stilu sličnom onome u kojem je slavni američki umjetnik prethodno bio portretirao Marilyn Monroe. Radilo se zapravo o artističkoj interpretaciji fotografije nazvane Guerillero Heroico koju je još 1960. na Kubi snimio Alberto Korda, a Jim Fitzpatrick nakon Cheove smrti stilizirao u najpoznatiji grafički prikaz argentinskog revolucionara. Smatra se da je Kordino djelo najčešće reproducirana fotografija u povijesti, a takav je bio Guevarin status u pop kulturi te burne 1968. da je galerija oduševljeno otkupila sliku od Malange, poznatog Warholova suradnika.

Kasnije se pokazalo da slika nije bila warhol. Naslikao ju je, naime, sam Malanga, a poslovično pragmatični Andy pristao je potvrditi njenu autentičnost, odnosno svoje autorstvo, pod uvjetom da dobije novac od njene prodaje. Vjerojatno je puno drugih umjetnika moglo doći na istu ideju, pa čak i izraditi identično djelo — danas, eto, Telesportov Vladimir Šagadin bez puno muke može reproducirati nešto vrlo slično s fotkom Georgea Besta — ali takva slika vrijedit će velik novac jedino kao warhol, povezujući umjetnikovo ime s jednom od najkontroverznijih pop ikona svog doba. Kako i kada je točno razotkrivena laž manje je bitno; u svakom slučaju manje od toga da Malangino djelo i danas možete naći posvuda po internetu, nerijetko i pripisano Warholu.

Jer mit i legenda često su jači od činjenica. Oni mogu nastaviti svoj život još dugo poslije njih.

George Best doista je bio nadnaravno talentiran nogometaš koji je, po općem mišljenju, u jednom trenutku dosegnuo takvu razinu da je bolji od njega eventualno bio samo Pelé. Te 1968. osvojio je Kup prvaka s Manchester Unitedom, prvi u klupskoj povijesti, a krajem godine pobijedio je suigrača Bobbyja Charltona, Zvezdina Dragana Džajića i Bayernova Franza Beckenbauera u glasanju za Ballon d’Or magazina France Football. Bile su mu svega 22 godine.

Bitno je pritom naglasiti i to da Best, za razliku od gotovo svih drugih osvajača te nagrade, nije igrao za neku veliku i jaku reprezentaciju, nego za slabašnu Sjevernu Irsku. Uz njega se jedino još Liberijac George Weah, osvajač 1995., nikad nije pojavio na svjetskom ili europskom prvenstvu.

Druga stvar koju treba napomenuti je i stil igre kojim je Best očarao sve. Strašno brz — ne samo u trčanju, nego i u reakcijama — te jednako vješt s obje noge, bio je jedan od najboljih driblera u povijesti Igre, praktično nezaustavljiv jedan-na-jedan. A pokušavali su ga zaustaviti svim raspoloživim sredstvima: u Engleskoj su tih godina na osobitoj cijeni bili obrambeni mesari poput Leedsova Normana Bites Yer Legs Huntera i Chelseajeva Rona Sjekača Harrisa; pogibeljni startovi s obje noge i s leđa — poput, recimo, ovog — bili su svakodnevica u otočkoj nogometnoj kulturi onog vremena i prolazili su nekažnjeno, jer 1960-ih još nije bilo žutih ni crvenih kartona.

Mesarili su, međutim, i Peléa i Maradonu, ali njih dvojica nisu morali igrati na onakvim terenima na kakvima je igrao Best. Oni su većim dijelom sezone bili blatnjavi i natopljeni vodom i gotovo je nemoguće bilo pokazati finu tehniku na njima. Svejedno, Best je i uz sjekače nogu i na raskopanim oranicama ostajao neuhvatljiv, nemoguć za čuvanje, umjetnik. Kako mu je to uspijevalo do danas je misterij.

No, George Best je ostao upamćen manje kao nogometaš, a više kao boem i pop ikona. Legenda o njemu više sliči legendama o umjetnicima — primjerice, rockerima koji su snimili jedan ili dva dobra albuma pa se raspali — koji su, uza sav svoj talent i uspjeh, surfali na valu slave i živjeli kao da ne postoji sutra.

If you’re hanging on to a rising balloon, you’re presented with a difficult decision — let go before it’s too late or hang on and keep getting higher, posing the question: how long can you keep a grip on the rope? They’re selling hippie wigs in Woolworth’s, man. The greatest decade in the history of mankind is over.

Ovako je kraj 1960-ih prokomentirao filozofski nastrojeni diler Danny u kultnom engleskom filmu Withnail i ja, čija radnja prati dvojicu glumaca u misiji trošenja raznolikih stimulansa. U to je vrijeme Best, prema vlastitim riječima, odlučio promijeniti svoj životni stil: “Te 1969. ostavio sam se žena i alkohola — bilo je to najgorih 20 minuta mog života”, još je jedan od citata koji ostaju upamćeni.

Best je bio produkt 1960-ih. U njima je stupio na scenu, u njima je stekao razmjere slave kakve ranije nijedan sportaš, barem u Velikoj Britaniji, nije mogao dosegnuti. U njima je ostvario i svoj igrački vrhunac. Igrao je on do 1974. u Unitedu i poslije lutao prelazeći Atlantik amo-tamo, bio zvjezda u Americi, ali i odigravši zapaženu sezonu 1976./77. za Fulham, sve do sporadičnih nastupa za niželigaške momčadi koji su se produžili i u 1980-ima. Kao igrač je umirao onako kako je umirao i kao čovjek: sporo i polagano. Sve nakon one slavne 1968. je bio polagani pad. Umjesto da se etablira kao jedan od najboljih na svijetu, potonuo je, a ista je sudbina snašla i njegov United, koji je 1974., samo šest godina nakon osvajanja europskog naslova, čak ispao iz lige.

Njegova karijerna putanja tako je dobrim dijelom pratila uspon i pad kontrakulture 1960-ih. Počelo je novim i revolucionarnim, kulminiralo onime što je se činilo kao osvajanje svijeta, a onda se ubrzo ispuhalo u ekscesima sa stimulansima i integriranjem u dominantu kulturu, koja je usput od ideja i simbola kontrakulture napravila imidž, modu, robu.

Sina Anne i Richarda Dickieja Besta, ponosnog pripadnika lokalne lože Oranskog reda u Cregaghu, istočni Belfast, Manchester United je otkrio još kao 15-godišnjeg uličnog nogometaša. Bilo je to vrijeme u kojem su i najveći klubovi još uvijek mogli otkriti dječaka na ulici, zato jer je tada još bilo puno mjesta na kojima su djeca mogla bezbrižno i neobavezno natjerivati loptu, prije nego što je većina takvih pretvorena u parkinge i trgovačke centre, a oko postojećih urbanih igrališta podignute ograde. Georgea je lokalni Glentoran odbio kao “presitnog”, a Unitedov skaut Bob Bishop poslao je telegram čuvenom Mattu Busbyju u kojem je pisalo: “Mislim da smo ti našli genija”.

Za orijentaciju, istovremeno s Unitedovim otkrićem Besta, Brian Epstein je otkrio Beatlese na nastupu u The Cavern Clubu. Bestov debi za prvu momčad, u rujnu 1963. kad mu je bilo 17 i pol godina, dogodio se između singlova She Loves You i I Want to Hold Your Hand, oba od kojih su pokorila top liste i došla do broja 1 u Ujedinjenom kraljevstvu. Kad je 1965. osvojio englesku titulu s Unitedom, aktualan je bio singl Ticket to Ride. U ožujku sljedeće godine, nakon što je šokirao Estádio da Luz postigavši kao 19-godišnjak dva gola u četvrtfinalu Kupa prvaka protiv Benfice, portugalski mediji su ga prozvali O Quinto Beatle, peti Beatle. Dok je Engleska još plesala uz taktove singla Penny Lane/Strawberry Fields Forever, dva tjedna prije izlaska čuvenog Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Banda, Best je proslavio i drugi ligaški naslov s Unitedom.

Dana 29. svibnja 1968. Manchester United je pred 100.000 ljudi na Wembleyju pobijedio opet Benficu, s 4-1 u produžetku — Best, koji je samo nekoliko dana ranije postao najmlađi dobitnik nagrade FWA Footballer of the Year i te sezone zabio 32 puta u 53 nastupa, zabio je jedan od golova — i osvojio svoj prvi europski naslov, 10 godina nakon minhenske tragedije.

Idućeg dana Beatlesi su ušli u Abbey Road Studios i počeli snimati svoj ‘Bijeli’ album; tog ljeta će posvuda svirati singl Hey Jude. Nešto veliko je dolazilo svome kraju, iako je to malo tko tada mogao naslutiti.

Bestova pojava — njegovo dječačko lice i Beatles frizura — kao i dominantni, nekad i pomalo anarhični stil igre s kojim je izgledao kao da radi što god hoće na terenu, bili su šokantno novi za Britaniju. Baš poput Beatlesa. A i on sam našao se u toj paraleli: “Primijetio sam”, izjavio je sredinom 1960-ih, “da se, kad dodirnem loptu na terenu, iz mase čuju ti neki kreštavi zvukovi, jer to svi komadi vrište kao da su na koncertu Beatlesa”. To mu je, priznao je, ponekad uzrokovalo erekciju.

S vremenom je sve više evoluirao u pop zvijezdu. Zarađivao je 2.000 funti tjedno samo od nogometa u vrijeme kad je nacionalni prosjek bio 23 funte. Vozio je bijesne i skupe aute, spavao s manekenkama i misicima; stalno se pojavljivao po medijima, reklamirao je najrazličitije proizvode, a fotografi su ga pratili u svim izvannogometnim aktivnostima, poput otvaranja vlastitog butika ili noćnih izlazaka. Njegov ženskaroški, alkoholičarski lifestyle portretiran je više kao simpatični nestašluk nego kao ozbiljan problem za njega i za momčad, a Best sam glorificiran upravo zbog toga što je, uz izvanzemljaski nogometni talent živio kao razuzdana rock zvijezda. Kultura lokanja je, uostalom, bila sastavni dio i samog engleskog nogometa sve do 1990-ih.

Bestu je sklonost piću možda bila i u genima — njegova majka umrla je 1978. u 56. godini života od bolesti povezane s alkoholizmom. No, iz današnje perspektive kristalno je jasno da je postao ovisan ne samo o cugi i seksu, nego i samoj slavi, što je bilo najpogubnije. Grčevito se držao za onaj Dannyjev balon koji se nastavio dizati u zrak i nije ga htio pustiti dok god je mogao stiskati.

Taj dio priče kulminirao je 1969., kad se uselio u supermodernu kuću koju je za njega dizanjirao glasoviti Frazer Crane. Građevina u ruralnom Cheshireu, desetak milja od Manchestera, najvećim je dijelom bila u staklu, ali okućnica nije imala nikakve ograde i ljudi — fanovi, paparazzi — su slobodno mogli dolaziti pred nju. Sve je u kući bilo električno, na tipku — međutim, kako je to bilo prije 50 godina, sve se konstantno kvarilo, a Best nije bio najstrpljiviji s gadgetima, pa najčešće nije mogao čak ni navući zastore. Ljudi su kampirali pred njegovom kućom, djevojke mu na prozoru flashale sise dok bi pokušavao uhvatiti rijetke trenutke mira.

Ta je kuća bila posuda za zlatnu ribicu po imenu George. Takav je zapravo bio čitav njegov život. I premda smo uvijek skloni tražiti opravdanja za autodestruktivna ponašanja onih koji su nam podarili nešto toliko posebno kao Bestov igrački talent, glorifikacija takvog lifestylea obično gubi iz vida to kako je on utjecao na druge.

Surova je istina da je Best bio neodgovoran i loš suigrač; momčad je na više načina patila zbog njega kad je propuštao treninge ili kad nije mogao potrčati jer je još osjećao posljedice sinoćnjeg izlaska, kad je nemilice driblao umjesto da doda nekome u boljoj poziciji. Nije poštovao ni trenera, ni klub, ni nogomet sam; također se vrlo loše odnosio prema ženama, često i prema fanovima; poput dobrog dijela alkoholičara, s godinama je karakterno sve više naginjao tome da ga označe kao sebičnu pizdu.

“Best je učinio nešto neoprostivo”, rekao mi je urednik The Blizzarda, kolumnist i nogometni povjesničar Jonathan Wilson kad sam ga nazvao i priupitao za mišljenje. “Imao je iznimno rijedak nogometni talent, a osim toga i neobično dobar izgled — i sve je to odbacio. Ne možete precijeniti njegov značaj. United se nakon Münchena stvarno mučio, a Busby nije bio takav taktički mastermind koji bi nalazio rješenja da i s inferiornom kvalitetom postigne uspjeh; osim toga nije se najbolje snalazio u novom vremenu i tad već više nije mogao nametnuti svoj autoritet mlađim igračima. Međutim, imao je takozvano Sveto trojstvo u Charltonu, Denisu Lawu i Bestu. To je bilo dovoljno za trofeje. Sam Best je i ovako možda najbolji britanski igrač svih vremena, ali postigao je samo djelić od onoga što je mogao.”

Ne znam, zapravo, na koju je od svoje dvije smrti mislio onom oproštajnom porukom u tabloidu News of the World. Legenda o Georgeu Bestu već ga je i za života sustigla, prestigla i poprimila svoj zasebni život; Best nije morao umrijeti kao čovjek da bi ona postala besmrtna. Ali morao je umrijeti kao igrač. I u tome je njegova najveća tragedija.