Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Elegija za Mirka Ivanovskog

Prva špica i cameo uloga u ovoj Hajdukovoj ludosti

Svoj prvi udarac unutar okvira gola u službenim utakmicama za Hajduk Mirko Ivanovski je uputio u 43. minuti domaćeg susreta s Goricom. Ukrao je jednu loptu oko centra i, premda se lijevo od njega Jairo dao u puni sprint i ta je kontra djelovala vrlo obećavajuće, odapeo je s tih 500 metara po golu, a lopta je pala taman ispred golmana Kristijana Kahline. Da nikoga nije bilo na vratima, doista bi taj udarac ušao u gol.

Obično utakmice gledam kekovski kamenog lica i ne odajem emocije, ali vidjevši tu epsku glupost proradio je moj unutrašnji Igor Tudor i svašta sam izrekao, još gore pomislio. I nisam bio jedini, valjda je svaki Hajdukov navijač pozvijerio vidjevši taj ‘šut’, a i trener Željko Kopić Mirka je na poluvremenu izvadio iz igre, premda je Hajduk gubio i svaka mu je pomoć u napadu bila dobrodošla.

U tom trenutku je iza Ivanovskog bilo šest i pol nastupa za Hajduk u susretima protiv Slavije, Osijeka, Lokomotive, FCSB-a, Rijeke i Gorice. Svoj prvi udarac unutar okvira gola uputio je nakon 439 minuta igre. Ali nisu navijači morali znati taj podatak da bi u nevjerici zavrtjeli glavom i upitali se — ako to već nisu napravili u nekoj od ranijih utakmica — pa je li moguće da je ovo naša prva špica?

Svoj drugi udarac unutar okvira gola u službenim utakmicama za Hajduk Mirko Ivanovski je uputio u 75. minuti gostujuće utakmice protiv Intera. Relativno rutinski izveo je penal, skočio u zrak, zamahnuo stisnutom šakom, pa je kleknuo i najprije prekrižio ruke na prsima, pogledao u nebo i zatim prstima pokazao prema gore.

Nakon 528 minuta na terenu bio je to njegov prvijenac u novoj momčadi. Navijači su rezignirano, ali s tračkom nade da će, sada kad je konačno zabio, stvari krenuti na bolje, konstatirali — ovo je naša prva špica. Do kraja prijelaznog roka bilo je još pet dana.

Svoj treći udarac unutar okvira gola u službenim utakmicama za Hajduk Mirko Ivanovski je uputio u 50. minuti gostujuće utakmice protiv Slavena. Lijepo se ubacio u suparnički kazneni prostor između dvojice stopera, Jairo ga je idealno poslužio loptom s krila, ali njegov šut s metar-dva udaljenosti samo se odbio od istrčalog Antuna Markovića, koji je ispratio akciju. Bio je to jedini pokušaj Ivanovskog na toj utakmici.

Gledajući ga na terenu, djeluje bespomoćno i bezopasno poput ribice koja je ispala iz akvarija i sad se praćaka po tepihu

U dosadašnjih devet nastupa za Hajduk, sveukupno 644 minute igre prema InStatu, Mirko Ivanovski je uputio devet udaraca, od čega tri unutar okvira gola. Zabio je jedan gol, iz penala.

Utakmica sa Slavenom igrana je 1. rujna, dan nakon što je zaključen prijelazni rok. I premda još postoji teoretska mogućnost da Hajduk dovede nekog od igrača s čistim ‘papirima’ koji nisu uspjeli naći angažman po svojoj mjeri, navijači nakon svega ovoga mogu samo s užasom zavapiti — pa Mirko Ivanovski je naša prva špica…

Ta zadnja utakmica protiv Slavena bila je tipična i po svemu prosječna za njegove ovosezonske igre i statistike: devet točnih dodavanja iz 12 pokušaja, dobio tri od 12 duela u kojima se našao, jednom je pucao na gol. Nije zabilježio niti pokušaje ključnih dodavanja, driblinga ili startova na loptu, niti je presjekao ijedno suparničko dodavanje. U ovih devet utakmica bi tu i tamo zabilježio po jedan uspješni dribling ili start na loptu, ključno dodavanje samo jednom, ali bilo je i takvih u kojima nije uspio ni pucati — recimo, protiv Osijeka ili protiv FCSB-a u Rumunjskoj.

Ništa od toga ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Ivanovski je i prošle sezone u Slaven Belupu bio igrač koji dobiva 28 posto svojih duela, daje 0,6 ključnih pasova uz 1,4 uspjeli dribling, 0,4 starta na loptu i 0,8 presječenih dodavanja po utakmici. Bio je igrač koji vrlo malo sudjeluje u bilo čemu od onoga što InStat bilježi a kolokvijalno bismo mogli nazvati ‘igrom’. Ivanovski je u sustavu Tomislava Ivkovića bio napadač koji visi na rubu zaleđa, provocira braniče i iznuđuje prekršaje, a kad suparnik ima loptu obično bi stajao oko centra nadajući se da će iščeprkati kakvu loptu i krenuti u kontru.

U Slavenu je prošle sezone s takvom igrom zabio 15 golova, što je svakako vrlo respektabilno, pri čemu je bio u vrhu kategorija koje bilježe ukupni broj duela — ne i po uspješnosti u njima, o čemu svjedoči i podatak da je izgubio daleko najviše lopti od svih igrača u ligi, njih 349.

No, hajde, dobilo ga se bez odšete, nekoć je znao odigrati i na krilu pa bi možda i tu mogao u rotaciju, Kopić ga dobro poznaje jer je igrao pod njim i zna što iz njega može izvući… Sve to su bili kakvi-takvi argumenti za njegov angažman u Hajduku. Hajduk je vrlo dobro znao što s njim dobiva: igrača koji može biti koristan i koji zna zabiti gol, ali koji radi naprosto premalo toga — a osobito premalo toga uspješno — da bi uopće konkurirao za Hajdukovu prvu špicu. I valjda nitko — pa ni Kopić, a vjerojatno ni sam Ivanovski — nije očekivao da će 1. rujna on to zaista biti. Zašto je tako ispalo i tko je za to odgovoran? To su pitanja na koja svi još čekamo suvisli odgovor.

I okej, možemo svu tu statistiku objesiti mačku o rep i odbijati prihvatiti da nam ona išta govori. No, u tom slučaju nam preostaje jedino subjektivni dojam, a on je također katastrofalan. Gledajući ga na terenu, djeluje bespomoćno i bezopasno poput ribice koja je ispala iz akvarija i sad se praćaka po tepihu.

Suosjećam s Mirkom Ivanovskim.

U Hajdukovoj neprekidnoj sapunici koja ovih dana probija sve granice ludosti situacija sa špicom je tek jedan od minornih zapleta, a on u svemu igra samo cameo ulogu. I to ulogu kojoj nije dorastao. I lako je kritizirati njega ne spomenuvši da mu je svo ovo vrijeme dolazilo vrlo, vrlo malo upotrebljivih lopti i da nikako nije imao ni prilike vratiti se na golgeterski trag iz prošle sezone — sezone u kojoj je, spomenimo još jednom, zabio 15 golova uz individualno daleko slabije suigrače nego što ih sad ima. Mirko vjerojatno sanja kako mu netko, bilo tko, dodaje loptu. I on sam, usprkos svom natjecateljskom duhu i ambicijama, s nelagodom nosi status prve Hajdukove špice.

I žao mi je što ga ovako seciram, ali i meni je postalo nelagodno, pa i pomalo mučno, gledati ga na terenu kako se pati. No, od uljepšavanja situacije i izbjegavanja iskrenosti nema sreće. Jedino ako se kaže istina, koliko god gruba bila, može se krenuti naprijed.

To vrijedi za Mirka Ivanovskog, koji puno gore od ovoga valjda niti ne može.

Volio bih reći da vrijedi i za Hajduk. I rekao bih, kad bih u to vjerovao.