Nogomet narodu

Emir Sahiti i ljepota igre

O esenciji gola i sazrijevanju Hajdukova autsajdera

Ima onih golova koji padnu sami od sebe, takorekuć ni iz čega; obrana igraču ostavi nešto prostora da se namjesti na udarac, ovaj odapne i pogodi. Katkad to ispadne i vrlo atraktivno, pa se uzbude svi — od televizijskog komentatora, preko novinara koji o tome pišu, pa do običnih fanova — smjesta ga proglašavajući kandidatom za gol sezone, a čitav nastup strijelca praktično svode na taj jedan trenutak inspiracije.

Filip Krovinović mi je osobno najdraži igrač aktualne Hajdukove momčadi. Majstorski je potegao ljevicom s 20-ak metara i zabio protiv Lokomotive, usto se ne može reći ni da u tom šutu nije bilo rezona, ali to je i bilo upravo to. Šut.

U trenutku kad je Marco Fossati donio tu loptu iz sredine i uputio mu dodavanje, u krugu od 10 metara od Krovinovića nije bilo ni žive duše i on je imao svo vrijeme ovog svijeta da ga primi i uputi udarac, iznenadivši suparničku obranu i golmana. Što dulje razlažete taj gol, jasnije ćete shvatiti da nije pao slučajno, jer Fossati je ispred sebe imao čak šestoricu suigrača, od kojih su trojica već bila na rubu šesnaesterca i ondje fiksirala Loksinu zadnju liniju, dok je Talijan tim prodorom na sebe navukao dodatnu trojicu suparnika. Međutim, taj dio uopće neće biti u diskusiji niti ćemo u sažetku vidjeti začetak akcije, ma ni trenutak prije upućene asistencije. Gol će se svesti na njegov jedan dodir i Krovinovićeva dva — ukupno nepune četiri sekunde od lopte koja napušta Fossatijevu nogu do ulaska u mrežu, od čega pola otpada na njen let — i to će proglasiti kandidatom za gol sezone.

A to je nešto s čime imam problem.

Neugledni, tranzicijski gol završio je minijaturom koja nam puno govori o njemu kao igraču i evoluciji koju je prošao. Odabrao je najinteligentnije i najučinkovitije rješenje

Posebno je iritantno, pomalo i uznemirujuće kad se ‘ljepota’ nogometa svodi na završni udarac i trešnju mreže, pa onda svaki sivonja koji s 30 metara našilji loptu u rašlje automatski postaje konkurent za Puskásovu nagradu, kao i za igrača utakmice. Takav YouTube i gif-friendly isječak, koncentriran u jedan ili dva dodira od 50 ili 100 koliko ih je igrač na utakmici imao — a da igru bez lopte, koja čini između 95 i 99 posto vremena na terenu, niti ne spominjemo — iščupan je iz konteksta bez ikakvog respekta prema samoj suštini nogometa, onoj da se radi o najizraženije timskoj među valjda svim igrama s loptom.

Ima onda i onih drugih golova kod kojih je kontekst teže ignorirati — bilo da se radilo o kompletnoj momčadskoj akciji s atraktivnim driblinzima i dodavanjima u kojoj strijelac samo stavlja završnu točku na ‘i’, ili o seriji fantastičnih individualnih poteza kojima igrač pokazuje svu raskoš svojih vještina i talenta. Poput, recimo, one malonogometne kurble koju je Marko Livaja prodao baš Lokomotivinoj obrani u kupu. Tu nas gol ne zatekne i ne izbaci trenutačno iz stolice kao u prethodnom slučaju, nego se napetost malo-pomalo bilda i dovodi do kulminacije kao u kvalitetnom klasičnom scenariju.

A postoji i treći tip ‘lijepih’ i katarzičnih golova, možda još izraženije zanemaren u ovom kontekstu od prethodnog. To je onaj postignut isključivo iz tranzicije, kod kojeg nekoliko sekundi prije i iz aviona vidite da ‘mora’ pasti — ono kad netko pošalje preciznu loptu u ispražnjeni prostor u koji trenutak potom utrči njegov suigrač i krene sam prema suparničkim vratima.

Takav je gol protiv Lokomotive prošlog vikenda zabio Emir Sahiti.

Nikola Kalinić oduzeo je jednu loptu u centralnom krugu igrališta i proslijedio je do Livaje, koji je kulerski zatvorio trokut odigravši je iz prve nadirućem Sahitiju u for. Iz gledateljeve perspektive, to je već tad bio gol; Sahiti ga je mogao eventualno tek promašiti.

No, od tog upravo savršenog pasa do realizacije trebalo je proći dugih šest sekundi. Nama je sa strane možda djelovalo kao da Sahiti ima vremena pitati Ivana Nevistića: “Oprosti, dragi, hoćeš li da ti zabijem po zemlji ili pod prečku? Želiš li ga primiti u lijevu ili desnu stranu?”, ali on je to morao napraviti u trku i pod pritiskom ‘mrtvaca’, iako je već bilo 3-0 za Hajduk. Nebrojeno smo puta vidjeli kako se i bolji igrači od njega u takvoj situaciji ‘sigurnog’ gola zaigraju i(li) pogriješe.

Sahiti nije. Nije nabio, niti je pokušao proturiti golmanu loptu kroz noge. Nije ga išao ni zaobići i šutirati iskosa u prazan gol. Nije oklijevao niti napravio potez viška, čime bi riskirao da ga zatvore obrambeni igrači koji su sprintali natrag. Malo prije dolaska na rub kaznenog prostora je usporio, promotrio golmanovo kretanje, a onda ga najprije lažnjakom zavaljao na tlo, pa ga lagano prebacio loptom koju tad više nije mogao obraniti i koja je prije ulaska u mrežu još lijeno poskočila ispred linije.

Neugledni, tranzicijski gol završio je minijaturom koja nam puno govori o njemu kao igraču i evoluciji koju je prošao. Jer poanta upravo i jest u tome da je imao više rješenja na izbor, a on je odabrao ono najinteligentnije i najučinkovitije, anuliravši gotovo sav rizik koji je postojao. Znate, naravno, čiji su trademark upravo ovakvi potezi. Lionel Messi zabio ih je više nego itko ikad u nogometnoj povijesti, toliko da su im i dali nadimak po njemu, The Messi Chip. Možda nisu atraktivni kao bombe izvan šesnaesterca, voleji i škarice, ali u njihovoj je eleganciji i prividnoj lakoći sadržana sama esencija golgetera kao uravnoteženog, hladnokrvnog i nadasve vještog realizatora.

Sahiti, jasno, nije Messi i teško da će se ikad razviti u glavnog heroja i lidera momčadi. U Hajduku je igrač uloge, onaj koji nudi prijeko potrebnu eksplozivnu energiju i okomitost. Prošlog je vikenda, međutim, odigrao utakmicu u kojoj je dobio devet od svojih 12 duela, uputio tri ključna dodavanja, ali i triput uspješno startao na loptu; SofaScore ga vodi kao igrača utakmice, s ocjenom 8,4 koju je od svih u kolu za nijansu nadmašio jedino Šibenikov vratar Lovre Rogić, spasivši svoju momčad znatnijeg poniženja u domaćem ogledu s Osijekom (0-3).

Time je Sahiti samo potvrdio ono što je već neko vrijeme evidentno: iako ga još uvijek takvim doživljavaju, on više nije onaj podosta divlji i nepredvidivi igrač kakav je bio kad se kao autsajder bez većeg uspjeha probijao do Hajdukova prvog sastava. On je sada igrač na kojeg se trener može osloniti, koji uvijek daje sve od sebe na terenu i koji je sazrio — jer upravo on je ranije bio taj za kojeg ste se mogli kladiti da će napraviti potez više ili u ključnom trenutku donijeti lošu odluku, što ga je možda i najviše kočilo u razvoju. Nakon što je gotovo nestao sa scene, stisnuo je zube i posvetio se radu na svojoj igri, oživjevši karijeru na posudbi u Šibeniku, a dojam je da ove sezone ne prestaje napredovati. Isto kao što je dojam da taj napredak ostaje nedovoljno cijenjen.

Onaj njegov gol Lokomotivi detalj je koji tu tezu na specifičan način potvrđuje. I možda nas, samo možda, potiče da razmotrimo što je to točno ‘ljepota’ u nogometnoj igri.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.