O Rudolfu Spielmannu kažu da je u životu istinski mario za samo dvije stvari: pivo i šah. O tome kakav je pivopija bio ne zna se mnogo, pa valjda stoga nije ni potrebno znati; ako je u toj svojoj strasti bio i upola dobar koliko je bio kao šahist, onda je bio vrhunski. Židov rođen 1883. u Beču bio je jedan od najboljih igrača svog vremena, premda su mu suvremenici bili legende igre poput Aleksandra Aljehina, Joséa Raúla Capablance, Emanuela Laskera i Arona Nimcoviča. Spielmanna su zvali Gospodar napada i Posljednji vitez Kraljeva gambita, a stekao je ugled i kao šahovski autor, posebice utjecajnom knjigom Umjetnost žrtve u šahu. Njegov najčešće povlačeni citat glasi: “Otvaranje igraj kao iz knjige, središnjicu kao mađioničar, a završnicu kao stroj.”
Lukša Jakobušić završio je svoju partiju kao Hajdukov predsjednik i nije je uspio odigrati po Spielmannovu receptu, zbog čega ploču napušta poražen. Mora mu se priznati da je igrao uzbudljivo, odvažno i na trenutke hazarderski, da je na trenutke propisno zabrinuo i pritisnuo suparnika. No, nakon agresivnih napada zakazala je realizacija, ostavivši pozicijsku strukturu suviše nestabilnom; jednom kad je ozbiljnije narušena, samo se nastavila urušavati i Jakobušić je bio dobiven. Narodski i kolokvijalno rečeno, igrao je za raju i zanemario taktiku.
Šahovska partija generalno se dijeli na tri faze čija je bit sadržana već u nazivima.
U otvaranju (opening), što se obično odnosi na prvih 20-ak ili nešto manje poteza, igrači se pozicioniraju na ploči u pripremi za bitku. Tu u pravilu viđamo ‘razvijanje’ figura kako bismo u igru uključili one moćnije — skakače, lovce, naposljetku i topove te damu — kao i zadobili povoljnu pješačku strukturu, ostvarili kontrolu nad središnjim poljima i zaštitili kralja, tipično rohadom koja usto topu otvara pristup okomici. Otvaranje partiji zadaje smjer i karakter; određuje hoće li biti otvorena ili zatvorena, hoće li u njoj prevladati agresivna i riskantna igra ili ona konzervativnija, pozicijska.
Predsjednik je naposljetku primoran predati partiju. No, nastavit će se ona veća i kudikamo važnija. U njoj poteze ne vuče predsjednik ni bilo koja druga osoba
Nakon Marina Brbića koji je definitivno bio pozicijski igrač, Jakobušić je u svoj mandat nahrupio znatno agresivnije i zaigrao otvoreniju igru. Ako svoje poteze i nije vukao baš kao iz knjige, ni suparnikov odgovor na njegovo ponešto neortodoksno otvaranje nije bio siguran ni najbolji mogući. U središnjicu se ušlo s otprilike izjednačenim snagama: nakon Lukšina je gambita suparnik imao minimalnu materijalnu prednost, ali njegova je pozicija više obećavala.
A onda je središnjica (middlegame) donijela prava uzbuđenja. Tu smo vidjeli dodatni razvoj pozicije, smjele napade i još smjelije, iako upitno svrsishodne žrtve, a Hajdukova je statura tu narasla i o tome ne bi smjelo biti spora: kad se pogleda stanje u klubu i oko njega na početku Jakobušićeva mandata i usporedi s, recimo, onim na početku ove završne polusezone, razlika je drastična. Kad se usporede igrački potencijali momčadi iz tih razdoblja, ona je možda i još drastičnija. Jakobušić je u ovoj fazi partije stekao blagu nadmoć na ploči, ali preostala je završna faza u kojoj je morao dokazati da nije samo hazarder i blefer nego da tu izborenu nadmoć i povoljnu poziciju može pretvoriti u konačnu pobjedu.
Završnica ili konačnica (endgame) dio je partije koji slijedi nakon što je većina figura razmijenjena i ostalo ih je tek nekoliko na ploči. U njoj vrijede drugačija strateška pravila nego u dotadašnjem dijelu partije: pješaci i kralj tu dobivaju znatno važniju i aktivniju ulogu, a prostora za pogreške više nema — odnosno, ima ga jedino ako griješi i suparnik. “Nakon lošeg otvaranja, postoji nada u središnjici. I nakon loše središnjice postoji nada za završnicu”, rekao je latvijsko-američki velemajstor Edmar Mendis. “Ali jednom kad ste u završnici, stigao je trenutak istine.”
Ako bismo endgame sveli na jedno jedino, krajnje pojednostavljeno pravilo, onda bi to pravilo bilo da u njemu pobjeđuje onaj igrač koji vidi više poteza unaprijed. Jakobušić je u središnjici možda bio mađioničar, možda je poput Mihaila Talja žrtvovao figure da bi došao u poziciju iz koje može zadati matni udar, ali nije to uspio napraviti prije završnice. A jednom kad je stigao trenutak istine, pokazalo se da on nije taj koji će vidjeti više poteza unaprijed od svog suparnika.
Nije Jakobušić, naravno, zabijao niti primao golove; nije odlučivao o sastavu ili taktici. Nije ni, barem nominalno, on dovodio ni igrače, ali je kao Hajdukov vrhovni strateg imao zadnju riječ i u formiranju klupske strategije, i u sportskoj politici, i u imenovanju i smjenjivanju ključnih ljudi poput sportskog direktora i trenera. Nije on odgovoran za groteskni niz ozljeda koji je rezultirao time da momčad u odlučujuće bitke ulazi u desetkovanom sastavu, ali sve su to samo posljedice dugoročnog planiranja, odnosno odluka koje su donesene i poteza koji su povučeni.
S tim da u nogometu i u životu, za razliku od šaha, postoji faktor sreće i niz drugih koji su izvan vaše kontrole, a igraju veliku, često i presudnu ulogu.
Florentino Pérez u Španjolskoj je popularizirao izraz ilusión kojim preferira baratati u javnosti, posebno u doba velikih transfera. Ne možemo to prevesti samo kao “iluzija”, jer značenje je dublje i u njega spadaju čarolija, uzbuđenje, iščekivanje, eskapizam, pretvaranje snova u stvarnost. Ilusión je bio temelj politike Galácticosa, odnosno dovođenja zvijezda čiji dolasci raspamete navijačku masu i kreiraju atmosferu euforije. Jakobušić je, u neku ruku, s Hajdukom pokušao rekreirati taj proces i iskoristiti ilusión kao alat kako u napadu na titulu, tako i u jačanju vlastite pozicije — ili, ako baš hoćete, kulta ličnosti.
Dolazili su igrači od kojih nekoliko njih definitivno po imenu i renomeu spada u takvu kategoriju — naravno, u Hajdukovim i HNL okvirima — dižući očekivanja i vjeru do ranije nezamislivih visina, o čemu najbolje svjedoče brojke članstva i posjećenosti utakmica. No, potencijal je ostao neiskorišten i Jakobušićev se ilusión na kraju sve samo na svoje najbazičnije značenje. Na terenu je momčad samo tu i tamo znala izgledati dobro, a puno češće je izgledala bitno lošije od onoga što biste od skupine takvih igrača mogli očekivati. Uvijek je nešto nedostajalo — bilo fizički, u smislu izostanka ovoga ili onoga, bilo u nekom apstraktnom ili metafizičkom smislu. Onaj pravi Hajduk, Hajduk kakav su u svojim vizijama vidjeli njegovi navijači, zapravo nije zaživio.
Jakobušić svoj endgame nije ni mogao odigrati kao stroj, jer taj stroj nikad do kraja nije bio sastavljen. Preostalo je nadati se da će suparnik napraviti više pogrešaka, ali to se nije dogodilo. Ostala je urušena pozicijska struktura, figure u neaktivnim ulogama ili posve izložene napadima i Hajduk je stjeran u kut, a predsjednik je naposljetku primoran predati partiju.
No, jednom kad se slegne prašina, nastavit će se ona veća i kudikamo važnija.
U njoj poteze ne vuče predsjednik ni bilo koja druga osoba. U njoj konačnu pobjedu ili poraz ne donosi nijedan uspjeh ili trofej izboren na terenu, iako su oni potrebni kao, prije svega, vanjska validacija jednog dugogodišnjeg procesa koji se mora nastaviti i u kojem je i Jakobušić bio samo jedna od figura. Tu partiju igra čitav Hajduk kao entitet koji čine svi koji vjeruju u njega i njegov put. I ona je možda već u endgameu, ali će trajati sve dok postoji ta vjera.
Jer kad iz perspektive Hajdukova navijača pogledate tko je na drugoj strani ploče, može vam se učiniti da ondje vidite čitav ostatak hrvatskog nogometa. Pa i ne samo nogometa.
