Ponekad se veliki i značajni fenomeni ili povijesne traume mogu efektno svesti na naizgled najjednostavniju istinu, nazivnik koji izgleda banalno nizak ali zapravo predstavlja samu srž stvari. I ako ga identificirate, napravili ste najvažniji — mada ne i najteži — dio posla u namjeri da promijenite povijest.
Za mog prijatelja Bena Lyttletona, nogometnog pisca, kolumnista i savjetnika, nema ni najmanje sumnje da najveće zasluge za sinoćnju englesku pobjedu u raspucavanju penala s Kolumbijom idu Garethu Southgateu. Naprosto zato što je on prvi engleski izbornik koji je jasno i glasno odbacio uvriježenu ‘istinu’, odnosno temeljnu premisu koja se tradicionalno veže za penale.
Onu da se radi o lutriji.
Čak i za pripadnika nacije koja je toliko traumatizirana penalima da im je s godinama počela rutinski prišivati nadimak “engleska bolest” — reprezentacija je do sinoć dobila samo jedno raspucavanje od sedam na velikim turnirima, a od te jedine pobjede je pet puta zaredom bila neuspješna — Lyttleton gaji pomalo i nezdravu opsesiju tim partikularnim elementom nogometne igre. Toliko da je o njoj napisao čitavu knjigu, Twelve Yards: The Art and Psychology of the Perfect Penalty. Kad god neka velika utakmica knockout faze natjecanja uđe u produžetke, on na Twitteru izbacuje statistike i druge ključne podatke koji prednost daju jednoj ili drugoj momčadi; moglo bi se reći da je dobar dio svoje profesionalne karijere zadnjih godina posvetio tome da zatre lijeni klišej o “lutriji” i mislim da, želio to priznati ili ne, vjeruje kako i sam ima barem mrvicu zasluga za sinoćnji rasplet.
Tumačio sam to već ranije i sam, prizivao i Bena u pomoć, pa se ne bih previše ponavljao, ali bit je u sljedećem.
Lutrija je nešto na što ni ljudski ni izvanjski faktori nemaju baš nikakvog efekta. Bacanje novčića je lutrija: bez obzira koliko puta ga vježbali, bez obzira na to jeste li pritom u depresiji ili u euforiji, radili to pred 50.000 bučnih navijača ili sami u svojoj sobi, na prekrasan sunčani dan ili po snježnoj mećavi, bez obzira na to što ste večerali i kad ste se posljednji put seksali — baš uvijek će šansa da novčić padne na stranu koju vi želite biti 50 posto. Ni manje ni više. Čak i nakon što 10 puta zaredom padne na ‘pismo’, i 11. put će šansa za to opet biti 50 posto.
Bio je uz nas i dragi Bog, za pristup smo nagrađeni
Kod jedanaesteraca nije tako. Počevši od podatka da momčad koja ima prvi udarac u raspucavanju pobjeđuje u 60 posto slučajeva, preko toga da se udarci po sredini gola statistički najrjeđe brane pa do činjenice da postoje igrači i golmani koji su u tome neusporedivo uspješniji od drugih ili da i mnogi među njima gledaju i proučavaju kretnje, govor tijela i navike izvođača i vratara, jasno je da se radi o kompleksnom testu nogometnih vještina, ali i psihološke snage i stabilnosti.
Arsene Wenger je to svojevremeno vrlo jednostavno objasnio: “Ako ni poslije produžetaka nema pobjednika, svaka strana dobiva po pet mrtvih šansi za postizanje pogodaka”, rekao je. “Sve je na tome tko ima kvalitetnije i spremnije igrače.”
Dakako da pri svemu tome veliku ulogu igra i sreća, ali isto vrijedi i za nogomet u cjelini. Po istraživanju njemačkog znanstvenika dr. Rolanda Loya, čak oko 40 posto pogodaka u nogometu pada kao posljedica onoga što je definirao kao “slučajnost”: onoga što nije plod smišljene akcije ili naprosto sjajnog poteza, nego izravna posljedica pogreške momčadi koja se brani.
Još su Valerij Lobanovskij i njegov bliski suradnik profesor Anatolij Zelencov, u 1970-ima pioniri koirštenja nogometne analitike kao oruđa, nakon računalnih simulacija izbacili podatak da je “nepobjediva ona momčad koja ne griješi u više od 15 do 18 posto svoih poteza”, a sama srž pristupa velikog ukrajinskog trenera bila je minimalizirati broj vlastitih pogrešaka i natjerati suparnika na što veći broj njih. Ovo drugo dovelo ga je do razvoja presinga, a i njemački nogomet — kako savez, tako i neki od najjačih klubova — koristio je u istu svrhu usluge Dr. Loya i njegova suradnika Dr. Marka Wertheima, koji je razvio teoriju zasnovanu na sportskom treningu, neurologiji i neuropsihologiji nazvanu OCO (Optimal Coordination Order), koja je dala znanstvenu podlogu promjeni pristupa selekciji u njemačkim mlađim kategorijama, stavivši naglasak na koordinaciju između mozga i mišića kao najpoželjniju osobinu koju valja razvijati.
Kod penala je utjecaj sreće vrlo značajan. Premda je dovoljno snažan i precizan udarac s bijele točke nemoguće obraniti, takvi su vrlo rijetki; puno su češći oni lošije izvedeni koji ipak završavaju u mreži jer ih golman nije dovoljno dobro pročitao i bacio se u krivu stranu, ili je i sam nespretno reagirao, ili nešto treće.
Međutim, ako ih prihvatite kao “lutriju”, onda ih svodite samo na element sreće, što implicira kako ne vjerujete da se performanse vaših igrača u tom segmentu nogometne igre mogu poboljšati vježbom, analizom i psihološkom pomoći. A to je naprosto budalasto — jer ako se uzdate u sreću, ona će vas prije ili kasnije iznevjeriti. Kao što će i novčić prije ili kasnije pasti na ‘glavu’.
Bolja analogija s penalima je revolveraški dvoboj u westernima. Pogotovo ako pričamo o spaghetti westernima Sergija Leonea, u kojima je element psihološke drame u ‘raspucavanjima’ (engleski jezik za to ima istu riječ kao i za penale: shootout) naglašen i karikiran do krajnjih granica. Primjerice, posljednja scena filma Dobar, loš, zao strahovito podsjeća na izvođenje penala. Protagonist najprije polaže poveći bijeli kamen ispred sebe, kao što se polaže lopta na bijelu točku. Zatim, ne skidajući pogled sa suparnika koji ga također netremice promatra, popravlja svoju odjeću i pravi nekoliko koraka unatrag, kao da radi zalet. Kamera naizmjenično zumira njihove oči, znojna lica, revolver za pojasom i prste koji polako i oprezno plešu u njegovoj blizini; cijela scena traje četiri i pol minute suludog bildanja napetosti bez ikakvog dijaloga.
To je to. Čitavih dva sata filma svodi se samo na ovaj obračun. Pogodak ili promašaj. Slava ili smrt.
Ono što nam Leone, Talijan, sugerira jest da je raspucavanje test psihološke stabilnosti barem koliko i tehnike. Sreća tu može biti od pomoći — ali uzdate li se samo u nju, nećete doživjeti puno dvoboja jer u njima prilike za popravak nema. I nije, naravno, slučajno da je baš Southgate prvi među engleskim izbornicima koji je to prihvatio i odlučio odbaciti uvriježeni klišej.
On je promašio odlučujući penal u raspucavanju protiv Njemačke u polufinalu Eura 1996., koje je Engleska igrala na domaćem terenu i do njega došla nakon prethodnog izbacivanja Španjolske na penale, svom do sinoć jedinom. Pune 22 godine Southgate je bio simbol “engleske bolesti” i taj ga je promašaj čitavo vrijeme proganjao.
U Lyttletonovoj knjizi Southgate, tada izbornik engleske U21 reprezentacije, objašnjava pozadinu tog promašeg penala. “Živjeti s tim je vrlo teško”, kaže. “Bio je to moj prvi veliki turnir za Englesku i igrao sam vrlo dobro, ali sve čega se ljudi sjećaju je ta mala, glupa pogreška. Postao sam izvor za pomoć i ohrabrenje mnogim ljudima koji su u životu iskusili bol. Pišu mi očekujući da ću im ponuditi razumijevanje u nošenju s njihovim vlastitim problemima. Postao sam nešto poput ramena za plakanje.”
Priznaje da je taj penal jako loše izveo. Međutim, pitanje je zašto je uopće bio odabran kao izvođač — jer dotad je u karijeri pucao samo jedan penal za Crystal Palace, a i taj je promašio: “Bio sam jako iznenađen kad me izbornik odabrao. Nikad nisam vježbao pucanje penala.”
Prvu pomoć, premda u sebi svojstvenom bizarnom tonu, ponudio mu je suigrač Stuart Pearce, kojega će Southgate kasnije naslijediti na izborničkoj klupi U21 Engleske.
“Garethe, sutra ću otići kući nahraniti svoje konje”, rekao mu je čovjek zvani Psiho, koji je zabio svoj udarac u tom raspucavanju, možda dijelom i zato što je i sam promašio u penalima protiv istog suparnika u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990. “Pogledat ću ih i reći: ‘Opet smo izgubili od Njemačke na penale’. A oni će odgovoriti: ‘Baš nas briga. Daj nam sad neke mrkve’”.
Southgate i njegov tim posvetili su puno pozornosti, vjerojatno najviše od svih reprezentacija, pokušaju da poboljšaju performanse svojih igrača prilikom izvođenja jedanaesteraca. Još u ožujku su ih počeli vježbati, slagati strategije i raspored izvođača za raspucavanje; radili su na različitim pojedinačnim tehnikama ne samo pucanja ili branjenja, nego i izgrađivanja rutine, uključujući prilazak bijeloj točki s centra, stavljanja loptu na nju, uzimanja zaleta i vremenskog perioda potrebnog od sučeva znaka do udarca, jer studija koju je naručila FA pokazala je da Englezi požuruju izvođenje više od ijedne druge reprezentacije.
Pokušavali su na razne načine simulirati pritisak, uvodeći nagrade i kazne za igrače prema njihovoj uspješnosti, poticali su ih da viču i pokušavaju dekoncentrirati jedni druge, analizirali videa, konzultirali psihologe i druge stručnjake, među njima i istraživanje koje je kao idealni psihološki profil izvođača u raspucavanju ponudilo — psihopata. Uoči odlaska u Rusiju proveli su niz psihometrijskih testiranja igrača u svojoj bazi u St. George’s Parku i, uz podatke prikupljene u prethodnim mjesecima, ona su poslužila Southgateu da rangira sve svoje igrače po tome koliko su uspješni u izvođenju penala, od prvog Harryja Kanea do posljednjeg na listi. Njegov popis obznanjen je i igračima, koji su i prije dolaska na SP točno znali jesu li treći, deveti ili 19. na njemu.
Naravno da onda, nakon svega toga, nije baš slučajno to što su prošli i promijenili svoju nogometnu povijest. Našli su lijek za “englesku bolest” zato jer su se maksimalno ozbiljno dali u potragu za njim umjesto da nastave pričati o sreći i lutriji. Jer sreća će vas prije ili kasnije iznevjeriti, a novčić pasti na krivu stranu.
Dva dana ranije na istom Svjetskom prvenstvu, Hrvati su pobijedili u raspucavanju penala protiv Danske. Kako im je uspjelo? Ne znamo, jer u medijima se nije ozbiljno pričalo o njihovoj pripremi za to i jedino kao relevantne možemo uzeti izjave iz tabora Vatrenih.
“Dobro je, dobro je, prošli smo, sve je super”, rekao je heroj raspucavanja Danijel Subašić, kojeg Lyttleton naziva “specijalistom za penale” i navodi podatak da je protiv njega realizirano svega 58 posto kaznenih udaraca. “Penali su lutrija, a večeras je lutrija bila na našoj strani”, dodao je Suba.
Izbornik Zlatko Dalić je, pak, na presici poslije utakmice otkrio novinarima: “Dan prije smo pucali dvije serije i tu je Subašić obranio šest-sedam penala, možda ga je tu krenulo. Nisam imao namjeru da ih pucamo jer uvijek očekujemo da sve riješimo u 90 minuta.” Osim toga, rekao je i sljedeće: “Penali su uvijek lutrija, nikad ne znaš što će tu biti. Bio je uz nas i dragi Bog, za pristup smo nagrađeni, možda je ovo bila nagrada za onaj Portugal i Tursku”.
Da, možda.
Ili, što bi rekli Englezi — yeah, let’s go with that.
