Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Englezi su budale

O prodaji Wembleya, duši igre i Hrvatima

Engleski FA nedavno je proveo istraživanje u svih oko 1.100 različitih liga koje su pod njegovom ingerencijom i u kojima se u različitim kategorijama natječe oko 91.000 momčadi. Stanje terena, pokazalo se, glavni je problem domaćeg grassroots nogometa: dvije trećine travnjaka u zemlji zapušteno je i nadasve neadekvatno, a prošle je godine više od 147.000 utakmica moralo biti odgođeno zbog terena na kojima se, većinom zbog vremenskih neprilika, nije moglo igrati. U najgorem su stanju javni tereni — dakle, oni koji ne pripadaju privatnim klubovima; pokazalo se da su investicije u njihovo održavanje nedostatne još od kraja 1970-ih, a u posljednjih je nekoliko godina došlo do dodatnih kresanja budžeta za te namjene.

Istraživanje koje je takvu situaciju nazvalo “nacionalnom sramotom” u nekoliko je navrata prezentirano FA Councilu — upravljačkom tijelu saveza koje se sastoji od predstavnika Premier lige, Football League (pod čijom su ingerencijom drugi, treći i četvrti razred ligaške piramide profesionalnog nogometa) te lokalnih saveza grofovija — s namjerom da se što hitnije pronađe model kako popraviti stanje te diljem zemlje obnoviti terene na kojima djeca počinju igrati nogomet. Uspjeh reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, gdje je dospjela do polufinala prije nego što ju je pobijedila Hrvatska, učvrstio je mišljenja unutar saveza da je potrebno uložiti još više u grassroots nogomet.

Kad je Shahid Khan, vlasnik premierligaša Fulhama i NFL momčadi Jacksonville Jaguars, došao FA-u s ponudom da za 600 milijuna funti kupi Wembley, rodila se ideja kao bi se taj novac mogao izravno uložiti u terene diljem zemlje.

Martin Glenn, direktor i glavni operativac saveza, iznio je vrlo ambiciozni plan po kojem bi FA pronašao sufinancijera za program obnove nogometnih terena i u idućih 10 godina investirao nevjerojatnih milijardu funti za tu svrhu, a još uvijek pritom imao 450 milijuna od prodaje na svom računu. Ministrica sporta Tracey Crouch, kao i Sport England, vladino tijelo koje je sudjelovalo u financiranju obnove Wembleya — ukupna cifra je 2007. bila blizu 800 milijuna funti, a FA je sam pridonio s više od tri četvrtine iznosa — načelno su podržali prodaju.

“Ovo nije prodaja duše engleskog nogometa”, poručio je Glenn kritičarima. “Ovo je prilika da oslobodimo dosad neviđenu količinu investicija za nogomet u zajednici.”

Isprva se činilo da ideja ima veliku potporu u nogometnoj javnosti. Iako je jasno da je Khanova motivacija preseliti Jaguarse trajno u London, što bi njemu i NFL-u otvorilo neke sasvim nove komercijalne i druge poslovne mogućnosti, potencijalni je kupac pristao na niz ustupaka, a neke od njih i sam predložio. Wembley bi i nakon prodaje mogao ostati engleski nacionalni stadion, na njemu bi se i dalje mogle igrati utakmice reprezentacije, finala kupova i doigravanja, a ime bi bilo zaštićeno od promjene, odnosno prodaje, u idućih 40-ak godina.

Mi Hrvati smo bogomdani, Englezi su budale. Mi smo drugi, oni su četvrti

Međutim, opozicija je s vremenom rasla, a rasprava se širila i izvan medijskog prostora te dobivala populistički prizvuk. Anketa koju je proveo savez pokazala je da je 45 posto igrača, službenika i drugih sudionika na grassroots razini protiv prodaje Wembleya. Tabloidi su potencirali konstrukcije poput one da bi to bilo “kao prodaja Buckinghamske palače Donaldu Trumpu”. Gary Neville pojavio se u parlamentu, gdje je pred nadležnim odborom prodaju nazvao “smiješnom” i izjasnio se da bi novac za obnovu nogometnih terena trebao doći od prebogatih premierligaša ili uvođenjem posebnog nameta na provizije posrednika pri transferima, kao i to da bi Vlada morala davati više novca za ovu namjenu.

Međutim, i Premier liga i Vlada već izdvajaju značajna sredstva za nogomet na nižim razinama. Od 1999., kada je postignut takav dogovor, premierligaši su obvezni investirati pet posto svojih prihoda od prodaje televizijskih prava u infrastrukturu i projekte u sklopu grassroots nogometa. Otkako je 2000. osnovana Football Foundation, dobrotvorna udruga u koju se slijevaju sredstva iz Premier lige i saveza da bi ih uputila na grassroots razinu, uloženo je 874 milijuna funti: Premier liga i FA po 300-tinjak milijuna, a ostatak je došao od Vlade. Cifra se čini enormnom, ali još je enormnija nogometna zajednica.

Nakon što je vidio koliko je bure i podjela izazvala njegova ponuda, Khan je naposljetku povukao ponudu za kupnju Wembleya. I to je, kao i cijeli dotadašnji proces, izazvalo oprečne reakcije — dok su jedni zadovoljni jer će nacionalni stadion i simbol engleskog nogometa ostati u ‘domaćem’ vlasništvu, drugi oplakuju gubitak obećanog ulaganja.

Pratio sam ovu mini-sapunicu preko tekstova uvaženih kolumnista kao što su Guardianov David Conn i Timesov Henry Winter, kao i preko onoga što su razni ljudi pisali na Twitteru. Imam svoje mišljenje, ali ono u ovom slučaju nije niti važno; jedna mi stvar samo nikako nije bila jasna — u zemlji čija je velika većina najvećih klubova već u stranom vlasništvu, kako netko o Wembleyu može govoriti kao o “duši engleskog nogometa”?

Wembley je novoizgrađeni stadion koji tek podsjeća na onaj originalni koji je stajao na njegovom mjestu; gotovo bezličan i sterilan, po mnogočemu nalik tolikim drugima, samo veći, prostraniji i skuplji. Gledao sam ondje, primjerice, finale Lige prvaka između Bayerna i Borussije Dortmund i čak ni tom prilikom, kad su deseci tisuća bučnih njemačkih navijača stvorili atmosferu kakv se ondje inače nikad ne viđa, nije me se osobito dojmio. Nikako ne kao neki drugi, manji ali posebniji klupski domovi. On je — točnije, stari Wembley je — nekoć bio nešto posebno, nogometni hram u zemlji koja je izmislila nogomet, ali davno je izgubio taj nedodirljivi status. On nije niti isplativ i, uostalom, zar je zemlji koja ima Premier ligu zaista potreban nacionalni stadion?

Wembley nema dušu. I ako je ima, to sigurno nije duša engleskog nogometa — ona se nalazi razasuta po svim onim klubovima koje su prodali svakome s dovoljno debelim novčanikom, a još više po svim tim terenima na kojima igraju generacije djece i amatera, rekreativaca, entuzijasta. Oni su ono što čini nogometnu kulturu jedne zemlje, kao i baza iz koje izrastaju budući sterlinzi i kaneovi. Oni kupuju ulaznice, dresove, TV pakete s prijenosima Premier lige, oni — na kraju krajeva — pune i taj Wembley, jer čak ni Englezi ne mogu naći 90.000 VIP gostiju, sponzora i članova svoje “nogometne obitelji” za svaku svoju utakmicu.

Ali ne pišem, naravno, sve ovo radi toga.

Pišem zato da budemo svjesni toga što Englezi rade, koliko ulažu i o čemu razmišljaju. Ti Englezi, koji imaju najglamurozniju ligu na svijetu, najmodernije stadione i najviše para, raspravljaju o smislu svog nacionalnog stadiona i o tome treba li ga prodati da bi se poboljšalo uvjete na najnižim razinama.

A kod nas, niti nakon što je HNS od nastupa reprezentacije na Svjetskog prvenstvu uprihodio 28 milijuna eura, ulaganja u grassroots nisu uopće niti tema.

Tri su mjeseca prošla od završetka Svjetskog prvenstva i doba kad su svima bila puna usta nogometa. Danas se jedino još čuju povremena trabunjanja zagrebačkog gradonačelnika i ekipe iz saveza o nacionalnom stadionu; a to je ekipa kojoj ne biste povjerili na čuvanje ni kapu — ili ulaznice za utakmice SP-a — pa kako joj onda vjerovati oko novca za gradnju bilo čega? Osim toga, nitko nikakav plan niti ne spominje.

Jer, eto, mi smo ionako bolji od tih Engleza i ovakvi kakvi jesmo, a to smo dokazali onda kad je bilo najpotrebnije. Pa što će nama onda pošteni tereni ili oni s umjetnom travom FIFA standarda, kakve nema čak 12 hrvatskih županija, kad je bolje za našu djecu da se čeliče po lokalnim grbavicama i blatušama? Što će nam obrazovani i dostupni treneri? Što će nam savez koji brine o interesima svih koji se nogometom bave i koje predstavlja? Što će nam plan, što će nam nove ideje, što će nam novi ljudi?

Mi Hrvati smo bogomdani, Englezi su budale. Mi smo drugi, oni su četvrti.