Nogomet narodu

Everybody na livadi

Je li 'normalno' da je sportski direktor spreman preuzeti trenerski posao?

S mog balkona pogled puca na livadu. Stiješnjena u urbanom krajoliku i s dvije strane omeđena cestom, s treće parkiralištem, a s četvrte grmljem, jedna je od onih koje gradonačelnik i njegova svita još nisu prenamijenili i na njoj počeli graditi fontanu, zgradurinu, garažu ili crkvu.

Mnogi ljudi, primjećujem to kad izađem na balkon zapaliti cigaretu, nalaze za shodno vršiti nuždu na toj površini.

I nije to samo po sebi ništa toliko čudno niti šokantno – ta kome od nas se nije dogodilo da ga stisne negdje na putu, u nadasve nepraktičnoj situaciji – ali ono što me iznenađuje je s kolikom ležernošću većina ljudi koje na livadi viđam to rade. Od raznih polupijanih džibera koji tu bauljaju na putu od točke A do točke B svog noćnog provoda, preko građevinskih radnika, ali i poslovnih ljudi u odijelima koji bez oklijevanja raskopčaju hlače, izvade mašineriju i pomokre se uz rub trave niti ne obraćajući pozornost na to gleda li ih netko ili ne, pa do lude sijede babe koja i u pola bijela dana rutinski sere po livadi. Naravno, i psi tu rade i broj 1 i broj 2 i nisam primijetio da itko za njima počisti. Taksisti se dovezu na parkiralište i pišaju dva metra dalje od auta s otvorenim vratima i upaljenim motorom, pa i radiom. Gotovo bih se zakleo da sam prije neki dan vidio i minor celebrity lika s medijsko-političke scene kako zajedno s psom kojeg šeta nonšalantno pospješuje rast trave.

Kasnije očevi s malom djecom puštaju zmajeve na toj livadi i loptaju se, a ima i takvih kojima se ovaj stvarno ni po čemu atraktivni travnjak učini idealnim za piknik. Oni barem ponesu dekicu, pa ne sjede direktno na fekalijama.

Takav je, čini se, naprosto odnos Hrvata prema javnim površinama. U redu, većinom su odmaknuti od tradicionalnog balkanskog stereotipa o bacanju smeća kroz prozor i ispaljivanju hračaka u hodu ulicom; no, kad vide praznu livadu, političari i poduzetnici će na njoj odmah zamisliti nekoliko stotina tona betona i čelika, a drugi instinktivno isprazniti crijeva i ne pomišljajući na to da bi time bilo kome i na bilo koji način mogli štetiti.

Internet je, naravno, ultimativna – iako virtualna – javna površina, a svaka iole javna osoba ili institucija na njoj predstavlja manju ili veću livadu za pljuvanje, zapišavanje ili gore od toga. Takvo što vrijedi kako za političare i dužnosnike koji nam kroje budućnost, tako i za minorne likove poput urednika i kolumnista sportske stranice. Ako se ne možete s time nositi, bolje vam je da niti ne pokušavate raditi bilo koji posao koji je po definiciji javan i izlaže vas skrupulima i nedostatku istih kod bilo koga tko može doći u doticaj s vašim radom.

Kad je u pitanju posao u kojem se odluke koje donosite tiču velikog broja ljudi, a još postoji i realni način da se njihovi rezultati manifestiraju i s nečim usporede – kao što je to slučaj u sportu, koji je u svojoj biti kompetitivan – onda ste izloženiji i od ove moje livade, koja barem s jedne strane ima grmlje.

Jer onda gotovo svatko misli da može raditi vaš posao, a ta umišljena kompetencija ga u vlastitim očima čini mjerodavnim i za kritiku. Koja se kod većine svodi na ekvivalent pražnjenju crijeva; ako je ranije u javnosti i bilo više obzira, Internet je sasvim zamaglio granice i danas je vrlo mala suštinska razlika između onoga kako kritičkim vatrometom upravljaju ovlašteni pirotehničari, u vidu onih koji od pisanja žive, i onoga kako to rade obični Internet-huligani i verbalni piromani kojima ništa nije sveto.

Zato se kaže da Hrvatska ima „četiri milijuna izbornika“ i svaki od njih osjeća se pozvanim suditi o tome je li trebalo staviti ovog ili onog igrača, ovu ili onu taktiku, mada u stvarnom životu vjerojatno uopće nisu niti upoznali nijednog od igrača o kojima pričaju.

Iz istog je razloga i trenerska stolica u Hajduku ili Dinamu – klubovima o kojima apsolutno svakog dana netko nešto piše ili komentira – uvijek tako vruća, a treneri na udaru žestokih kritika i salvi uvreda poslije svakog krivog koraka ili neuvjerljive predstave njihovih igrača, koje su navijači i mediji ipak nešto skloniji poštedjeti. No, kod trenera je barem u globalu jasno što rade – treniraju igrače, izabiru ih u sastav i postavljaju taktiku, a onda dobivaju ili gube utakmice. Rezultat je sasvim objektivno mjerljiv i najčešće on odlučuje sudbinu trenera.

Je li ‘normalno’ da je za trenersku klupu spreman netko tko nikoga nije samostalno trenirao, a nije se imao vremena dokazati ni kao sportski direktor?

U nogometu je, pak, vjerojatno najveći nesrazmjer između razumijevanja uloge sportskog direktora i količine kritika koje su tim ljudima upućene – mada se one ne mogu mjeriti s onima koje dobivaju treneri. Ne čudi da su u nas donedavno posvuda sportski direktori klubova bile bivše igračke legende; u neku je ruku to bilo gotovo počasno mjesto – da ne napišem baš uhljebljenje – za one koji možda nemaju stručne i ljudske kvalitete potrebne za trenera, a imaju kontakte u svijetu nogometa i vole klub. Njihov posao, kako to i danas vidi dobar dio laika, naprosto je potpisivati ugovore s nadarenim juniorima, produljivati one s prvotimcima i nagovarati potencijalna pojačanja da prijeđu u klub.

Ne’š ti posla.

Kad je o kupovinama i prodajama igrača riječ, kao i o dovođenju i otpuštanju trenera, onda se to najčešće niti ne percipira kao nešto što je posve u djelokrugu zaduženja sportskog direktora. Gotovo uvijek se ti poslovi predstavljaju kao nešto što je odradio klupski ‘gazda’, pa se tako dobiva dojam da stvarnu sportsku politiku određuju njegovi hirovi i filing.

A takav se dojam stječe vjerojatno zato što to u prošlosti gotovo uvijek i jest bilo upravo tako. U mnogim sredinama je i danas. Sportski direktor u nekim je klubovima i danas više-manje figura, operativac, gotovo pa nekakav ćato, dok se stvarno važne odluke donose na razini višoj od njega; no, to ga svejedno ne štiti od kritike i bijesa javnosti.

Međutim, u uređenim klubovima i onima koji to nastoje biti, uloga sportskog direktora je ključna.

On je taj koji određuje dugoročnu sportsku strategiju i politiku kluba, od vrha do dna, koja se nadovezuje na opću strategiju kluba i koju će onda slijediti rezultati. U dobrom dijelu slučajeva sportski je direktor nadređen i treneru prve momčadi i odabire ga, kao što strateški selektira igrače iz podmlatka i na tržištu, šefove klupske akademije, skautske službe, analitičkog odjela. Poslovno vodstvo kluba osigurava mu određeni budžet i precizira ciljeve, ali mu se ne miješa u stručne procjene.

Nije svugdje baš sasvim tako, ali to je definitivno smjer u kojem se nogomet kreće. Sportski direktori sve su važniji i imaju sve veće ovlasti – čak i u Engleskoj, gdje možda ne postoje po imenu, ali po ulozi da, era apsolutističkih menadžera je gotova – pa je razumljivo da se i njihova profesija profesionalizira. Sve više njih se posebno školuje za taj posao, a prethodna igračka ili trenerska karijera više nije preduvjet. U kultnoj knjizi The Numbers Game, objavljenoj 2013., autori Chris Anderson i David Sally predviđaju da će u idućih 10 godina svaki veliki klub imati neku vrstu sportskog direktora ili general managera.

U najveća dva hrvatska kluba imamo izraženi kontrast po pitanju profila sportskog direktora.

Hajdukov Mario Branco je specijalist doveden iz inozemstva kao profesionalac, ali i zato što je izvan sfere utjecaja raznih menadžerskih i drugih lobija. I on je gotovo svakodnevno suočen s laičkim procjenama svog rada i kritikama javnosti – kako zbog toga što „ne igraju naša dica“, tako i zbog raznolikih procjena kvalitete igrača koje je doveo. Neću ovaj put ulaziti u kontekst niti pokušati analizirati njegov rad, ali pada mi na pamet najpaušalnija i najbizarnija kritika koja mu je došla već sredinom rujna prošle godine, kad je na Poljudu bio tek koji mjesec. Jedan od klupskih kroničara u novinama je napisao kako si je Hajduk mogao priuštiti dovođenje i plaćanje Gabrijela Bobana i Muzafera Ejupija – koji su završili u Osijeku – za iznos koji je jednak plaćama koje isplaćuje sedmorici – sedmorici! – stranaca, većinu kojih je on doveo. Predstavljajući ovo prvo, naravno, kao bolji deal.

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi Hajdukovih navijača sada pristalo mijenjati samo dvojicu od te sedmorice – primjerice, Marka Futacsa i Saida Ahmeda Saida, s kojima je Hajduk nedavno produžio ugovor, ili pak Hamzu Barryja i Savvasa Gentsogloua, koji su na posudbi i koje će vjerojatno otkupiti – za Bobana i Ejupija…

S druge strane, Dinamo ima Romea Jozaka, koji je radio toliko različitih poslova u nogometu da bismo ga gotovo mogli nazvati renesansnim čovjekom. Ili „vojnikom kluba“, kao što je nazvao samoga sebe kad je izjavio kako je spreman, bude li trebalo, preuzeti i trenersko mjesto. Valjda jedino na kojemu još nije bio.

Ne bih sad analizirao niti njegov rad, a niti dosadašnju Dinamovu sportsku politiku i hijerarhiju odlučivanja (iako bi, recimo, bilo zanimljivo čuti čija je genijalna ideja bila vratiti Sammira u klub… Mada mislim da je na svako pitanje koje se tiče važnim odluka u Maksimiru odgovor isti). Ono što me zaintrigiralo je njegova izjava kako je „normalno“ da u kriznim situacijama bude spreman preuzeti klupu i to „deklarativno, a priori po funkciji koju obavljam“. Jozak je Sportskim novostima rekao: „Kako bih ja kao čelni čovjek struke mogao kazati ‘ne zanima me klupa Dinama’? Onda bi počele priče da sam teoretičar, pričam floskule, da sam siva eminencija, šaptač, doušnik…“

I tako, nije Jozak ni na trenutnoj poziciji još dovoljno dugo ni da bi ga netko stigao pošteno popljuvati, a već je spreman prijeći na drugu i kaže da je to ‘normalno’.

Zašto bi bilo normalno?

Je li i proslavljeni Sevillin Monchi, odnedavno u Romi, vojnik kluba? Je li Bayernovu Matthiasu Sammeru – koji je, za razliku od Jozaka, bio i top igrač, i uspješni trener, i vrlo uspješni tehnički direktor Njemačkog nogometnog saveza – padalo na pamet preuzeti klupu u kriznim situacijama dok je bio u klubu? Ako se i sami Englezi odmiču od apsolutističkog „menadžera engleskog tipa“ i sve više na sportsko vođenje kluba gledaju kao na timski rad s posebno školovanim specijalistima, je li ‘normalno’ da je za trenersku klupu spreman netko tko nikoga nije samostalno trenirao, a nije se imao vremena dokazati ni kao sportski direktor?

Ili je li možda doktor Jozak ipak pomiješao ovlasti s osobnim ambicijama?

Ne bih znao reći, ali znam da ona trenerska ‘livada’, iako izgleda primamljivije, daleko više smrdi. I da ju je, u Maksimiru pogotovo, skoro svatko tko je na nju zadnjih puno godina kročio napuštao popišan i posran.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.