Kad se Michael Palin krajem 1980-ih zatekao na splitskim Bačvicama i vidio grupu ljudi kako u plićaku igra picigin — bacajući se za lopticom u svojim kupaćim gaćicama i udarajući je rukama i nogama, ali ne mareći previše za ‘rezultat’ ili bilo što osim toga da ta mala okrugla loptica ne padne u vodu — i njemu samom je to djelovalo bizarno i intrigantno. Dva desetljeća kasnije vratit će se da bi snimio tu autentičnu aktivnost za jedan od svojih putopisnih serijala, a taj prvi put je, kažu, doživljenu scenu prokomentirao s: “Ovo objašnjava zašto je Jugoslavija bila prva zemlja izvan engleskog govornog područja u kojoj se prikazivao Leteći cirkus Montyja Pythona”.
I stvarno jest; pythonovci su u nas ostvarili ogroman kulturološki utjecaj, a njihov Leteći cirkus i dan-danas je rangiran visoko u bilo kojem izboru najboljih humorističnih serija svih vremena bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Iako, ništa se ne može približiti statusu koji imaju Mućke; još uvijek možete pronaći televizijski kanal koji svake večeri emitira avanture braće Trotter koje mnogi već znaju napamet, ali teško je prestati gledati jednom kad počnete.
I zato, kad je Gareth Southgate implicirao da Hrvati možda ne razumiju britanski humor, to sam mu itekako zamjerio. A znam da nisam jedini. Još posebno zato što je za primjer uzeo jedan drugi klasik TV-komedije koji nam je također dobro poznat.
“Ta pjesma je humor, zar ne? To je engleski humor”, rekao je engleski izbornik uoči susreta Lige nacija u listopadu 2018., igranog samog 93 dana nakon što je njegova ekipa izgubila od Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva. “Ako niste fan Fawlty Towersa i takvih stvari, možda nećete uhvatiti taj kut gledišta. Zanimljivo je to kako nas ponekad doživljavaju u ostatku svijeta”, pokušao je objasniti, samo se još dublje zakopavši.
Dalićev stožer u tom je ‘It’s coming home’ pronašao spasonosni eliksir. Stereotip o ‘bahatim’ i ‘samodovoljnim’ Englezima iskoristio je kao svoje tajno oružje
Oh, Gareth, you dipstick.
Pjesma o kojoj je pričao bila je, naravno, Three Lions, bezveznjikavi komad britpopa koji izvorno izvode Baddiel, Skinner i The Lightning Seeds, a koji je 1996. pratio Engleze na Euru održanom u njihovoj zemlji i od tada postao nekom vrstom neslužbene engleske nogometne himne. Refren “It’s coming home” postao je viralan i tijekom Svjetskog prvenstva 2018., zasigurno blago iritirajući navijače Vatrenih, a poneki iz hrvatskog tabora, uključujući kapetana Luku Modrića i izbornika Zlatka Dalića, rekli su da su to doživjeli kao znak nedostatka poštovanja prema svojoj momčadi i tvrdili kako ih je dodatno motiviralo da dobiju Englesku i prođu u finale.
Reakcija je zbunila engleske igrače i navijače u gotovo jednakoj mjeri kao i Palina onaj apsurdni spektakl na Bačvicama. Southgateova momčad iz 2018. bila je vjerojatno najprizemnija, najmanje bahata Engleska u nogometnom pamćenju — svakako nimalo poput one 2007. koju je Hrvatska Slavena Bilića pobijedila dvaput u kvalifikacijama za Euro — pa su zaključili da je sve bio neki veliki kulturološki nesporazum.
Samo što nije.
Jasno, među navijačima je sasvim dovoljno tvrdih glava koje su popušile priču o engleskoj aroganciji onako kako je predstavljena u dijelu domaćih medija, ali nemojte mi reći da nitko od igrača ili u stožeru nije kužio autoironiju i sarkazam cijele te It’s coming home kampanje… Puno vjerojatnije je to da su Vatreni itekako bili svjesni da im Englezi ničim nisu iskazali manjak respekta, ali svi su željeli vjerovati da jesu. Jer točno to im je i trebalo.
Do tog polufinala Hrvatska je odigrala ne 180, nego 240 minuta nogometa u knockout rundama, plus još i raspucavanje penala i protiv Danske i protiv Rusije — u redu, i Englezima su za prolazak Kolumbije trebali jedanaesterci, ali Švedsku su nakon toga dobili relativno glatko u 90 minuta — i zamor materijala već je ozbiljno bio uzeo maha. Neki od igrača bili su daleko od 100-postotne spreme, nakupilo se i sitnih ozljeda, a klupa nije nudila previše dodatnih opcija. Također, već su bili otišli dalje nego što je većina navijača realistično mogla očekivati i stvarno im je nasušno bio potreban novi poticaj koji će otključati energetske rezerve koje su već bile pri kraju.
Vjerujete li u ono što ljudi obično nazivaju nacionalnim “karakterom”, a što je zapravo samo druga riječ za stereotipe, ovaj slučaj potvrđuje jednu od njegovih, reklo bi se, najprominentnijih crta. U nedostatku preciznijeg termina, nazovimo je — zajebanost.
Dakle, Hrvati su — ili je barem takva ova generacija hrvatskih reprezentativaca — posebno željni dokazivanja i onoga što bi Englezi opisali kao punchling above their weight. Kad im dužno poštovanje iskaže netko od ‘velikih’, odnosno onih koje oni priznaju za velike, onda će se po svoj prilici uljuljkati u osjećaj lažnog samopouzdanja i vlastite važnosti; ali ako do njih dođe makar i natruha podcjenjivanja, zgrabit će je kao pas kost i napasti s žarom za kakav nisu ni znali da posjeduju. Točno to se i dogodilo u Rusiji: Dalićev stožer, koji je prethodno u utakmicama protiv Danske i Rusije do vrhunca doveo svoj refren o poniznosti, u tom je ‘It’s coming home’ pronašao spasonosni eliksir i injekciju nove motivacije.
U kojoj točno mjeri je to bilo namjerno i planirano, a koliko spontano, to znaju samo oni, ali činjenica je da su Vatreni imali i primjer iz 2007. za koji su se mogli uhvatiti — premda ta utakmica za Hrvatsku nije odlučivala ni o čemu, i dalje se naširoko smatra povijesnom pobjedom, dobrim dijelom baš zbog arogancije domaćina — kao i to da su reakcijom zapravo pokazali da ne samo kuže taj famozni otočki humor, nego i da šalu mogu okrenuti protiv šaljivdžija, pa stereotip o ‘bahatim’ i ‘samodovoljnim’ Englezima iskoristiti kao svoje tajno oružje. A Southgate je, eto, ispao plonker jer to nije skužio ni tri mjeseca kasnije, iako to tad više nije bilo toliko važno.
Znam da nisam baš neki reprezentativni primjerak Hrvata, daleko od toga i da sam neki navijač, ali ako sam nešto doživio kao disrespect od Engleza, onda to sigurno nije bila pjesma Three Lions nego to što njihov izbornik misli da ovdje nemamo pojma tko su to Basil Fawlty, Mickey Pearce ili Edmund Blackadder. Ali dobro; da je njegov stožer — umjesto, recimo, proučavanja kako Hrvatska brani prekide — istražio to ili barem pitao Palina, možda bi se engleska i hrvatska nogometna povijest danas drugačije pisale.
Ne kuže to oni ni danas, iako im je Dalić malo i posolio ranu uoči one druge utakmice u Ligi nacija, kad je komplimentirao engleskoj momčadi na mladosti i brzini i dodao — nudge nudge prc prc — “It’s coming home very soon”. Samo što, eto, u nedjelju Hrvati i Englezi opet igraju na velikom turniru, a i jedni i drugi se zamaraju time koliko je ždrijeb iduće runde lakši ako se bude drugi, a ne prvi u skupini. Pa sad ni ono tajno oružje iz Rusije ne vrijedi više ni pišljiva boba jer obje strane su svjesne da se radi o utakmici koju ne moraju nužno dobiti, niti to baš po svaku cijenu žele.
A mislili smo da je Monty Python apsurdan.
