Donald Trump, Bashar al-Assad… Davor Šuker. Trojica velikana, trojica vizionara – od nekih i u neko doba obožavani, od drugih prezirani; ljudi koji se ne boje inicijative i preuzimanja stvari u svoje ruke, ljudi koji teže kontroli. Sva trojica nedavno su u svojim javnim istupima upotrijebila izraz „fake news“ kako bi odbacili medijska izvješća koja im nisu išla u korist, s tim da se ovaj treći pritom čak i pozvao na prvog. No, dobro, barem vjerujemo da je HNS-ov predsjednik pod „gospodin Trap“ zapravo mislio na američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Trump je s time počeo od prvog dana svog predsjednikovanja te u nekoliko navrata prozvao najveće i najuglednije američke medije – New York Times, Washington Post, CNN, NBC, CBS, ABC – zbog fejk njuza. S time da je svjesno i s predumišljajem taj termin koristio u značenju drugačijem od dotadašnjeg.
Naime, u uvriježenom smislu fake news su naprosto lažne vijesti, vijesti koje nisu istinite. Pritom se najčešće misli na svjesne izmišljotine, lansirane s ciljem da se nekoga ocrni, utječe na stav javnosti oko nekog važnog pitanja ili naprosto privuče više publike. Ta je industrija stara koliko i novinarstvo, ali je procvjetala s razvojem tehnologije, društvenih mreža i olakšanjem pristupa široj javnosti; fake news, poput onih da Hillary Clinton vodi lanac dječje prostitucije iz jedne pizzerije u Washingtonu, nemalo su pomogle Trumpu da mobilizira svoje glasače i bude izabran. Puno se u Americi pričalo o tome i Trump je napravio moralno u najmanju ruku upitan, ali strateški vrlo mudar potez pokušavši redefinirati, odnosno proširiti termin.
Pa se tako, primjerice, obrušio na medije koji su prenijeli i analizirali rezultate anketa prema kojima po preuzimanju vlasti ima najniži approval rating, odnosno potporu građana, od svih novoizabranih predsjednika u povijesti. On je to naprosto odbacio kao fake news. Iako su ankete stvarne i masovne, a njihovi rezultati javni. Time je izjednačio potpune i zlonamjerne izmišljotine s vijestima koje su sasvim očito stvarne, odnosno istinite, relativizirajući tako i jedne i druge.
Jer ako je moguće odbaciti nešto kao ‘fejk’ samo zato što ti se ne sviđa i neovisno o tome bilo istinito ili ne, onda sama istina – a ona bi trebala biti prvi i sveti cilj svakog novinarstva – gubi na snazi i značaju te otvara prostor za proizvoljne manipulacije informacijama svih vrsta. Trumpova je administracija, uostalom, lansirala i frazu „alternativne činjenice“ – što je zapravo samo drugi termin za laži. Relativizirajući laži, relativizira se i istina; ostajemo bez čvrstog uporišta u stvarnosti i sve postaje samo stvar interpretacije.
Nakon što ste uspostavili proširenu definiciju pojma fake news, sljedeća je instanca one koji ih šire – a određivanje i prokazivanje takvih je, dakako, posve arbitrarno i u vašim rukama – optužiti da su neprijatelji naroda. Trump je to već i napravio, napisavši na Twitteru da oni nisu njegovi neprijatelji nego „neprijatelji američkog naroda“.
The FAKE NEWS media (failing @nytimes, @NBCNews, @ABC, @CBS, @CNN) is not my enemy, it is the enemy of the American People!
— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) February 17, 2017
Sve to stvara savršene preduvjete za nastanak totalitarnog režima.
U internetsko doba nije više moguće u potpunosti kontrolirati protok informacija, bez obzira s kolikim ekonomskim i političkim resursima raspolagali, pa jedino što po tom pitanju možete napraviti jest denuncirati vjerodostojne izvore i izjednačiti ih s nekim drugima kako biste pomaknuli ravnotežu na stranu koja vama odgovara. Trumpova je poruka da se pritom ne treba obazirati niti na tvrde činjenice, na tragu one anegdote s početka Hegelove akademske karijere: kad je profesor upozoren da ono što govori ne odgovara realnim činjenicama, on je navodno odgovorio: „Tim gore po činjenice“.
Doktrina o fake news američkog predsjednika sada će, sasvim je izvjesno, dati ideju mnogim wannabe Trumpovima i „Trapovima“.
Sirijski predsjednik Assad, kojeg Ujedinjeni narodi terete za ratne zločine i imaju za to dokaze koje su ispostavili Međunarodnom kaznenom sudu, odbacio je izvješća Amnesty Internationala i FBI-a o 13.000 političkih zatvorenika kao „fake news“.
„Živimo u eri fejk njuza“, rekao je Assad. „Ako FBI nešto kaže, to nije dokaz ni za koga.“ Kao i Trump, i on je namjerno upotrijebio u termin u promijenjenom značenju.
Ako je nešto sve ove godine bilo fejk, onda je to briga političara za stanje hrvatskog nogometa – da ih je doista bilo briga, davno bi se ono promijenilo
Isto je napravio i Davor Šuker – premda, naravno, za njega doista ne možemo jamčiti da je to (ili bilo što drugo) napravio svjesno, s punim razumijevanjem i predumišljajem. On je izjavio da savez primjenjuje Zakon o sportu „u svakoj točki… A sve ostalo su, što bi rekao gospodin Trap, fejk njuz.“
HNS ne primjenjuje Zakon o sportu. Tvrditi drugačije je laž – pardon, alternativna činjenica.
Nakon što je Zakon izglasan i nakon što je u veljači prošle godine prošao propisani rok nakon kojeg se mora primjenjivati, savez ga je naprosto ignorirao, smatrajući da se na njega ne odnosi – jer takva je HNS-ova pravna interpretacija. Bez obzira na to što rekli stručnjaci i bez obzira na to što su se uoči lanjskih parlamentarnih izbora doista sve iole relevantne političke stranke izjasnile da HNS ne provodi Zakon – a sam je Andrej Plenković, primjerice, javno obećao da će se HDZ pobrinuti za njegovu provedbu – Šukerovom je savezu bilo dopušteno da nastavi po svome.
Nakon uspostave alternativnih činjenica i početka primjene doktrine o fejk njuz, slijedi prozivanje svakoga tko tvrdi drugačije kao „neprijatelja hrvatskog naroda“. Oh, wait… Pa to se već odavno radi preko pouzdanika u nekim medijima, denuncirajući kritičare baš takvim i sličnim riječima. Isto kao što su bili plasirani klasični fejk njuz o tome kako iza navijačkih izgreda i kritičnih medija stoje određene političke snage i organizirani kriminal.
Hrvatski nogomet po mnogim svojim obilježjima već jest totalitarni režim u kojemu je nemoguće bilo što promijeniti redovnim putem, jer vladajuća se oligarhija zazidala u svoj bunker dok joj je politika držala stranu. Jer ako je nešto sve ove godine bilo fejk, onda je to briga političara za stanje hrvatskog nogometa – da ih je doista bilo briga, davno bi se ono promijenilo.
Uslijed spekulacija o tome je li sada političkoj podršci došao kraj, pomalo je ispod radara prošla stvarno neobična vijest da će hrvatska reprezentacija odigrati prijateljsku utakmicu s Meksikom 27. svibnja ove godine u Los Angelesu.
Zašto neobična? Pa zato jer se ne radi o FIFA-inom terminu; štoviše, za taj je dan zakazano posljednje kolo ne samo domaćeg nacionalnog prvenstva (a u njemu dvije najjače momčadi, Rijeka i Dinamo, igraju međusobnu utakmicu koja će možda odlučiti o naslovu), nego i onog u Italiji. Ivan Rakitić u to vrijeme s Barcelonom igra finale španjolskog kupa, a lako je moguće i da Madriđani Luka Modrić i Mateo Kovačić, pa i Šime Vrsaljko, dospiju u finale Lige prvaka, koje se također igra u to vrijeme. Nemojte ni sumnjati da će nekoga od malobrojnih reprezentativaca iz ostalih liga baš tada zaboljeti noga ili nešto poviše tog dijela tijela, ili da će im iskrsnuti kakva neodgodiva obveza.
Teško je uopće i zamisliti tko bi mogao preostati na izbor Anti Čačiću. Teško da i on sam ima pojma. No, eto, naš je nogometni predsjednik čovjek koji se ne boji inicijative i preuzimanja stvari u svoje ruke, pa se tako – nakon što se više od mjesec dana nikome u savezu nije niti javljao – vratio iz Amerike s poklonom kojeg nitko ne želi, poput kakvog bogatog, ali nevoljenog strica. Opet, kao ni u slučaju kineske ekspedicije koju je također dogovorio Šuker osobno, HNS neće smatrati shodnim reći koliko će novca dobiti od te utakmice dobiti niti na što će on biti potrošen. Kao da se radi o privatnom biznisu, a ne nečemu od javnog interesa.
I tako će se ispuniti san generacija hrvatskih iseljenika u Trumpovoj Americi, san da konačno vide Vatrene u zemlji u kojoj žive. Samo što će im ga Šuker pokvariti i umjesto brendirane ‘robe’ im podvaliti neku čudnu Hrvatsku ‘u rinfuzi’.
Nakon fejk Saveza, fejk izbornika, fejk navijača, fejk političara… Stiže i fejk Kroejša.
