Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Garrincha, Radost naroda

Anđeo sa svinutim nogama nastavlja driblati i nakon svoje smrti

Brazilci vam znaju reći točan datum kad je umro Futebol Arte, njihov tradicionalni nogomet ljepote i improvizacije; nogomet u kojem su, tako se vjerovalo, vještina i vic uvijek bili superiorni taktici i organizaciji.

Datum je bio 20. siječnja 1983. Nakon cjelodnevnog ispijanja cachaçe dan ranije, 49-godišnji Manuel Francisco dos Santos primljen je u bolnicu. Tijelo mu je bilo posve otečeno od alkohola i liječnici ga nisu niti prepoznali. Prebačen je u psihijatrijsku bolnicu, gdje je pao u alkoholnu komu i umro u šest sati ujutro.

Već par sati kasnije pred bolnicom su bile stotine ljudi; stotine su se pretvorile tisuće. Mediji, koji su ga se proteklo desetljeće jedva koji put sjetili, sada su objavljivali poplavu sjećanja i posveta. Vatrogasni kamion, baš poput onog koji ga je 1958. vozio ulicama Rija kroz razdragano mnoštvo – zajedno s ostalim članovima reprezentacije koja je osvojila prvi svjetski naslov za Brazil – sada je dovezao njegovo mrtvo tijelo na Maracanu. Ondje je ležalo tri dana, dok su trajale vrlo javne i neukusne svađe oko toga gdje će ga pokopati.

Baš je tada bio izgrađen mauzolej u kojemu su se imali pokapati najzaslužniji brazilski sportaši. Njegova smrt bila je prilika koja se ukazala sama od sebe: on je mogao postati prvi velikan ondje, otvoriti mauzolej u najvećem stilu i silno dati toj instituciji na značaju od samog početka.

Jer nikad dotad u brazilskom sportu nije umro nitko veći od Manuela Francisca dos Santosa Garrinche.

No, Nilton Santos, njegov prijatelj doslovce od prvog trenutka profesionalne karijere, to nije dopustio. Znao je da Mane ne bi želio biti pokopan u nekakvom državnom mauzoleju usred ‘sigurnog’, čistog dijela grada i biti turistička atrakcija. Kako je rođen i odrastao u skromnom, zapuštenom gradiću po imenu Pau Grande, u planinama nekih 70-ak kilometara od Rija, ondje bi želio i počivati. Tako je rekao Nilton i naposljetku su ga poslušali.

Isti onaj vatrogasni kamion odvezao je Maneovo tijelo niz  široku ulicu Avenida Brasil, dok mu je masa uz cestu odavala posljednju počast. Neki su ga i slijedili u Pau Grande te bili prisiljeni ostaviti automobile izvan tog gradića, budući da ih u njemu nisu imali gdje parkirati. Sve je bilo puno, jer na groblju je još od ranog jutra čekalo oko 8.000 ljudi: neki su visjeli s drveća i krovova, penjali se na nadgrobne spomenike kako bi bolje vidjeli sprovod. Na jednom drvetu, piše Alex Bellos u knjizi Futebol: The Brazilian Way of Life, stajao je veliki natpis: „Garrincha, zbog tebe se svijet smijao, a sada zbog tebe plače“.

Vođa Botafogove torcide poveo je pjevanje nacionalne himne, ali pokop nije prošao bez problema. Grob je, ispostavilo se, bio premali za luksuzni kovčeg koji je platio Botafogo i prekrio ga klupskom zastavom; nisu ga mogli položiti na samo dno i zatrpati kako dolikuje. Jednom kad je masa otišla, groblje je ostalo napola porušeno.

Selecao je nekih šest mjeseci ranije ispao sa Svjetskog prvenstva u Španjolskoj porazom od Italije 3-2. U toj se utakmici strahovito talentirani i kreativni ‘magični četverokut’ u veznom redu (Falcao, Cerezo, Zico, Socrates) sučelio s bolje organiziranim Azzurima predvođenim Paolom Rossijem, i to su u Brazilu vidjeli kao konačni dokaz propasti ideje da je moguće i dovoljno samo na teren poslati najbolje igrače, koji će se snaći ako su individualno kvalitetniji od suparnika. Bila je to pobjeda sustava i brazilski nogomet – premda je Futebol Arte i ranije bio više mit nego stvarnost – postat će pragmatičan i pomalo krut.

Kada je svijet napustio njegov najromantičniji i najobožavaniji predstavnik, čovjek kojemu su pjesnici nadjenuli nadimke ‘Anđeo sa svinutim nogama’ i ‘Radost naroda’, to je simbolički označilo kraj jedne ere. I premda će Brazil i na SP 1986. poslati sličnu reprezentaciju, samo s vedetama koje su bile već lagano u veteranskim godinama, doživljaj nogometa u toj zemlji više nije bio isti.

Mane je rođen s deformiranom kralježnicom, desnom nogom svinutom prema unutra, a lijevom šest centimetara kraćom i svinutom prema van. Uz pravu ortopedsku njegu, danas bi se ti defekti mogli ispraviti, ali u ono doba u Pau Grandeu takvo što ni lokalnim liječnicima ni njegovim roditeljima nije palo na pamet. Trebao je jedva moći hodati, ali on je odlučio igrati nogomet.

Kako je odrastao, ispostavilo se da uz tjelesne hendikepe i ima i onaj mentalni – ostao je na intelektualnoj razini djeteta, a nadimak mu je dala sestra, vidjevši ga jednom s ptičicom (garrincha je ptica carić) u ruci. „Ti si poput nje“, rekla mu je. „Letiš okolo, ali nisi dobar nizašto.“ Bilo mu je izuzetno teško i kontrolirati svoj seksualni nagon: biografije kažu da je nevinost izgubio s kozom, a tijekom života nije prestajao bludničiti te je napravio trinaestoro ili četrnaestoro djece za koju se zna.

S 14 je godina počeo raditi u tvornici tekstila, baš kao i svi u Pau Grandeu, a godinu kasnije i igrati za tvornički nogometni klub. Ali Garrincha je u nogometu vidio samo zabavu i nije mu bilo jasno zašto se ljudi uzrujavaju oko pobjeda i poraza. Navodno je Brazilov legendarni poraz na SP-u 1950. od Urugvaja sasvim propustio – radije je otišao na pecanje nego da sluša prijenos na radiju. Prijatelji i znanci neprestano su mu dodijavali nagovaranjem da ode na probu u neki od velikih klubova, jer već je kao tinejdžer bio bolji od ikoga koga su u životu vidjeli. Nije mu se dalo.

Kad bi i otišao, nije mu bilo dovoljno stalo. U Vascu su ga poslali kući jer nije sa sobom ponio kopačke. U Fluminenseu je otišao u pola treninga kako bi uhvatio zadnji vlak kući. Na kraju je, već na pragu svoje 20., došao u Botafogo i ondje potpuno izdominirao renomiranog reprezentativca Niltona Santosa, posramivši ga proturanjem lopte kroz noge. Na Niltonovo insistiranje klub mu je dao ugovor, a dva mjeseca kasnije na svom je debiju zabio hat trick.

Njegova profesionalna karijera dobro je dokumentirana, poznata čak i površnim pratiteljima nogometa. Odigrao je preko 600 utakmica za Botafogo, poslije 1965. još ponešto za druge brazilske klubove, zabilježio 50 nastupa i 12 golova za reprezentaciju. Jedina utakmica koju je Brazil izgubio s njim u sastavu bila je i njegova posljednja: 3-1 od Mađarske na SP-u 1966. Dva prethodna Mundijala je osvojio, a 1962. dobio i Zlatnu loptu i Zlatnu kopačku.

Na dan kad je 1969., Pele zabio svoj famozni tisućiti gol, on je pronađen mrtav pijan, plačući ispred crkve u centru Rija. Nije imao ni prihoda ni ušteđevine

Dobro su poznate i razne smiješne anegdote s Garrinchom, uglavnom vezane uz njegov dribling. Treneri su ga nastojali naučiti da dribla manje, ali nije ih slušao; jedan sudac mu je zaprijetio da će ga isključiti jer previše dribla i ponižava suparnike, a drugi nije prekinuo igru ni kad je Mane izašao s loptom izvan terena i nastavio driblati suparnika na atletskoj stazi. Jednom je, igrajući za reprezentaciju, predriblao trojicu i golmana te izbio pred prazan gol, a onda pričekao da se branič vrati, ponovno ga zaljuljao i ušetao se u mrežu. Jednom je, a bilo je to na Svjetskom prvenstvu, čitao strip o Paji Patku dok je izbornik ostatku momčadi objašnjavao taktiku; trener se okrenuo njemu i nakratko mu privukao pozornost tek toliko da kaže: „A ti, ti radi što god hoćeš“.

Garrincha je bio izvan kontrole. Ovaj šepavi, mentalno zaostali klaun ovisan o seksu i cachaçi (pio je svakodnevno još od tinejdžerskih dana, nakon umirovljenja to je samo eskaliralo…) pretvorio je svoje nedostatke u prednosti. Bio je nepredvidiv i čaroban.

„U cijeloj povijesti nogometa nitko nije više ljudi učinio sretnima“, piše o njemu Eduardo Galeano. „Kad je igrao, teren je postajao cirkuski ring, lopta pitoma zvijer, a igra pozivnica na zabavu. Poput djeteta koje brani svog ljubimca, Garrincha nije puštao loptu, a zajedno bi lopta i on izvodili vražje trikove od kojih su se ljudi kidali. Skočio bi na nju, ona bi se popela na njega, ona bi se sakrila, on bi pobjegao, ona bi ga ganjala. U tom bi se  procesu suparnički igrači sudarali jedni s drugima, noge bi im se zapetljale sve dok ne bi pali, oboljeli od morske bolesti, na stražnjice.“

Manje se zna o tužnoj strani njegove priče.

Garrincha nije imao praktički nikakvih ambicija u životu i za njega je sve bilo samo zabava. I kad je postao nacionalna zvijezda, živio je u slumu, u istim uvjetima kao siromašni tvornički radnici. Kad su mu prijatelji jednom kući poslali dvojicu bankara da ga savjetuju što će s novcem koji zaradi, ispod madraca dječjeg kreveta otkrili su natrule novčanice, koje su Mane i njegova žena ondje zaboravili, a dijete je imalo problema s mokrenjem u krevet. Novac je stajao posvuda – u kuhinjskim ormarima, ispod kauča, u zdjeli za voće… Nisu znali što bi s njim, iako ga je zapravo bilo puno manje nego što ga je trebalo biti, jer Botafogo je temeljito iskorištavao Garrinchinu naivnost i plaćao ga najmanje što je mogao.

Imao je mnogo žena – od neke sirote radnice u Pau Grandeu koja je zatrudnjela kad su oboje bili maloljetni, pa do one koju je ostavio kao udovicu, ali najduža i najintenzivnija bila je njegova veze s Elzom Soares, poznatom samba pjevačicom koja je također prošla sve i svašta u životu. Odrasla u faveli, kao 12-godišnjakinja je silovana, zatrudnjela i bila prisiljena udati se za svog silovatelja. Prvo troje djece umrlo joj je pri porodu, ali je do svoje 25. godine života imala već njih četvoro. Izvukao ju je glas. Kad je upoznala Garrinchu, bila je već zvijezda koja je pjevala s Louisom Armstrongom.

U jednom od mnogih automobilskih nesreća koje je imao, Mane je 1966., po povratku sa SP-a, naletio na kamion i u sudaru je poginula Elzina majka koju je vozio. To ga je bacilo u depresiju i pokušao se ubiti – bio je to samo prvi od nekoliko pokušaja. Na dan kad je 1969., Pele zabio svoj famozni tisućiti gol, on je pronađen mrtav pijan, plačući ispred crkve u centru Rija. Nije imao ni prihoda ni ušteđevine, tražio je zajam od Brazilskog sportskog saveza kako bi kupio kuću i odbijen je. S Elzom je na neko vrijeme preselio u Rim, gdje je ona našla gažu; bilo ga je sram tražiti od nje da mu kupuje cigarete, pa je kupio čikove s ulice i pušio njih. Na kraju se i njihova veza raspala i Garrincha se potpuno izgubio iz fokusa javnosti sve do svoje smrti.

Danas Garrinchini ostaci više nisu u grobu u koji su ih 1983. pokopali. Ili možda i jesu, nitko sa sigurnošću ne zna ili ne želi reći. Dvije godine poslije njegove smrti, tamošnji je gradonačelnik podigao obelisk posvećen najslavnijem stanovniku Pau Grandea i njime obilježio njegovo novo počivalište, gdje su trebali biti prebačeni i Maneovi ostaci. Nema, međutim, dokaza da su nakon ekshumacije premješteni. U priči koju je jučer izvorno objavio brazilski O Globo kaže se da obitelj ne zna jesu li Garrinchine kosti u jednom ili drugom grobu, ako igdje; zaposlenik groblja kaže kako nije izvjesno da je uopće još ondje pokopan. Gradonačelnik, koji je navodno obećao da će mu podići mauzolej, nudi novu ekshumaciju i DNK test da bi se utvrdilo gdje je Manu…

Tužno je to i bizarno, ali meni je izmamilo osmjeh na lice. Anđeo sa svinutim nogama, pomislio sam, očito nastavlja driblati i nakon svoje smrti.