Talentiran čovjek vidi odgovor prije svih drugih; genij, kažu, vidi odgovor prije pitanja. On vidi, kako je to postavio Vladimir Nabokov, “nevidljive poveznice među stvarima”.
Nabokov je, razumije se, bio nogometni golman. Očaran estetikom igre, napisao je ponešto i o njoj i pitam se što bi netko poput njega mislio i pisao o nekome poput Lionela Messija, genija. Genija koji je toliko dugo sjajan da ga valjda čitav svijet uzima zdravo za gotovo; genija koji se više ne može ni isticati, jer sve što napravi biva uspoređeno s njim samim, njegovom vlastitom genijalnošću i njenim ranijim odbljescima.
Već toliko dugo Messi je Messi da ga više skoro i ne možemo pojmiti kao nogometaša već samo kao superheroja procjenjivanog isključivo po vlastitim aršinima; čim nakratko i mjestimično pokaže da nije dovoljno dobar za samoga sebe — za mit o samome sebi — izgleda kao, naprosto, nedovoljno dobar. Jednog dana, sasvim uskoro, Messi sve češće više neće moći biti Messi, a mi isprva nećemo žaliti za tim, jer bit ćemo previše uzbuđeni notiranjem te činjenice; tek kad objesi kopačke o klin, pisat ćemo i čitati elegije jednoj minuloj ljepoti i zvati ga
Najvećim.
Nadam se da nisam sam kad kažem da ponekad poželim pročitati odu radosti igre koja jenjava — ali to je gotovo izumrlo umijeće, tajna koja odlazi u grob sa starim majstorima i njihovim masivnim pisaćim mašinama. Današnji guslari rijetko se time bave, a i kada bi? Nogomet, i život, odmiču takvom brzinom, takvim frenetičnim tempom smjenjuju se utakmice, pobjede i porazi da nema vremena stati (na loptu) i pomirisati cvijeće.
Premda znam da nisam tome dorastao, ponekad poželim i napisati nešto sasvim jednostavno i malo na tom tragu — o nogometu, da; o Messiju, recimo — bez obzira na to što nije ni Božić ni Valentinovo ni neki drugi od tih izmišljenih praznika kad nam se praštaju iskrenost i sentimentalnost.
Barça koristi Messija kao fasadu koja prekriva sve njene promašaje, kao i to da je postala još jedan običan superklub. Dok god ima njega, ima i iluziju da je nešto više
Pretprošle je nedjelje, recimo, protiv Levantea odigrao dugi for za Ansua Fatija tako složen i prekrasan da zaslužuje vlastiti esej ili pjesmu. Izveo je to tako da je izgledalo kao da je nakratko usporio ili zaustavio vrijeme samo za sebe kako bi promotrio situaciju iz svih kutova, a onda uputio loptu koja je uzduž i poprijeko rasparala Levanteove linije. Ali kad bih kao nogometni kolumnist pisao o tome, primijetio bih kako je Levante kasnio u defenzivnoj tranziciji i kako je mladi Fati kampirao iza leđa braniča prije nego što je Messi uočio nevidljivu poveznicu među stvarima i zamahnuo nogom; kako je lopta ipak usporila koju stotinku prerano, dovoljno da Fati još mora izdržati duel prije nego što šutira i zabije.
Kad bih pisao o jednoj od triju njegovih asistencija u pobjedi 3-2 kod Betisa prošle nedjelje, vjerojatno bih se, poput Erika ten Haga, pomalo i ljutio na prizor u kojem Frenkie de Jong — u kojeg, jebiga, imam man crush još otkako sam prvi put čuo za njega — ulijeće iza leđa obrane i u potezu koji je praktično ekvivalent rukometnom cepelinu ili košarkaškom alley-oopu posprema loptu u mrežu.
U svakom slučaju, manje bih pažnje pridao Messijevu lobu koji mu je prethodio, a možda i činjenici da je Leo od posljednjih pet Barçinih golova u La Ligi, u dvjema tijesnim pobjedama, asistirao za svih pet. Jer to je Messi i to je normalno — to je ono što on radi, barem onda kad ne zabija sam. Jer u 26 nastupa ove sezone bilježi 19 golova i 15 asistencija, što pritom i nije najimpresivniji aktualni podatak vezan uz njega. Messi je naprosto toliko neljudski i kontinuirano izvrstan da smo se svi skupa odavno umorili od praćenja čudesa koja ne prestaje izvoditi. U eri štancanja sadržaja i brisanja granica između informacije i zabave, u eri koja zahtijeva instantnu gratifikaciju i uvijek nove zaplete, uspone i padove za soap operu suvremenog nogometa, Messijev nam je genij postao malo i dosadan.
Pa ipak, postoji i razmjerno valjan razlog zašto se u posljednjih desetak dana po internetima manje pričalo o Leovim božanskim potezima, a više o sasvim ovozemaljskim intrigama, pri čemu čak ne mislim ni na Barçino ispadanje iz kupa koje se u međuvremenu dogodilo.
Prošlog je utorka Messi imao za sebe totalno nekarakteristični ispad na Instagramu, kad je neuvijeno napao i na odgovornost pozvao sportskog direktora i bivšeg suigrača Erica Abidala. Ukratko, ako niste upratili: Abidal je u jednom intervju ovlaš spomenuo kako “veliki broj igrača nije bio zadovoljan” s nedavno otpuštenim trenerom Ernestom Valverdeom i da “nisu puno radili”; Messi je odgovorio javno i ni sat vremena kasnije, napisavši da i sportski direktor treba “preuzeti odgovornost i sebi prisvojiti odluke koje radi” te da, ako se priča o igračima, treba dati njihova imena jer inače “smo svi ukaljani i to hrani komentare koji nisu istiniti.”
Time je prozvao Abidala zbog onoga što kritičari vide kao fijasko sportske politike; sukob je pometen pod tepih bez da je dobio ikakav stvarni epilog, ali bura koja se podigla potaknula je divovski val spekulacija i glasina o Messijevoj i Barceloninoj budućnosti, najviše zbog toga jer Leo navodno ima takvu klauzulu u svom ugovoru koja mu omogućuje da, ako tako poželi, ovog ljeta jednostrano odluči napustiti klub bez ikakve odštete. To bi za Barcelonu, dakako, bila katastrofa epskih razmjera.
U svim vrstama svojih javnih nastupa Messi je oduvijek sabran, hladan, nedostupan, sračunat. Praktično nikad u svojoj karijeri nije rekao niti napravio nešto doista intrigantno, nešto što bi odudaralo od minimalne profesionalne obveze i šablona komunikacije s medijima. U redu, njegovo povlačenje iz argentinske reprezentacije je svojevremeno paraliziralo zemlju, jednako kao i njegov povratak, ali na klupskoj razini — mimo vrlo suspektnih i odioznih modnih statementa na dodjelama kojekakvih nagrada — toga naprosto nije bilo.
Dok neki od njegovih suigrača ili rivala nose srce na rukavu i rado pokazuju njegove parafernalije svakome tko pita ili plati, Messi je sve dobro i sve loše primao stoički discipliniranim javnim licem. Iza kulisa, ondje gdje kamere i mikrofoni ne dopiru, bilo je svega, ali o tome smo mogli samo načuti. Kroz sve ove godine, prema nama se mijenjao jedino izvanjskom pojavnošću: brada i tetovaže zamijenile su dječačko lice, a nekadašnji cerek uživanja u nogometu pretvorio se u suzdržani grč koji je raspon njegovih facijalnih ekspresija sveo na dvije bazične i podjednako bezizražajne — onu širom otvorenih očiju koja još ponekad zna prijeći u smijeh i onu kad smrtno ozbiljno škilji.
Tim više je značajno to što je na onakav način izašao u javnost, jer to ukazuje na ono što mnogi među fanova nisu spremni prihvatiti.
Barcelona polagano implodira. Messi je duboko nesretan.
Već godinama je momčad zapravo nekonkurentna na najvišoj razini. Genij je svoje najbolje godine proveo na vjetrometini, protratio ih je u disfunkcionalnom klubu koji iznad vode održava ponajviše njegova genijalnost i koji oko najboljeg igrača na svijetu ne uspijeva više izgraditi i najbolju ekipu. I dok je zastrašujuća kvaliteta napadačkog arsenala u pragmatičnim postavkama obično bila dovoljna za osvajanje La Lige ispred Real Madrida i njegovih vlastitih disfunkcionalnosti drugačije vrste, u Ligi prvaka je Barcelona iskusila epska poniženja. Paris Saint-Germain, Juventus, Roma i Liverpool razbijali su je k’o beba zvečku, koristeći rupe između linija u slomljenom timu.
Čak i u najvećoj pobjedi zadnjih godina — onih nevjerojatnih 6-1 u uzvratu protiv PSG-a — ili možda i najviše u njoj, bilo je nečega distinktivno nedostojanstvenog. Bio je to horor u kojem prethodno osramoćeni i masakrirani zombiji na čelu s tad već ‘mrtvim’ trenerom ipak nekako pobjeđuju, a bez da tim podvigom zadobivaju poštovanje ili simpatije.
Degeneraciju su prikrivali domaći trofeji, dovođenje skupih zvijezda sa strane i, najviše od svega, Messijev genij. Bila su to, i još uvijek jesu, burna vremena za Kataloniju, ali na razini identiteta došlo je do devijacije: bez priljeva svježe krvi, Barcelonin se DNK nastavio osipati sve dok od njega nije ostalo tek onoliko koliko se može nabrojati na prste jedne ruke i mahom s ‘krive’ strane svojih 30-ih, uključujući i njega. Na terenu, taj DNK se stanjio toliko da su se sistemski igrači i vjerni klupski vojnici Gerard Piqué, Sergi Roberto, Jordi Alba i Sergio Busquets pretvorili u fusnote formule koja se približava znaku jednakosti između Barcelone i Messija.
Barça sada koristi Messija kao plašt ili fasadu koja prekriva sve njene kadrovske i strateške promašaje, kao i činjenicu da je postala samo još jedan običan superklub. Dok god ima njega, ima i iluziju da je nešto više.
I možda je drastični scenarij po kojem Messi napušta Barcelonu samo pretjerivanje ili ganjanje jeftinog senzacionalizma, između ostalog i zato što vrlo vjerojatno ni on sam nije bez grijeha u ovakvom razvoju događaja — upućeni kažu da je njegov utjecaj na sportsku politiku, pa i taktiku, onakav kakav nijedan igrač ne bi smio imati — ali izgledno je da su stvari sasvim izmakle kontroli i da će bilo kome, pa i novom treneru Quiqueu Setiénu, biti jako teško okrenuti ih na pozitivu.
Volite li nogomet, a posebno njegovu estetiku, vještinu i raskoš talenta, tužno je gledati genija na vjetrometini. Tužno je ne biti u stanju potpuno uživati u Messijevu zenitu i njegovoj nadnaravnoj moći da na terenu u svom matrixu vidi odgovore i prije pitanja.
Napisao bih odu toj nestvarnoj ljepoti koja jenjava, ali eto, nogomet mi ne da.
