Najčešći prigovor koji čitatelji upućuju Telesportu, češći i od onoga da nismo “objektivni” (kao da bismo u autorskim tekstovima u kojima iznosimo svoje mišljenje to uopće i mogli biti) ili da favoriziramo pojedine timove, igrače, trenere i stilove, onaj je da se “previše” bavimo svime oko sporta — najčešće je nogomet u pitanju — uključujući politiku.
Istina je da ovdje uvijek pokušavamo sagledati širu sliku i sve o čemu pišemo smjestiti u odgovarajući društveni ili povijesni kontekst. U tome se možda lako zanesemo pa koji put odemo i predaleko za nečiji ukus. Istina je i da razmišljamo kritički i neovisno od bilo kakvih pritisaka. Istina je da postoje stvari u koje vjerujemo i ne ustručavamo se tu vjeru izraziti, umjesto da hinimo nepristranost. Odbijamo biti fah-idioti i odbijamo dopustiti da se politika bavi nama samo zato jer se mi “ne bismo trebali” baviti njom. O svemu tome već smo u nekoliko navrata pisali i tumačili svoj pristup temama u kojima je politika neodvojiva od sportske komponente.
Međutim, još nikad dosad nismo imali situaciju kao što je ova aktualna s teniskim Adria Tourom u Zadru, zarazom koronavirusom i Novakom Đokovićem. Radi se o temi koja je nominalno iz sfere sporta, uključuje u aktualnom kontekstu prilično važan sportski događaj i jednog od najslavnijih i najeksponiranijih sportaša ne samo u ‘regiji’ nego i na svijetu te privlači ogromnu pozornost svjetskih medija — kako sportskih, tako i onih opće prakse.
Pa ipak, naprosto je nemoguće naći ijedan iole relevantan ‘sportski’ kut za nju.
Mi koji pratimo sport lako možemo prepoznati aroganciju, cinizam i muljanje koje nam sad upućuju premijer uz pomoć članova famoznog Stožera. Jer na to smo navikli
Zato će i ovaj tekst biti znatno kraći i u neku ruku direktniji od uobičajenog, ali ipak postoji nešto što se treba reći. Tim više što dobar dio domaćih medija to izbjegava ili stavlja u drugi plan, razvodnjavajući priču sporednim detaljima i narativom kako smo se svi, eto, “malo previše opustili”. I jasno je da svoj dio odgovornosti za ono što se dogodilo trebaju snositi i organizatori turnira, sami tenisači, pa i posjetitelji koji se nisu pridržavali preporuka o socijalnom distanciranju. Međutim, postoji sasvim razvidan glavni razlog zašto se Adria Tour uopće održao, zašto se održao pred publikom i zašto pritom, kako se čini, nisu poštovane ni najminimalnije zaštitne mjere — od toga da igrači prije turnira uopće nisu testirani na COVID-19, pa do nesmetane fizičke blizine i kontakta sviju uključenih, od igrača, organizatora i ‘gostujućih’ političara pa do ‘običnih’ ljudi.
Glavni razlog za ovaj debakl i razlog zbog kojeg smo se “opustili” je taj što se sve događa neposredno uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Na kojima vladajuća partija želi kapitalizirati svoju “pobjedu nad koronavirusom” koju je premijer Andrej Plenković prošli mjesec proglasio u ime vlade. Ako je bio glavni i odgovorni za tu pobjedu, onda je isto i za ovaj poraz.
Mislim kako je važno da čak i jedan sportski medij to nedvosmisleno kaže, iako se radi o zaključku do kakvoga gotovo svatko može čisto zdravorazumski doći. Međutim, u današnje doba spinova, fake newsa i ograničenih medijskih sloboda, u doba kad svaka budala s pristupom internetu može koliko-toliko javno reći što misli, lako se i najbanalnija logika izgubi negdje u digitalnoj džungli i galami. Plenković je instrumentalizirao koronu za HDZ-ove interese, iskoristio je u predizbornoj kampanji sloganima poput “Sigurna Hrvatska” i “U krizi se poznaju lideri” te, kako piše Miran Pavić u Telegramu, “dopustio toksično miješanje uskih političkih motiva sa širim razmatranjima poput javnog zdravlja”.
Takav pristup obio mu se o glavu u Zadru.
Postoji, međutim, i drugi razlog zašto mislim da je bitno (i) na Telesportu skrenuti pozornost na razlog i prirodu fijaska s teniskim turnirom. Ni on se zapravo ne tiče ni Novaka Đokovića, Grigora Dimitrova i Borne Ćorića, kao ni izravno Hrvatskog teniskog saveza — naprosto zato što je Adria Tour u ideji i provedbi bio sve prije nego sportski događaj. I ako ne postoji nijedan relevantan sportski kut iz kojeg bi se moglo pokriti ono što se dogodilo, sport nam svejedno pomaže shvatiti situaciju.
Naime, sve ono negativno što je na državnoj i državničkoj razini uslijedilo, a u određenoj mjeri i prethodilo otkazivanju završnice turnira, već smo više puta vidjeli i zapravo već godinama, desetljećima gledamo u hrvatskom sportu, odnosno njegovim institucijama. Odbijanje preuzimanja odgovornosti, nepridržavanje vlastitih propisa, modificiranje ili relativiziranje istih po potrebi, nepoštivanje ili ignoriranje struke, lov na vještice i traženje žrtvenih jaraca, prozivanje medija zbog širenja negativnosti, instrumentalizacija sporta, sportaša i masovnih događaja za partikularne interese, odnosno samo za račun vlastitog održavanja vlasti i fotelja — to je film koji u hrvatskom nogometu, a i u dobrom dijelu drugih sportova, nikad nismo ni prestali gledati.
I zato mi koji pratimo sport — a ne politiku — lako možemo prepoznati aroganciju, cinizam i muljanje koje nam sad upućuje premijer uz pomoć članova famoznog Stožera. Jer na to smo, kao i na to da nisu svi jednaki pred zakonom i da ne vrijede isti aršini za sve, odavno naviknuti od naših sportskih, napose nogometnih institucija i njihovih medijskih korifeja. Navikli smo na to da nas — u pravilu članovi i simpatizeri vladajuće partije, uz čiju podršku su i došli do tih sinekura — gledaju s visoka, smiju nam se u lice i, s oproštenjem, jebu u zdrav mozak. Jer upravo je to ono što Plenković i HDZ i sada rade s domaćom javnosti.
Jedina razlika je u tome što će oni sada na izborima morati izravno odgovarati za to.
