Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Godina mučnine

Godinu 2016. ću, čini se, pamtiti po tjedan dana lipnja, Kolindi i glupoj pjesmici

Umjesto dosadnog ponavljanja gradiva, retrospekciji godine na zalasku možda je najbolje pristupiti kao da je riječ o nekom psihološkom blic-testu: onom Rohrschachovom, recimo, ili igri slobodnih asocijacija. Bubnuti, dakle, ono što vam prvo padne na pamet, pa koliko god glupo i bezvezno bilo.

Na moju nesreću, odgovor koji sam tako dobio na pitanje „po čemu ću pamtiti 2016.“ isprva mi se učinio i glup i bezvezan. Ali zapravo nije.

Racionalno gledajući, postoji niz drugih stvari kojih se vrijedi prisjetiti. Hrvatska žetva medalja na Olimpijskim igrama u Riju. Godina 2016. kao annus horribilis tijekom koje su nas napustili mnogi velikani sporta i popularne kulture. Nevjerojatno omasovljenje i jačanje pokreta u koji se Naš Hajduk pretvorio te otkup klupskih dionica.

No, moj prvi – pa onda valjda i najiskreniji – odgovor je ovo:

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović osvjedočena je navijačica svega što nosi bijelo-crvena polja. Kao sportska posvuduša obilazila je nogometne, rukometne i teniske arene; navijala iz svečane lože i s terena; gledala utakmice u društvu uglednika kao što su Ivan Zvonimir Čičak, Đuro Glogoški i Milan Bandić; proslavljala rođendane u organizaciji najmoćnijeg čovjeka domaćeg nogometa. U Vukovaru je izvela početni udarac na memorijalnom turniru Blago Zadro, u Osijeku se slikala s Kohortinim šalom, a u Splitu iz ruku Hajdukove legende Ivice Šurjaka primila klupski dres sa svojim imenom.

Na dan početka Europskog prvenstva u Francuskoj, dok su se u domovini raspadale trule vlade, a huligani pripremali svoj desant, predsjednica je na Narodnom radiju blaženo pjevušila pjesmicu o srcu vatrenom.

Šest dana kasnije u Saboru je čovjeku čijeg se imena trenutačno ne mogu sjetiti izglasano nepovjerenje; još dan kasnije, „neprijatelji Hrvatske, mrzitelji svoje reprezentacije i države (tzv. orjunaši)“ – kako ih je predsjednica još iste večeri nazvala na svom Facebook profilu – uspjeli su u nakani da nakratko prekinu utakmicu Hrvatske i Češke u Saint-Etienneu, zarade HNS-u novu istragu i kaznu te skrenu pozornost međunarodne javnosti na akutne probleme u hrvatskom nogometu. Još dan kasnije predsjednica je zatražila sazivanje izvanredne sjednice Vlade, kako bi predložila izmjene Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima te omogućila pooštravanje i hitnu primjenu zatvorskih kazni za izgrednike. Tad već raspadnuta Vlada taj je zahtjev naprosto ignorirala.

U tih tjedan dana sredinom lipnja pale su maske i skinute su rukavice kako u političkom, tako i u nogometno-medijskom ringu.

U doba Kolindine pjesmice na Narodnom radiju nogometni novinari bliski establišmentu natjecali su se u agitprop širenju nekog – doduše, neodređenog – optimizma, zakriljujući sve probleme, podjele i slobodno kritičko razmišljanje plaštom na ‘kockice’. Srce, vatra, ponos, zajedništvo, svašta nešto… Nogometna domoljubna koalicija bombardirala nas je izvještačenom euforijom u kojoj je i vijest o još dvije kvalifikacijske utakmice pred praznim tribinama zbog ustaševanja prošla kao kamenčić u njenoj cipeli, manja neugoda u pohodu na Elizejske poljane i Slavoluk pobjede.

Nakon Saint-Etiennea – a što je, dakle, koincidiralo i s konačnim padom Vlade – diskurz se radikalizirao.

Počeo je lov na vještice.

Nakon ljetošnjeg medijskog divljanja, sada se odjednom Kolinda – koja je uvelike pridonijela iracionalnoj histeriji – predstavlja kao borac za navijače

Kao što to obično biva svaki put kad neki incident izvuče hrvatski nogomet iz njegova močvarnog staništa i iznese njegovo prljavo rublje pred oči Europe i svijeta, isplivali su sav jad i bijeda ‘sportskog’ novinarstva i društva općenito. Govorilo se o „udaru na svetinje i hrvatski ponos“, a izgrednici izjednačavali s „patološkim sklopom istovjetnom četničkim teroristima“, implicirajući im podršku određenih političkih i parapolitičkih opcija. Za razliku od onih kojima su visoke jamčevine omogućile da suđenja čekaju na slobodi, ‘orjunašima’ se nije poštovala presumpcija nevinosti; oni su prokazani i javno osuđeni unaprijed.

Dok je izbornik Ante Čačić – tužni nusprodukt sustava u kojemu je normalno da se sinekure popunjavaju podobnim marginalcima – rasprodavao preostale tragove ljudskog dostojanstva želeći sačuvati posao nakon ispadanja s Eura, namjerno senzacionalistički i preuveličano je lansirana po svemu sudeći inscenirana ‘Staklena noć’ na Ugljanu, kad je razbijeno staklo na vili u kojoj se odmarao Ivan Rakitić s obitelji, i hajka se nastavila.

Nastavio se hrvatski građanski rat drugim sredstvima, u kojemu se zahtijeva bespogovorna privrženost zastavi bez obzira na privatne i političke interese koji su je odavno ukaljali; zahtijeva se ekskluzivistička verzija domoljublja i monopol na intimne osjećaje navijača, koji nemaju pravo znati neke stvari. Primjerice, Rakitića se ne smije pitati što se zapravo, ako išta, onog dana dogodilo na Ugljanu; javnost bi, primjerice, voljela i od Luke Modrića čuti kako je to s gazdama hrvatskog nogometa krstario bankovnim šalterima. Voljela bi da neki od igračkih senatora kaže kakvo je realno stanje stvari, ali to od njih – bilo zbog spleta interesa ili zbog nedostatka muda – neće čuti.

U Francuskoj su Vatreni oduševili neutralnu publiku igrama u grupnoj fazi, a onda je potpuno smorili u osmini finala, kad u 120 minuta protiv Portugala nijednom nisu zapucali unutar okvira gola. U međuvremenu, neke su druge male nacije osvojile srca: Wales, svojim neustrašivim i no-bullshit pristupom, kao i Island, fenomenalnom sinergijom s navijačima i jašući na valu u pop-kulturi ‘in’ vikinštva (otprilike kao da je u Brazilu 2014. igrala reprezentacija čiji su članovi potomci tada još popularnijih vampira). Svojom pozitivom i zajedništvom podsjetili su nas na sve što mi nemamo.

No, problem s Hrvatskom je to što smo mali, ali smo veliki; hoću reći, nismo više mali, ali smo dosta veliki da ne budemo mali. U svojim očima – a podlogu za to imamo u ranijim uspjesima i listi europskih klubova za koje nastupaju naši reprezentativci – definitivno smo daleko relevantnija nogometna nacija od Islanda ili Walesa. Ali, gle čuda, oni su dogurali dalje od nas.

I tako, nakon ljetošnjeg medijskog divljanja, koje se smirilo tek nakon što su se sukobljene strane ukopale u svoje rovove, a linija fronta ustalila (a i, nimalo nebitno, nakon novih parlamentarnih izbora), sada se odjednom Kolinda – ta tipična kampanjska navijačica, koja je ostajala gluha na ustaševanje te nije željela da joj problemi u domaćem nogometu i sportu kvare ijedan photo op u dresu na kockice ili dok to nije politički oportuno, ali je zato uvelike pridonijela iracionalnoj histeriji koja je nastala – predstavlja kao borac za navijače.

Croatia v Portugal - UEFA Euro 2016 - Round of 16 - Stade Bollaert-Delelis

„Nogomet se ne igra samo zbog novca, prodaje igrača i uglednika u ložama. Igra se zbog onih koji ga vole, zbog navijača i navijačkih skupina ili obitelji koje jednostavno žele popodne provesti uz nogometne terene prateći utakmicu“, rekla je prije desetak dana prilikom posjeta Hrvatskoj Aleksandra Čeferina, predsjednika UEFA-e, usto pozivajući i na provedbu Zakona o sportu, depolitizaciju i transparentnost nogometnih struktura.

„Nogomet je za mene ljubav. Nogomet je ponos, nogomet za mene znači zajedništvo i domoljublje. I to su vrijednosti koje svi mi zajedno moramo vratiti hrvatskom nogometu“, rekla je Kolinda, vraćajući još jednom onaj osjećaj tuposti i mučnine po kojemu ću, čini se, najviše pamtiti godinu 2016. Pa ajmo onda još jednom, svi zajedno: „Bijeeelo crvenaaa, polja hrvatskaaa…“