Mrtav-hladan, kao da se radi tek o općepoznatoj i općeprihvaćenoj činjenici, izbornik hrvatske U19 reprezentacije Ivan Gudelj nedavno je u razgovoru za HNS-ovu službenu stranicu rekao: “Vi znate da mi imamo jedan od najboljih sustava razvoja mladih na svijetu…”.
Video s ovim intervjuom iz nekog je razloga doslovno od jučer — kada su Gudeljevi izabranici otvorili kvalifikacije za Europsko prvenstvo remijem s Makedoncima 1-1 — do danas uklonjen s HNS-ova websitea, pa ne bih dalje pokušavao citirati po sjećanju. Spomenuo je Gudelj kako su svi aktualni seniorski reprezentativci, izuzevši Ivana Rakitića, prošli kroz mlade reprezentativne selekcije, što je činjenica koja bi valjda na neki način trebala govoriti u prilog tezi, ali i argument koji se u posljednje vrijeme često ponavlja u sličnim razgovorima, pri čemu njegovu valjanost nitko ne dovodi u pitanje.
U odnosu na sve tradicionalne nogometne velesile osim Urugvaja, Hrvatska je stanovništvom izrazito malobrojna, minijaturna nacija. Što slabim ili negativnim prirodnim prirastom, što iseljavanjem, ono se još i smanjuje. Infrastruktura, pokrivenost stručnim trenerima i općenito uvjeti za bavljenje nogometom diljem zemlje su na jedva bazičnoj razini; domaća je igra na izrazito lošem glasu zbog desetljeća nataložene korupcije koja kapilarno seže i do najmanjih sredina, utjecaja politike i sumnjivih agenata i to su sve faktori koji djecu i njihove roditelje odvraćaju od toga da se uopće krenu njom baviti.
Već otprilike od U15 ili U16 razine, ako ne i ranije, gotovo sva je kvaliteta koncentrirana u tri-četiri središta. Ako nije imao sreću roditi se u jednom od njih, mladi i talentirani nogometaš u Hrvatskoj tada ima dva izbora: ili će se u ranoj tinejdžerskoj dobi odlučiti ganjati karijeru i njoj podrediti sve, uključujući mjesto odrastanja i obiteljski život, ili će ostati gdje jest, što u najvećem broju slučajeva znači i odustati od ozbiljnijeg bavljenja nogometom jer u svom mjestu nema uvjeta za daljnji razvoj. Tek malobrojne iznimke iz ove druge skupine — Mario Mandžukić prvi pada na pamet —‘preživjet’ će kao talenti do kraja svojih tinejdžerskih godina i doći do zadnjeg raskrižja, odnosno uhvatiti posljednji vlak za nogomet na reprezentativnoj razini.
Jer ako do Vatrenih nisi stigao do U19 razine, onda po svoj prilici više niti nećeš. Jedina iznimka u aktualnom seniorskom kadru je Marko Rog, kojemu je prva hrvatska selekcija za koju je zaigrao bila U21.
Nije to samo po sebi ništa puno drugačije od onoga što imaju druge reprezentacije. I kod njih je ogromna većina seniorskih reprezentativaca bila ‘u sustavu’ od mlađih kategorija. Međutim, u Hrvatskoj je to više posljedica društvenog darvinizma nego ičega drugog: u zemlji koja malo cijeni rad i stručnost, ljudi su skloniji traženju prečica do boljeg materijalnog stanja i statusa, a život profesionalnog nogometaša jednu takvu može ponuditi. Kako djetetu, tako i njegovoj obitelji. Naravno, samo ako to dijete dospije među domaću elitu, a onda i ostvari bogati transfer u inozemstvo. U najvećem broju slučajeva obitelj će riskirati preseljenjem ili odvojenim životom kako bi svom sinu osigurala odgovarajuće uvjete za razvoj. Mnogi od tih mladića neće uspjeti, ali to je rizik koji su njihove obitelji voljne preuzeti jer previše izbora i drugih perspektiva najčešće i nemaju.
Ajmo se pretvarati da sustav već postoji i da nas je doveo do drugog mjesta na svijetu
I dok skauti, treneri i izbornici velikih nogometnih nacija uvijek iznova pročešljavaju na desetke klupskih akademija i regionalnih centara, u Hrvatskoj taj posao za njih odradi ‘prirodna’, socioekonomska selekcija.
Posao hrvatskog izbornika na U19 razini je, barem što se tiče izbora, krajnje jednostavan: uzme najbolje klince iz Dinama i Hajduka, priključi jednog-dvojicu iz Rijeke, Osijeka i Lokomotive (ili koji već klub u tom trenutku ima malo ambiciozniji juniorski program; ranije su to znali biti Varteks, NK Zagreb, RNK Split…), jednog-dvojicu iz manjih klubova koji već igraju seniorski nogomet, pogleda tko je od onih koji su otprije u sustavu u međuvremenu otišao negdje van i to je to. Reprezentacija se do ove točke već slaže sama od sebe.
Gudelj tako trenutno ima šestoricu hajdukovaca, petoricu dinamovaca, trojicu koji su već u inozemstvu, dvojicu Rijekinih juniora te po jednog iz Osijeka, Šibenika, Intera i Slavena. Ova posljednja trojica će do U21 razine ili prijeći u veći klub ili završiti svoj reprezentativni put. I to je za naše uvjete još slika i prilika raznolikosti — donedavno je praktično svaki igrač iz prvih 11 Dinamovih kadeta ili juniora ujedno bio i reprezentativac.
Bezbroj su me puta stranci pitali koja je tajna hrvatskog uspjeha u nogometu; koji je to sustav, program, blueprint koji uvijek iznova izbacuje svjetske talente i naciji koja je po svim pokazateljima najveći nogometni overachiever donosi dva mundijalska postolja u samo 20 godina. Izuzevši ezoterične predeterminističke klišeje o “urođenom talentu” i genima, nitko nikad nije uspio uvjerljivo odgovoriti na to pitanje. Sve do Svjetskog prvenstva u Rusiji nitko nije baš ni pokušavao. Ali onda su zapitkivanja postala sve učestalija i odgovor se više nije mogao izbjegavati.
Kad sam uoči polufinala s Englezima napisao tekst za The Guardian u kojem sam Hrvate prozvao “majstorima improvizacije”, ocijenio da su do tog uspjeha stigli bez pravog plana te natuknuo da su možda baš kaos i manjak strategije ono što Vatrene čini tako opasnima, mnogi su mi to zamjerili. Ne s nekim kontraargumentima, nego više zato jer su naš parohijski mentalitet i shvaćanje svijeta takvi da se sve što nije nekritičko busanje u prsa i poruke kako je “najljepše na svijetu biti Hrvat” shvaća kao ocrnjivanje domovine pred svijetom i podrivanje (nepostojećeg) nacionalnog jedinstva.
Kontraargumenata nema ni danas. Ovaj koji nudi i Gudelj, da su svi Vatreni prošli kroz mlađe selekcije, naprosto je besmislica — jer niti je Hrvatska po tome posebna, niti je to posljedica strateških napora saveza, niti ti mladići na okupljanjima mlade reprezentacije mogu dobiti nešto puno više od onoga što već imaju u klubovima. Ali ipak se on sve češće spominje — i to ne samo svaki put kad predsjednik Davor Šuker negdje ‘vani’ mora odgovarati na pitanje koje i njemu neprestano postavljaju, nego i na domaćoj sceni, kao da nas iz HNS-a baš žele uvjeriti da nešto rade.
Danas je točno četiri mjeseca od finala Svjetskog prvenstva. Sjećanja ostaju, ali emocije i zanos već su dobrano izblijedjeli, a budućnost je neizvjesna. Umjesto da iskoriste priliku i, potaknuti najvećim uspjehom u hrvatskoj nogometnoj povijesti, počnu graditi i primjenjivati sustav koji će se pobrinuti da sav taj talent dobije uvjete koje zaslužuje i donese još uspjeha u budućnosti, rješenje koje su u savezu odabrali tipično je hns-ovsko, pomalo dijabolično u svojoj banalnosti. Umjesto svega toga, ajmo se pretvarati da sustav već postoji i da nas je on doveo do drugog mjesta na svijetu. To što ga ne znamo objasniti manje je važno.
A to što je stanje infrastrukture i pokrivenost educiranim trenerima katastrofalno, na što navodi i zaključak dokumenta koji je svojedobno za sam HNS sastavio Romeo Jozak, to što djeca odustaju od bavljenja nogometom jer nemaju uvjete i što ih od toga odvraća pokvarenost na svim razinama, to što su neuređeni odnosi na “menadžerskoj” sceni, to što logika, red i vizija igraju vrlo malo ulogu u ovom svijetu… Mah, all part of the plan.
Možda oni koji zatečeno stanje opisuju kao “sustav” zapravo imaju pravo. Možda ovo što imamo upravo i jest sustav.
Jer klinci najgladniji uspjeha ionako će isplivati usprkos svim poteškoćama; baš zbog tih poteškoća će — poput, recimo, Luke Modrića svojedobno — biti i spremniji na suradnju sa stupovima tog sustava, makar ona bila i ‘izvaninstitucionalne’ prirode. Čemu onda širiti bazu, graditi igrališta diljem zemlje, educirati veći broj trenera? Čemu nastojati spasiti i zaštiti manja središta kad je, pokazalo se, okrupnjavanje i koncentracija kvalitete u što manje mjesta i u što manje ruku najbolji put naprijed? Čemu se zamarati strategijom, planom, blueprintom, kad društveni darvinizam uredno odrađuje svoje? Čemu izmišljati toplu vodu kad sustav funkcionira i donosi rezultate?
Gospodari kaosa u njemu se već savršeno snalaze, uzdajući se u bogomdani talent hrvatske djece i sve univerzalniju želju Hrvata da pobjegnu nekamo odavde, jer nogomet nudi izlaz.
