Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Gospon Židak

Svijetu i nogometu potrebni su Židaci; naša je nesreća da smo imali samo jednog

Možda će vam biti čudno to što na Telesportu čitate posvetu Tomislavu Židaku, čovjeku naizgled iz nekog drugog svijeta sportskog novinarstva, pa i iz neke druge životne aleje od onih kojima se ovdje uglavnom krećemo. Možda ćete zamjeriti i meni osobno što o njemu pišem sad kad je preminuo, jer znao sam se tijekom godina podrugljivo obrecnuti na neke njegove komentare i tvrdnje. Licemjerno bi sad bilo tvrditi da nije bilo tako ili da sam mislio drugačije, kao što je licemjeran i onaj moto: „o pokojniku sve najbolje“.

Možda će vam biti čudno i kad kažem da gospodina Židaka zapravo nisam poznavao. Radili smo godinu dana u istim novinama, ali viđao bih ga samo koji put u prolazu, bilo u blizini redakcije ili na rijetkim utakmicama koje sam gledao iz novinarske lože. Pričali smo samo jednom i nakratko, za šankom kavane u kazalištu Gavella, ali to je bilo još ranije i nisam siguran da je tad znao tko sam točno.

No, sve to nije bitno – svrha ovog uvoda samo je da priznam kako nemam objektivne podloge uzimati si za pravo da pišem o njemu. Ali ipak to činim, isključivo na temelju njegova kolumnističkog rada.

Vidite, pisanje je vrsta egzibicionizma i gotovo sva piskarala ovog svijeta žele, htjela to priznati ili ne, otkriti dio sebe čitateljima. Može to biti iz pukog narcizma i iluzije autora da je jako zanimljiv i pametan, može i iz iskrene ljubavi prema onome o čemu pišu i želje da je podjele sa svima.

A nekima je to nasušna, gotovo fiziološka potreba. Uvjeren sam da je Židak spadao među takve.

On je živio kroz svoje tekstove, vječno preko borbe demona koji su mu sjedili na jednom i anđela na drugom ramenu. Zato su bili tako životni, slikoviti, skandalozni, briljantni, britki, humoristični, samosvjesni, bedasti, suludi, mračni, cinični, eksplozivni. Ponekad možda malo i namjerno pokvareni, ali nikad stvarno zlobni. Zato su nas živcirali, provocirali, oduševljavali, sablažnjavali.

Objektivnost je mit i ideal nedostižan čovjeku, jer ljudi su subjekti, a ne objekti; Židak nikad nije pokušavao biti objektivan, pa čak ni nepristran, i nikad nije osjećao potrebu opravdavati se ili ispričavati zbog toga. U jezivo ispolitiziranom i licemjernom domaćem medijskom prostoru, Židak nikad nije skrivao svoje pravo lice i nikad nije bio problem; problem su bili (i jesu) njegovi nevješti imitatori. Bio je nimalo uglađen ili suptilan, ali nije se ni pretvarao da je nešto što nije. On je bio svoj do te mjere da nije mario ni za novinarske žanrove nego bi sve pisao na isti način, iz one prijeke potrebe, a politička ili profesionalna korektnost za njega je značila eventualno staviti u navodnike neku očito uvredljivu ili potencijalno opasnu frazu. Neke stvari nije kužio premda ih je vidio na tisuće puta, druge nije morao ni vidjeti da ih skuži bolje od drugih i da piše o onome o čemu se mnogi nisu usuđivali.

U svojem je magičnom realizmu uzdizao na pijedestal i bacao u blato, oplakivao i proklinjao, fantazirao i guštao, valjao plitke gluposti i duboke mudrosti jer, vidite, sve je to moralo izlaziti iz njega. I dolaziti do nas.

I baš zbog svega toga bio je velik. Baš zbog svega toga uzimam si pravo napisati ovih nekoliko redaka o njemu, jer riječ je o autoru kojega sam čitao od djetinjstva, jednom od onih koji su me potaknuli na pisanje o nogometu i čiji sam valjda svaki tekst čitao i sad, sve do njegove smrti, premda se gotovo nikad nisam slagao s njegovim osebujnim shvaćanjem nogometa i koječega drugoga. Zbog onog dijela sebe koji je ostavio u svojim kolumnama – a dojma sam da je ostavio ogromni dio – osjećam kao da sam ga poznavao.

Gospon Židak nije bio samo autor, niti samo komentator. Bio je akter i sastavni dio hrvatske nogometne kulture. S njim odlazi i dio nje, ali i još jedan dio onoga što je Dinamo činilo Dinamom, u dobru i u zlu. Odlazi i nezamjenjivi dio medijske scene, preplavljene mediokritetima i zlobom.

Vidite, svijetu i nogometu potrebni su Židaci; naša je nesreća da smo imali samo jednog.