Nogomet narodu

Hajdučke muke Tantalove

Fiksacija na jesen u Europi i fantasy quest na putu okajanja

Prije tri godine, bilo je to i četiri dana kasnije od današnjeg datuma, Hajduk je u playoff rundi Europa lige na Poljudu pokušavao nadoknaditi zaostatak od 1-2 iz prve utakmice protiv ukrajinskog Dnipra. I ne samo on – istog je dana RNK Split igrao u gostima protiv Torina nakon domaćih 0-0, Rijeka je u Tiraspolu branila 1-0 s Kantride protiv Sheriffa, a Dinamo na Maksimiru dovršavao posao s rumunjskim Petrolulom, kojeg je u prvoj utakmici pobijedio 3-1 u gostima.

Bilo je to prvi put da se Hrvatska s čak četiri kluba našla na posljednjoj stepenici prije ulaska u grupnu fazu UEFA-inih natjecanja.

Dinamo i Rijeka su uspjeli. RNK i Hajduk nisu, iako je i jednima i drugima za to nedostajao samo jedan gol. Ove godine opet imamo četiri kluba u playoffu, s tim da je Rijeka ispala u Ligi prvaka i već osigurala nastup u Europa ligi. Dinamo čeka neizvjesno gostovanje kod uvijek neugodnih Albanaca, RNK Split je u trećoj ligi, Osijek se dignuo do statusa koji mu po tradiciji pripada i nije sasvim bez šansi na gostovanju u Austriji.

A Hajduk?

Eh, Hajduk.

Tri godine zaredom jesen u Europi ostaje nedosanjani san, a po svoj prilici će tako biti i ove, jer zaostatak od 0-2 protiv premierligaške momčadi pred Splićane stavlja divovski zadatak. Korak koji treba napraviti dug je sedam milja, a Hajduk nema čizme s takvim gazom i sve što može pokušati jest prevaliti tu razdaljinu u onim običnim.

Četvrtu godinu zaredom Hajdukovi navijači sanjaju povoljan ždrijeb, mole se da ključni igrači ostanu zdravi i maštaju o tome kako će trener iznaći neku čarobnu formulu od koje će momčad letjeti po terenu nošena Torcidinim hukom. Tri godine, a po svoj prilici će tako biti i četvrte, uspjeh ostaje nadohvat ruke ali ipak nedostižan, baš kao u jednoj od poznatijih priča iz grčke mitologije.

Tantala su bogovi kaznili tako da je do vrata bio u hladnoj vodi, a iznad glave su mu visjele grane s ukusnim zrelim plodovima. Kad god bi ispružio ruku da ubere jedan od njih, grane bi se izmaknule. Kad god bi poželio popiti vode, ona bi se povukla. Tako je nastao izraz ‘muke Tantalove’ za mučenje primamljivim iskušenjem koje ostaje nedostižno.

Ranije su Hajdukove muke bile druge prirode, sizifovske i ine, te je vjerojatno i kozmički pravedno da bude kažnjen zbog svojih grijeha iz prošlosti. Opće je poznato da Hajduk živi vječno, a ove muke Tantalove traju, eto, samo tri godine – što je posve mikroskopska sitnica u odnosu na beskraj. Kao ni prethodne tri, ni ova utakmica ne može presuditi ishod borbe koju klub vodi iz dana u dan, niti iznenada privesti kraju dugi put okajanja kojim hoda već godinama. I ako se, gledajući samo krajnji domet u Europi (pa i prvenstvu), može činiti da tapka u mjestu, istina je drugačija.

Hajduk je danas na svim razinama bolje organiziran, stabilniji i jači klub nego što je bio u doba utakmice s Dniprom. Na putu koji je prevalio bilo je prepreka i krivih skretanja, ali on ga je odveo dalje. Krenuo je odrpan, bez kinte i probušenih čizama, noseći sa sobom dišpet, otpor i ljubav; po putu je, kao u nekoj od onih igrica s fantasy questovima, pokupio i nešto bolje opreme, naučio je ravnije hodati, a nešto je i zazveckalo u džepovima…

Ne pobjeđuje se snagom vjere ni navijača. Pobjeđuje se ustrajnošću i radom

I uopće ne sumnjam da će jednog dana u skoroj budućnosti brojna pastva Hajdukovih vjernika – mnogi sa strane na njih ionako gledaju kao na nekakvu sektu – upravo na ove dane gledati s nostalgijom i romantizirati ih. Kao i uvijek, ljepota je u putu, a ne u odredištu – samo što je malo tko toga svjestan kad ga prelazi.

S druge strane, što je uopće odredište?

Plasman u Europa ligu to sigurno nije. On je samo jedna od stvari koje klub susreće na svom questu i koji bi mu, uspije li ga zaraditi, otključao prečicu i skratio put. Ako ne uspije, nogomet će se – bilo je to tako prethodna tri puta, a po svoj prilici će biti i ovaj put – igrati i u petak, bez obzira na rezultat. Nije odredište ni prvi sljedeći naslov prvaka – jer i nakon njega, kad god da se dogodi, put se nekamo nastavlja. Što god klub na tom svom putu susreo, osvojio i zaradio, uvijek će biti nešto sljedeće. Quest nikad ne prestaje i nikad ne završava dok god ima onih koji su sama bit nekog nogometnog kluba, onih koji ga doživljavaju kao svoj. Sve što možemo je, ako nam je stalo, pokušati dati svoj doprinos da bi put i dalje vodio naprijed, a ne u stranu ili natrag.

I ovaj tekst, nesumnjivo će primijetiti neki od čitatelja, može se svrstati u kategoriju takvih pokušaja. Želite li na nas gledati kao na nekakvu sektu, slobodni ste to činiti – pa i docirati o tome u što bismo trebali vjerovati i kamo skretati, premda to malo kad ima smisla jer svačiji je put drugačiji.

Međutim, zajednička svim domaćim klubovima jest fiksacija na Europu. U Dinamovom slučaju je to sve do ove sezone bilo zato jer u HNL-u nije imao pravu konkurenciju, često niti motivaciju, pa je žudio za dokazivanjem vani, sa sebi ravnima i sebi superiornima. Rijeci je to sada postala nadogradnja i svojevrsna nagrada za povijesni uspjeh u domaćem prvenstvu. Osijeku su pobjede nad Luzernom i PSV-om poslužile za bildanje samopouzdanja, atmosfere i ambicija nakon dugih godina koprcanja u blatu.

Hajduk je možda specifičan po tome što je njegova fiksacija najjača – čak je možda i među najjačima u kontinentalnim okvirima. Hajduk je godinama u Europi vidio bijeg od surove domaće stvarnosti, gdje je bio potpuno podređen najvećem konkurentu; vidio je i prozor u vlastitu bolju prošlost, održavanje slatke iluzije o veličini i relevantnosti. I danas, premda su navijači koji ga prate na njegovu dugom putu očvrsnuli i odbacili barem dio tereta prošlosti koji ih je sputavao, premda je klupsko vodstvo kudikamo razboritije i sistematičnije od svojih prethodnika, premda novac koji se može zaraditi nema više sudbonosni značaj

Još uvijek za veliki broj svih tih ljudi ne postoji ništa – ali baš ništa, osim valjda sreće i zdravlja za sebe i svoje bližnje – što žele više od toga da se Hajduk plasira u skupinu i dočeka jesen u Europi.

No, ne pobjeđuje se snagom vjere ni navijačke podrške. Pobjeđuje se ustrajnošću i radom, pristupom koji je dostojan imena i veličine kluba i koji jamči da ćete se i u petak nakon velike utakmice moći pogledati u ogledalo. To su stvari koje obično dođu na naplatu, a po svoj prilici će kad-tad doći i ovdje.

I to je također kozmička pravda, baš poput dugog puta okajanja na kojemu su muke Tantalove samo jedna od usputnih postaja.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.