Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Hajdučki bog Mars

O gnjevu, hajdukovcima i kazni

For I am Mars, the God of War
And I will cut you down

Malo je boljih pjesama na ovom svijetu od Motörheadova Orgasmatrona. Napisali su je legendarni Lemmy Killminster i njegovi momci za istoimeni album iz 1986. i nazvali po fiktivnom elektromehaničkom uređaju koji se pojavljuje u urnebesnom filmu Woodya Allena Sleeper, snimljenom 13 godina ranije.

Gledate li samo tekst, Orgasmatron je mračna i pesimistična antiratna poema koja opisuje svijet kojim vladaju laži i obmane, a ulizice i arogantne, nezakonite i tašte sluge svog gospodara siluju zemlju, dižući licemjerje i paranoju na razinu zakona i profitirajući od propasti drugih. U osnovi i u možda malo slobodnijem tumačenju, Orgasmatron govori o beznađu i besmislu krvoprolića u ime nekog višeg, apstraktnog cilja — religije, politike — jer ljudi ginu za nešto sasvim drugo od onoga za što misle da se bore (All my promises are lies / All my love is hate). O sličnim stvarima su pisali, snimali filmove i pjesme mnogi autori. Na svoj karakteristični način time se pozabavio i Miroslav Krleža u zbirci pripovjedaka Hrvatski bog Mars; prinoseći žrtvu na oltar pobjede i herojstva, ljudi zapravo prinose žrtvu samo bogu rata: Your bones will build my palaces / Your eyes will stud my crown.

Motörheadovim fanovima će to zvučati kao svetogrđe, ali za mene Orgasmatron svoju punu snagu dobiva tek u obradi koju je snimila Sepultura — ona stara, ‘prava’, s braćom Cavalera — kao bonus track svom klasičnom albumu Arise iz 1991. Kao što to obično biva s južnoameričkim temperamentom, ono beznađe i mračnjaštvo pretočeno je u emociju na kojoj su ovi brazilski metalci izgradili karijeru: gnjev.

Desetljećima je Sepulturin Orgasmatron moj prvi izbor kad poželim muziku koja će mi biti ispušni ventil za nakupljeni gnjev. A prilike za nakupljanje gnjeva su, živite li u Hrvatskoj, upravo nepresušne: dovoljno je samo letimično pregledati naslove na portalima da vidite oko kakvih idiotskih stvari se ljudi gledaju preko nišana u ovoj zemlji, svaki dan. Ako još usto imate taj istovremeni blagoslov i prokletstvo da navijate za Hajduk, gnjev nikad ne prestaje. Jer ne prođe ni dan da netko negdje ne odapne kakvu otrovnu strelicu prema klubu, počasti nas svojim katastrofalno neupućenim, ali zato odrješitim i snažnim mišljenjem o ekipi, predsjedniku, nadzornom odboru, navijačima, modelu, ili naprosto tek stvara pomutnju i paranoju.

Što je u neku ruku možda i shvatljivo, jer radi se o klubu iza kojeg stoje snažne emocije i brojne mase, a koji pokušava funkcionirati na sasvim drugi način ne samo od drugih klubova, nego od kompletnog okruženja.

“Narodni” Hajduk ima mnogo oponenata — ali, realno, s ovakvim hajdukovcima mu neprijatelji nisu ni potrebni

Ono što nije shvatljivo i normalno je to da neupućenost, laži, obmane, licemjerje… vrlo često stižu iz takoreći ‘vlastitih redova’, odnosno od ljudi koji također, barem deklarativno, navijaju za Hajduk. “Nikad nas nije sjebo nitko tko nije hajdukovac”, rekao mi je jednom autor koji bi želio ostati anoniman. Ovakav, kolokvijalno rečeno “narodni” Hajduk ima mnogo oponenata — ali, realno, s ovakvim hajdukovcima mu neprijatelji nisu ni potrebni. Njegov najveći neprijatelj je glupost, zatucanost sredine u kojoj djeluje.

Taj život s gnjevom onda eruptira na različite načine. Netko se ispuše kroz glazbu, netko piše zajapurene komentare ili prijeteće poruke, netko napada ljude na ulici ili ih baca u more, a netko posebno glup, nepromišljen i nezreo baca opasne stvari s tribine. I premda je to po učinku, ako ne po motivu, jasan neprijateljski čin prema Hajduku, on će rutinski biti spremljen u istu ladicu kao i sve dobre i pozitivne stvari za koje Hajduk, ovaj Hajduk danas, stoji i za koje se bore oni koji ga kao takvog podržavaju. Tako će nečija glupost i zatucanost sabotirati istu tu borbu čiji je (možda…) i sam dio.

I premda će netko spomenuti kako je Dinamo svojevremeno kažnjen mnogo blaže za incidente slične težine, a netko možda i navesti ono što svi izbjegavaju reći — da ozlijeđeni vatrogasac nije pogođen eksplozivnom napravom, nego da se ozlijedio zato što ju je, suprotno proceduri i profesionalnom načinu rukovanja, uzeo u ruke umjesto za to predviđenom hvataljkom —HNS-ov disciplinski sudac ima puno pravo kazniti Hajduk na način kako ga je kaznio, tako da će Poljud do prosinca biti bez navijača.

Samo što to neće riješiti baš ništa. A izazvat će još gnjeva.

Posjećenost Hajdukovih domaćih utakmica zadnjih sezona čini otprilike trećinu posjećenosti na svim stadionima 1. HNL. Količina i intenzitet emocija koje budi nezamisliva je bilo kojem drugom klubu u zemlji. Hajduk, ovakav Hajduk, stoga je najveći kapital ostatka hrvatskog nogometa koji se nalazi iza blještave fasade druge reprezentacije na svijetu.

Ali Hajduku nitko neće pomoći ako mu ne pomognu njegovi članovi, navijači — i prestanu svojim sranjima sabotirati klub. Ponajmanje će mu pomoći Savez, mediji i politika — to je valjda lekcija koju smo odavno naučili na ovom putu koji neki zovu dugom cestom. Jasno je da odgovornost, kad se dogode ovakve stvari, nije samo Hajdukova, ali nitko drugi neće napraviti ništa da ih u budućnosti spriječi i obuzda. Ništa. Shvatite to. Jer svi znaju da Hajduku s ovakvim hajdukovcima neprijatelji nisu ni potrebni. Sve što treba napraviti je ostaviti sve kako jest i oni će nastaviti pokapati se sami — što riječima, što djelom.

Ulizice i arogantne, nezakonite i tašte sluge samo će gledati kako svu ljubav pretvaraju u mržnju i profitirati od toga, a sve žrtve, umjesto za ideale, past će na oltar Marsu, bogu rata.