Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Hajduk je virus

I već je prekasno zaustaviti njegovo širenje

Zastave, puno njih – od onih s klupskim nijansama i simbolima, preko duginih boja koje predstavljaju podršku LGBT zajednici do piratskih crnih s mrtvačkim glavama; mnoge zastave, transparenti, dimne kutije, konfeti, bubnjevi, trube, megafoni, pjesma i skandiranje možda su i posljednja scena koju biste očekivali vidjeti u predgrađu devastiranog Detroita u Michiganu, grada koji se nekoć ponosio svojom statusom središta američke automobilske industrije.

Pogotovo ako znate da su se svi ti ljudi, njih gotovo 7.500, okupili zbog nogometa – ne onog američkog, nego soccera.

Detroit City FC klub je koji su prije četiri godine osnovali navijači. Le Rouge, kako ga od milja zovu iz posvete francuskim korijenima grada i rijeci Rouge koja kroz njega protječe, nimalo je običan. „Built, not bought“, jedna je od krilatica kojima se koristi: ovo je klub nastao iz same zajednice i neodvojiv od nje. Ove je godine nekoliko stotina ljudi svojevoljno investiralo ukupno gotovo 750.000 dolara kako bi se renovirao napušteni stadion Keyworth, koji je prije 80 godina svečano otvorio tadašnji predsjednik Franklin Delano Roosevelt, te da bi se Detroit City FC na njega preselio.

Ovdje treba napomenuti da se klub natječe u jednoj od liga u četvrtom rangu nogometa u SAD-u, na poluprofesionalnoj razini. Iako privlači nevjerojatno puno publike – ne samo na stadionu, neke je utakmice gledalo i do 15.000 ljudi preko live streaminga – Detroit City FC nikada neće moći igrati u MLS-u, jer liga zahtijeva privatno vlasništvo nad klubovima koncentrirano u rukama pojedinca i visoku početnu investiciju kao neku vrstu ‘ulazne naknade’ . Barem je tako zasad.

Jedna od stvari koje su posebno zanimljive kod Detroit Cityja je ta što u njihovom Savjetodavnom odboru sjedi prof. Stefan Szymanski, vjerojatno najcjenjeniji nogometni ekonomist današnjice. On je i jedan od onih koji su uložili svoj novac u projekt renoviranja stadiona.

Zanimljivo je to stoga što je Szymanski – autor iznimno utjecajnih knjiga kao što su Soccernomics i Money and Football, te suosnivač agencije Soccernomics koja o financijskim pitanjima savjetuje UEFA-u i nogometne klubove – poznat kao oštar kritičar Financijskog fair playa i općenito svih regulacija koje potencijalno ograničavaju ulaganje u nogomet. Zagovornik je modela po kojemu tajkunima treba biti omogućeno da bez ikakve zadrške i brige o održivosti kupuju klubove i troše svoj novac na njih. Nerijetko je kritizirao njemački model, koji propisuje da klubovi moraju ostati u većinskom vlasništvu svojih članova, smatrajući kako koči napredak i cementira Bayernov monopol te bi se reklo da po svojim stajalištima naginje libertarijanizmu.

Zašto bi onda netko takav podržao projekt kao što je Detroit City FC – čija su snaga ljudi, a ne kapital, i koji nema nikakve šanse postati ‘veliki’ u svome okruženju? Zašto bi, štoviše, uložio svoj novac u njega?

Prije koju godinu sam preko zajedničkog prijatelja kontaktirao profesora Szymanskog i razgovarao s njim.

„Jedina stvar koju bi, po mojem mišljenju, trebalo regulirati“, rekao mi je, „su propisi koji bi omogućili veći angažman navijača, odnosno članova kluba. Trebalo bi poticati njihovo sudjelovanje u vlasničkim strukturama klubova i donošenju odluka ondje gdje za to postoje uvjeti, jer njima je sigurno najviše stalo do dobrobiti kluba.“

Ključna je fraza ovo „ondje gdje za to postoje uvjeti“. Kao što nema ‘ispravnog’ načina igranja nogometa, tako nema ni ispravnog ili neispravnog modela vlasništva i upravljanja nad klubovima. Ono čemu se Szymanski protivi je ograničavanje i nametanje normi. Ako milijarder želi bacati svoj novac na nogometni klub koji će mu biti igračka i ogledalo vlastite taštine, dopustite mu to; ako članovi žele da klub ostane u njihovom vlasništvu i imaju realnu snagu da to učine, dopustite im. Sve u tom međuprostoru može biti stvar nijansi, omjera, međusobnog dogovora i suradnje – jer, barem u teoriji, i vlasniku-kapitalistu i običnom navijaču prije svega je stalo da njegov klub bude stabilan i uspješan. Jedino ograničenje i jedina regulacija, rekao mi je Szymanski, trebalo bi biti prema individualnim vlasnicima – ondje gdje postoje – da slušaju glas navijača i surađuju s njima.

Hajduk je virus ne čak niti demokracije, nego svijesti da su oni koji vode klub nekome odgovorni. Jer gotovo sav drugi sport – i ne samo sport – u Hrvatskoj organiziran je na suprotnom principu i s izostankom takve svijesti

Godine 1992. u Engleskoj je osnovan prvi Supporter Trust, vezan uz tadašnjeg četvrtoligaša Northampton Town i s ciljem da omogući navijačima skupljanje sredstava kako bi klub spasili od bankrota, a zatim bili izravno zastupljeni u upravi. Njegov osnivač Brian Lomax nastavio je raditi na promoviranju takvog angažmana navijača, a 2000. je vlada financirala stvaranje organizacije Supporters Direct, koja navijačima znanjem i savjetima pomaže u stjecanju određenog stupnja kontrole nad klubovima za koje navijaju. Interes i zahtjevi za nečime takvim s godinama su samo rasli i navijački aktivizam se širio daleko izvan granica zemlje.

Danas u Velikoj Britaniji na različitim stupnjevima natjecanja ima više od 170 takvih navijačkih trustova, s vrlo različitim utjecajem i ulogama. Neki od njih imaju suvlasnički udjel u klubovima, neki su u biti samo lobistička grupa; jedni imaju predstavništvo u upravi svog kluba, drugi nemaju. Od u potpunosti navijačkih klubova, koje su članovi osnovali i njima upravljaju – najpoznatiji je primjer FC United of Manchester – pa do premierligaša Swanseaja, u kojemu navijački trust drži 20 posto vlasničkog udjela, mnoštvo je nijansi, manjih i većih razlika. Svima im je zajedničko djelovanje za dobrobit svog kluba i zajednice iz koje je potekao – jer svaki klub, koliko god veliki ili mali bio, nastao je iz neke zajednice. I Szymanski je mnogo pisao o tome, naglašavajući uvijek da privatni vlasnici imaju posebnu društvenu odgovornost jer nogometni klub nije biznis kao svaki drugi – oko njega postoji zajednica s velikim emotivnim ulogom.

Javnost generalno na takav angažman gleda s odobravanjem. Vlada već neko vrijeme najavljuje i nove propise kojima bi se angažman navijača još više potaknuo.

Mnoštvo je drugih primjera uključenosti navijača/članova u rad i samu bit klubova. Od španjolskog socios modela, koji su Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao i Osasuna zadržali i nakon što su se ostali klubovi preoblikovali i otvorili privatnom vlasništvu, do njemačkog, u kojemu članske udruge zadržavaju kontrolu propisom o obaveznom 50+1 udjelu. Između i sa svake strane tih modela mnoštvo je klubova u raznim zemljama u kojima navijači i članovi imaju veći ili manji glas.

I dok su se oni u potpunosti navijački, grassroots klubovi po uzoru na FC United of Manchester pojavili i kod nas (Varteks, Zagreb 041), na višoj je razini Hajduk jedini primjer kluba (uz Futsal Dinamo, ako ćemo gledati šire od ‘velikog’ nogometa) u kojemu navijači imaju bilo kakvo pravo glasa. Paradoksalno, u onom velikom Dinamu, u GNK-u, nemaju – iako se radi o udruzi građana koja bi kao takva trebala i morala omogućiti svojim članovima da biraju i budu izabrani.

Nije stoga čudno što je ‘narodni’ Hajduk kao model u dobrom dijelu domaće javnosti podcjenjivan i čak ismijavan, što dio medija takav odnos zapravo i potiče pomalo huškačkim tekstovima i pokušajima izazivanja pomutnje u gotovo svakoj prilici.

Jer Hajduk je prijetnja.

On je virus ne čak niti demokracije, nego svijesti da su oni koji vode klub nekome odgovorni (prije svega članovima) i to je ono što ga čini opasnim. Jer gotovo sav drugi sport – i ne samo sport – u Hrvatskoj organiziran je na suprotnom principu i s izostankom takve svijesti. To najbolje vidimo po Dinamu, u kojemu se iz tjedna u tjedan otkrivaju novi mutni poslovi i gdje obrisi gospodarskog kriminala poprimaju sve nevjerojatnije razmjere. Isto tako i u HNS-u, gdje vladajuća klika grčevito drži vlast i ponaša se kao da je sama sebi svrha, odnosno da klubovi i nogomet općenito postoje zbog saveza, a ne obrnuto.

Jer, na kraju dana, nije čak ni toliko važno pričamo li o privatnim firmama ili udrugama građana – Dinamo je, u svakom slučaju, tu razliku posve zamaglio i okrenuo naglavačke – pričamo o odgovornosti prema zajednici. Kako u Detroitu, Michigan, tako i Splitu, Zagrebu ili bili gdje drugdje.

Ponekad se čini da je taj koncept praktično nepoznat u domaćem javnom životu, od politike pa do sportskih klubova i medija. U mentalitetu koji očekuje od drugih da riješi sve njegove probleme, koji uvijek čeka nekog figurativnog šeika ili tajkuna s vrećama novca, preuzimanje stvari u svoje ruke – preuzimanje odgovornosti – je virus čije širenje treba spriječiti.

No, 43.000 članova i više od četiri milijuna kuna skupljenih u zadnjoj akciji donacija za otkup dionica govore da je za to već prekasno.