“Ljudi koji se razumiju u nogomet drže da Hajduk ne može proći Ajaxa”, izjavio je i dodao da će u Amsterdamu biti lakše igrati. “Iako nismo dali povod navijačima jer nismo u nekoj velikoj formi, oni se nadaju da možemo pobijediti Ajax, a to opterećuje naše igrače.”

Hajduk je do utakmice četvrtfinala Lige prvaka stigao na nizu od tri uzastopna poraza, pet u posljednjih sedam utakmica. Slavilo se jedino kod kuće u prvenstvu protiv Neretve (7-1) i u kupu protiv Španskog (4-3), dok se gubilo u gostima od Croatije (0-1), Osijeka (1-2), Benfice (1-2); Steaua je šokirala Poljud pobjedom 4-1 nakon što je prolaz u knockout rundu već bio osiguran, a uoči Ajaxa je momčad odigrala tek jedan susret nakon zimske pauze koja je trajala više od dva mjeseca: pred 10.000 navijača u Slavonskom Brodu Hajduk je izgubio 1-0.

Bio je to sudar arhaičnog i negledljivog nogometa s jedne, te vrhunske nogometne avangarde s druge strane. U tom sudaru Hajduk nije imao baš nikakve šanse

“U iščekivanju utakmice s Ajaxom, mislim da se psihički nismo dobro spremili za Marsoniju”, izrekao je Asanović rečenicu koja danas zvuči potpuno nadrealno. Ali tako je to bilo: za Marsoniju nisu bili spremni jer su razmišljali o Ajaxu, a protiv Ajaxa ih je opterećivalo to što su se navijači, eto, nadali da bi možda mogli i pobijediti. Aljoša je učinio sve da smanji očekivanja: “Od Ajaxa je jedan veliki klub kakav je Milan dvaput poražen, pa možemo i mi”, objašnjavao je. “To je realnost jer Ajax je jak. Jedino što osobno priželjkujem jest da eliminacija, ako do nje dođe, bude časna. (… ) Ne bih se volio osramotiti ni igrom ni rezultatom.”

I neće.

Rezultatom nikako, jer tih 0-0 je zvučalo i bilo odlično. Ajax će tu europsku sezonu proći bez poraza i u finalu trećom pobjedom nad Milanom, tada aktualnim kontinentalnim prvakom, osvojiti Ligu prvaka; prethodno je od njega neporažen ostao samo Otto Barić s klubom koji se zvao Casino Salzburg, i to dvaput, te u polufinalu Bayern (sastav na slici dolje je iz te utakmice) prije nego što je u uzvratu izgubio 5-2.

Nije bilo sramoćenja ni igrom, jer Hajduk se potrudio da od igre vidimo što manje. Godinu i pol dana ranije je puno slabija momčad — bez Asanovića, Igora Štimca, Tončija Gabrića, Gorana Vučevića… — igrajući kao domaćin u Ljubljani, pobijedila Ajax 1-0, a zatim je u Amsterdamu nastupila s otvorenim gardom i sasvim je unakažena. Bilo je 6-0, a Hajduk je s tim rezultatom još dobro i prošao. Ivan Katalinić naučio je lekciju.

Van der Sar — Reiziger, Blind, F. De Boer — Rijkaard, Seedorf, Davids, Litmanen — George, Kluivert, Overmars

Louis Van Gaal u Split je doveo svoju nogometnu utopiju, možda i najsavršeniju momčad u povijesti koja je izgledala nepobjedivo — ne samo zbog količine talenta okupljenog na jednom mjestu, nego i zato jer su njen stil i sustav igre u tom trenutku bili uvelike superiorni svim drugima.

U Ajaxovu načinu igre dugo se bilo podrazumijevalo da jedan od stopera istupa iz linije i igra ulogu zadnjeg veznog, tako da je 4-3-3 često izgledalo kao 3-4-3. Van Gaal se sasvim prebacio na ovo drugo, s rombom u sredini. Igrač na njegovu dnu zapravo je bio playmaker, a onaj na vrhu ne više klasična ‘desetka’ nego efektivno povučeni napadač; on je bio prva linija obrane, igrač koji je odmah po gubitku posjeda reagirao defenzivnim zadacima, a u napadu je vrebao pravi trenutak da se pojavi uz centarfora kao dodatna špica.

Na Poljud je poslao ekipu u kojoj su sva trojica braniča bila niža od 180 cm. Michael Reiziger i Frank de Boer bili su ‘zapravo’ bekovi, a Danny Blind izvanredno tehnički nadaren libero. Fenomenalni Rijkaard, koji se 1993. vratio iz Milana, bio je besprijekorni čitač igre, superioran fizički i taktički, elegantan i neprelazan u obrani, a s loptom nogometna verzija quarterbacka koji bi se vraćao po nju u svoj šesnaesterac i preciznim dugim dodavanjima razbijao suparničke linije. Uz mlade Clarencea Seedorfa i Edgara Davidsa, tvorio je možda najsvestraniju veznu liniju ikad — ovo su bili kompletni igrači u najboljoj tradiciji totalnog nogometa, sposobni podjednako dobro igrati više pozicija i uloga.

Jari Litmanen je, igrajući na vrhu dijamanta u LVG-ovoj sredini, te sezone zabio 26 golova u 43 nastupa. U Amsterdamu je bio polubog. Na krilima Finidi George i Marc Overmars, koje tada nitko živ nije mogao čuvati. U špici 18-godišnji Patrick Kluivert, koji će vrlo brzo postati jedan od najkompletnijih centarfora na svijetu. Još nije ni bilo ozlijeđenog Ronalda de Boera ni čudovišnog Nwankwa Kanua, koji je bio s reprezentacijom Nigerije.

Momčad izgleda zastrašujuće i kad gledate retrospektivno, pokušavajući si po imenima predočiti kakva je to sila bila. Ali bila je zapravo i jača od toga, jer doslovno svi igrači su ili u tom trenutku igrali svoj najbolji nogomet, ili su ga igrali ‘više’ nego u kasnijim godinama u drugim europskim klubovima. Primjerice, Edwin van der Sar tek će kasnije postati legenda i osigurati svoje mjesto u panteonu najvećih golmana svih vremena, ali nikad poslije nije toliko igrao kao tada u Ajaxu; on je bio ne samo sweeper-keeper, nego i dodatni playmaker koji je mirno i precizno s obje noge distribuirao loptu te gađao nevjerojatna duga dodavanja za ubitačne kontre.

Povrh svega, ni Louis van Gaal nikad nije bio bolji. Taj je Ajax bio njegov savršeni dizajn, blueprint za kojim je kasnije mogao samo više ili manje uspješno tragati, nalazeći s vremena na vrijeme njegove odbljeske.

Međutim, u Splitu smo od tog Ajaxa vidjeli samo sitni dio.

Gabrić — Butorović, Štimac, Vulić, Peršon, Praženica — Andrijašević, Pralija, Asanović — Mornar, Rapaić

Katalinićeva misija bila je onemogućiti Nizozemcima da igraju svoju igru. U tome je dobrim dijelom i uspio. U formaciji 5-3-2 sedmorica su igrača imala primarno defenzivne zadatke. Hajduk je Ajaxu prepustio loptu i čekao oko centra, gdje su svi striktno pokrivali svog igrača; bekovi su rijetko prelazili centar, uklizavalo se, ispucavalo, udvajalo i disciplinirano trčalo, prisiljavajući Ajax da traži put do šesnaesterca dugim loptama i lobovima iza leđa Hajdukovih igrača.

Još jedan pomalo komičan moment onog Asanovićeva intervjua bio je kad ga je novinar pitao hoće li Rijkaard i Blind posebno paziti na njega i Mornara, na što je Aljoša strpljivo objasnio da se Ajax ne brani čovjek-na-čovjeka nego zonski i da sigurno neće to mijenjati zbog Hajduka. Oni će igrati kako igraju, znao je Asanović, a Hajduku će biti primarno ne primiti gol. I pričekati svoju šansu u uzvratu, za koji će se vratiti i prilično važan igrač Mirsad Hibić.

Tako je i bilo. Primijetivši da veteran Zoran Vulić malo ‘pliva’ i ne stiže na vrijeme korigirati obranu, a da bi Štimac mogao malo previše istući Litmanena i riskirati isključenje, Katalinić je na poluvremenu ovog drugog premjestio na libera, a umjesto Vulića uveo ‘sjekača’ Damira Vuicu, koji će rutinski posjeći Kluiverta i poslati ga u svlačionicu. Hajduk je ograničio Ajax na svega par šansi koje je obranio Gabrić, ali istovremeno nije stvorio baš nijednu svoju. Nije, zapravo, baš ni pokušavao. Gosti su čitavo vrijeme imali imali utakmicu pod kontrolom, ali nisu mogli s njom ništa konkretno učiniti, pa su s vremenom i smanjili intenzitet pokušaja. I jedni i drugi mislili su da će im biti lakše u Amsterdamu.

“Tribine šute”, pisao je izvjestitelj Sportskih. “Nema oduševljenja. Nije ga moglo ni biti. Poneki zvižduk, poneki uzdah, poneki pljesak. Ajax je stišao navijačke strasti, Ajax je gotovo s pola snage održavao i održao remis koji je vrijedan poput trijumfa.”

“U drugom dijelu utakmice izgledalo je kao da za Hajduk igraju djeca, a za Ajax odrasli ljudi”, izjavit će kasnije Ćiro Blažević.

Tražite li besadržajniju utakmicu — čak i u 1990-ima, kad je bilo mnogo sličnih — namučit ćete se. Gledajući snimku, možete se diviti Ajaxovoj eleganciji ili čak Hajdukovoj sirovosti i destrukciji, ako je to ono što vas pali; možete uživati u atmosferi utakmice protiv jednog od najvećih europskih klubova, utakmici kakve Hajduk odavno više ne igra.

Ali od nogometa nećete puno vidjeti. I, istina, u uzvratu je bilo lakše: Ajax je glatko dobio 3-0, Hajduk je pritom nešto pokušao ali nije mogao napraviti ništa i stvari su naprosto otišle svojim prirodnim tijekom.

Četvrt stoljeća je prošlo od te, jedne od najvećih utakmica u novijoj Hajdukovoj povijesti. Patina vremena — i, još više, neuspjeha koji su uslijedili — dala joj je spomenički značaj i pretvorila je u simbol minule veličine. Međutim, ponovno pobliže upoznavanje s njom putem VHS snimke i medijskih napisa iz onog vremena sasvim razbijaju iluziju. Bio je to sudar starog, arhaičnog i negledljivog nogometa s jedne, te vrhunske nogometne avangarde s druge strane. ‘Divljine’ protiv sustava.

U tom sudaru Hajduk ni u jednom trenutku nije imao baš nikakve šanse.

Gotovi svi ajaxovci kasnije će igrati za druge najelitnije europske klubove i karijerni put hajdukovaca u usporedbi s njihovim izgleda neusporedivo siromašnije; zapravo, jedini od domaćih koji će na klupskoj razini dosegnuti nešto usporedivo te večeri uopće nije bio na terenu, nego pored njega: Igor Tudor bio je skupljač lopti na toj utakmici. Ironično je, naravno, to što će Bosmanovo pravilo i zakon tržišta nedugo zatim srušiti Van Gaalovu utopiju, a Ajax osuditi na desetljeća mediokritetstva prije nego što prošle sezone senzacionalno uskrsne kao neočekivani pretendent na europsku krunu i umalo finalist Lige prvaka — ali onda, opet, sinoć je ispao od Getafea u šesnaestini finala Europa lige.

Za Hajduk je ovih 25 godina bilo još kudikamo bolnije. Zaista gordo zvuči kad se kaže da je te 1995. igrao četvrtfinale Lige prvaka te osvojio dvostruku domaću krunu i to je bez sumnje bio ogromni uspjeh u ono doba, kad je rat još službeno trajao, a dio hrvatskog teritorija bio okupiran. Taj uspjeh vrijedi obilježavati; međutim, koliko je toga ostalo za pamćenje? Ili, koliko toga mimo samog rezultata vrijedi pamtiti?

Pogledate li pobliže i malo realnije, Hajduk je te sezone prošao u skupinu Lige prvaka nakon jednog pretkola, protiv varšavske Legije; skupinu s Benficom, Anderlechtom i Steauom prošao je s po dvije pobjede, dva remija i dva poraza te negativnom gol razlikom (5-7). To ga je dovelo do četvrtfinala i Ajaxa. Bila je to još ona ‘bazična’ Liga prvaka u kojoj su igrali isključivo prvaci svojih liga i u doba prije nego što je novac eksponencijalno pospješio stratifikaciju klupskog nogometa — primjerice, Ajax je za prolaz u polufinale od UEFA-e dobio oko tri milijuna njemačkih maraka. Hajduk za poraz, tj. samo nastup u četvrtfinalu, nije dobio ništa.

Pogledate li pobliže i malo realnije, ta je momčad bila politički projekt jednako kao i Tuđmanova Croatia. Ona nije imala pokrovitelja na najvišem mogućem mjestu, ali je njen tadašnji predsjednik ujedno bio i ministar gospodarstva u aktualnoj vladi — te, kasnije će se ispostaviti, pasionirani kolekcionar umjetnina — Nadan Vidošević, a te je večeri na poljudskim tribinama bilo pola tada aktualnih ministara. Detalje oko toga kako je novac iz državnih poduzeća stizao u klub i kako je iz njega iščezavao, neumitno vodeći u propast, vjerojatno nikad nećemo saznati; kao ni to kako i koliko se ‘radilo’ sa sucima.

Pogledate li pobliže i malo realnije, tadašnji je Hajduk igrao loš, ružan i zastarjeli nogomet i sve one ezoterične priče o “hajdučkoj” igri, što god to značilo, ipak pripadaju nekim prethodnim desetljećima. Tu je momčad na Poljudu u prvenstvu gledalo po dvije-tri tisuće ljudi, s izuzetkom tek završnih dvoboja s najbližim konkurentima. Patina vremena dala je tom Hajduku i romantičnu notu, iako je bio sve, samo ne romantičan.

Ali, znate, taj Hajduk je uzeo duplu krunu i igrao četvrtfinale Lige prvaka, dok ovaj danas vodi ulica i gubi od Gżire. A vi, kako ste?