Ponekad sanjam ljude koje sam izgubio.
Sanjam mrtve i njihov šapat, pjesmu, smijeh; sanjam one s kojima sam nekoć bio blizak i podijelio važne trenutke u životu, a sad ne znam gdje su; neke s kojima su mi se razišli putovi i sad smo si međusobno stranci; neke koji su mi se pojavili u epizodnoj ulozi — i ja njima — ali je ipak nešto od nje ostalo. Ponekad te prikaze i nisu ljudi, nego stvari ili mjesta, događaji stvarni ili imaginarni, ali ispod svega toga zapravo je neki ne sasvim definirani osjećaj koji, kako to u snovima već biva, naglo i neočekivano može promijeniti polaritet i iz sreće prijeći u strah, iz svjetla u tamu i obrnuto.
I ponekad, kad se iznenada probudim nakon posebno uznemirujućeg sna, nakratko iskusim taj osjećaj na javi. U prvi tren, dok se podsvijest još povlači a mozak resetira, onako u polusnu uhvatim natruhe nečega već zaboravljenog i potisnutog. Nekad je to neki lijepi i pozitivni impuls koji poželim pretočiti u svijest prije nego što se raspline.
Nekad nije.
I nadam se da ćete mi oprostiti ovakav ispovjedno-ezoterični uvod; razmišljao sam, pokušavao to drugačije, profesionalnije i, ne znam, dostojanstvenije reći, ali nisam našao boljeg načina da vam opišem kakav me osjećaj u posljednje vrijeme prati oko Hajduka. Od početka ove sezone, a osobito nakon smjene trenera, kao navijač se osjećam kao da neprestano živim onih par sekundi buđenja poslije noćne more, kad najmračniji zakutci podsvijesti preuzmu kontrolu i otpušu psihološku ogradu koja služi kao obrambeni mehanizam. U zoni straha, tame i beznađa.
Ljudi uvijek sanjaju ono što su izgubili ili misle da su imali. Iz podsvijesti, tog amalgamata potisnutih osjećaja, nada i strahova, destiliraju idealiziranu sliku koju će staviti na pijedestal i štovati je kao osobnu svetinju. Maštaju o tom nekom ne sasvim definiranom osjećaju koji im predstavlja najbolju verziju sebe samih i onoga do čega im je stalo. No, jednako se tako iz istog izvora destilira i najgora verzija. Vjerujete li u koncept dualnosti — a Hajduk je jedan od najboljih živućih dokaza za njega, jer kao rijetko što drugo privlači ono najbolje i najgore u našem društvu — onda morate prihvatiti i to da i jedno i drugo čini ono što obično podrazumijevamo pod apstraktnim pojmom “identiteta”. Ono što sadrži naše vrline i mane, ideale i ožiljke.
Hajduk je pucao sebi u nogu, a nama odlučio rezuckati vene nožem za maslac
Raskorak između tih dviju verzija, najbolje i najgore, nikad nije bio veći otkako je ‘narodnog’ Hajduka. No, dobro, možda i jest u počecima kad je ono najbolje bilo samo vizija u glavama nekolicine koju su u najboljem slučaju zvali sanjarima, a realnost je bio klub na samrti; no, tada je pogonsko gorivo bila nada. Danas je klub u drastično drugačijoj materijalnoj situaciji, ali natjecateljski aspekt — onaj o kojem ovisi daljnji zamah cijelog pokreta što se širine podrške tiče — potpuno je zakazao. A zakazao je zato jer je zakazao onaj upravljački.
Prvi put ikad čekao sam utakmicu protiv Lokomotive — Lokomotive, bokte — potpuno siguran da Hajduk to gubi. Ne sjećam se nijednog susreta, nijednog jačeg suparnika u domaćoj ligi ili u Europi, uoči kojeg nisam imao barem tračak nade u pozitivni ishod. Ovdje nisam, i nisam bio jedini: u redakciji smo pričali o tome treba li pisati (opet!) o Hajduku i zaključili da će to ovisiti o načinu na koji će izgubiti. Bilo nam je jasno da izgubiti hoće — odnosno, da dobiti može samo slučajno — jer Lokomotiva igra nogomet koji ima smisla i u kojem postoji plan, što nije nešto što se može reći za Hajduk. Na kraju, izgubio je točno onako kako smo i mislili da hoće — ne odigravši ništa, baš kao i u prethodnom kolu protiv Osijeka. Baš kao i, ustvari, i u one dvije pobjede nad Rudešom i Istrom i baš kao i u derbiju u kojem su se obje momčadi iskazale tek po opstrukciji.
Hajduk ne igra ništa. To nije strategija, taktika, organizacija; ne postoji plan na kojem dijelu terena i kako napraviti višak, ne postoji gotovo ništa što bismo mogli podvesti pod egidu suvremenog nogometa, pogotovo ne da djeluje planski. To što smo u par navrata vidjeli dobru ideju izlaska iz obrambene trećine ili presing na suparničku zadnju liniju izgledalo je stihijski, improvizirano i bivalo poništeno ili izigrano već na sljedećem koraku. To što se tu i tamo dogodilo neko fino proigravanje ili zatvaranje prostora bilo je, dojam je, plod individualne kvalitete ili instinkta — nikakve šprance tu nije bilo za primijetiti osim opetovanog odigravanja na one koji te kvalitete i instinkta imaju više od drugih.
To nije nogomet. Ne u 2018. To je sramota.
Došli smo do toga da Hajduku Lokomotiva očitava lekciju iz moderne igre, jer Hajduk ni u jednom trenutku nije uspio uspostaviti kontrolu nad suparnikom, s loptom u nogama ili bez nje. Sada je možda i dominantna teza ta da ne valjaju igrači, i svakako im se ima puno toga za zamjeriti — ali, onako iskreno, mislite li zaista da Lokomotiva ili Gorica imaju bolje igrače od Hajduka? Ili je možda stvar u nečemu drugome? Mislite li i vi da je poraz od Osijeka trebalo “što prije zaboraviti”, a da je protiv Lokse Hajduk “dominirao”, kao što je sramotno, potpuno odvojen od realnosti, izjavio trener?
Mnogi su nam zamjerili naslov teksta nakon što je Zoran Vulić postavljen za novog Hajdukova trenera. Ali time nam je Hajduk oduzeo ono najvažnije: nadu.
Jer kakva je to nada, kakva je to vizija za budućnost ako je doseg odgovornog za izbor trenera isto rješenje koje je oprobano već četiri puta ranije, a u međuvremenu nije imalo nikakvih uspjeha? Kakva je to vizija ako trenera bira čovjek koji je ovog ljeta epski zakazao na polju sportske politike, iako će za to naći milijun izlika? Kakva je to vizija ako je taj čovjek uopće postavljen za sportskog direktora, kad se prethodno pokazao neuspješan i praktički beskoristan kao šef skautske službe? Kakva je to vizija ako je za onoga koji ga potvrđuje izabran čovjek koji možda zna nešto o vođenju trgovačkog društva, ali je vrlo brzo svojim odlukama i javnim istupima pokazao da ne zna ama baš ništa o vođenju nogometnog kluba?
Čvrsto vjerujem da je Hajduk ovog ljeta mogao složiti momčad i trenera za napad na naslov prvaka. Umjesto toga, pucao je sebi u nogu, a nama odlučio rezuckati vene nožem za maslac, klizeći prema najgoroj verziji sebe.
U samo srce tame.
Pod vodstvom ovih ljudi Hajduk s pravom postaje predmet sprdnje suparnika koji po ugledu ne mogu stati ne u istu rečenicu, nego u isti odlomak s njim, dok mu mediji pile i zdrave grane na kojima sjedi, a poneki navijači vrlo uspješno rade protiv njega. I pogledate li malo bolje, one prikaze za koje smo mislili da smo ih se zauvijek riješili već su opet tu. Pred vratima.
Mudar je čovjek jednom napisao: “Kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk”. Služeći se bazičnom dedukcijom, možemo zaključiti da smo, ako nam je Hajduk ovakav, mi sami apsolutno užasni. Srećom, imamo izbore — inače bismo mogli samo lajati na mjesec i dizati besmislene transparente na kojima piše da nam ne valja neki Gazda Tajkun, Lupač šakom o stol, Ujo Gastarbajter ili Drug Tito. Ovako imamo instrument za promjene i za nove ljude.
A ako prestanemo vjerovati u ljude, onda slobodno možemo i zatvoriti butigu i baciti u more sve ove godine uložene u nadu i dugu cestu.
Zaspati i nikad se ne buditi, bez obzira na to što sanjali.
