Međutim, povijest najviše pamti ono što je napravio igrač kojeg su skraćeno i pojednostavljeno zvali Belauste. U utakmici prve runde tog doigravanja Španjolska je pri zaostatku 0-1 protiv Švedske izborila slobodni udarac na rubu kaznenog prostora. Ne možemo sa sigurnošću reći što se i kako točno zatim dogodilo jer snimka, naravno, ne postoji, a sva kasnija prepričavanja vraćaju se na izvještaj koji je tog dana potpisao novinar Manolo de Castro, pišući iz nekog razloga pod pseudonimom ‘Handicap‘.

Španjolski kapetan Belauste – inače grmalj od nekih 193 centimetra i 95 kilograma koji je bio već prevalio tridesetu, sav u modricama i posjekotinama, slomljenog nosa, bandažiranog koljena i s maramicom oko glave koja je držala ogromne, natečene uši uz glavu i prikrivala alopecijom prorijeđeno vlasište – „probio se kroz suparničke redove poput tornada“, napisao je De Castro.

„Sabino je uputio loptu u zrak, jedan Šveđanin pokušao ju je dohvatiti, ali preduhitrio ga je Belauste, udarivši je tolikom snagom da je zajedno s njom, kao i s raznim Šveđanima, upao u vrata. Bio je to zaista herkulijanski gol!“

S vremenom je mit o pogotku samo još rastao, pa je tako Zamora u svojim memoarima desetak godina kasnije tvrdio kako je Belauste unio loptu u gol na svojim prsima, dok su s njega visjela četvorica nemoćnih Šveđana. Ali dotad je već kompletno herojstvo njegove momčadi preraslo u legendu. Razlog tome jedan je drugi novinski izvještaj, objavljen tih dana u neimenovanim nizozemskim novinama, koji je njegov gol i općenito beskompromisnu i silovitu igru Španjolaca u toj utakmici nazvao La Furia española, usporedivši je s žestinom i svirepošću njihovih trupa koje su 1576. napale grad Antwerpen, što je rezultiralo najvećim masakrom u belgijskoj povijesti.

Španjolska je javnost s oduševljenjem prihvatila nadimak za svoje junake. On je kasnije, u ranim desetljećima vladavine diktatora Francisca Franca i njegovih fašista, čak proširen izvan nogometa i uzdignut u samu esenciju nacionalnog karaktera: takav ratnički nogomet, pisali su apologeti režima, odražava „prave vrijednosti španjolstva – muževnost, hrabrost, požrtvovnost, čast.“ Danas mnogi zaziru od tog termina, iako se tijekom povijesti sasvim uvriježio, i preferiraju reprezentaciju zvati naprosto La Roja, crvena.

Legenda o Belausteovom ‘herkulijanskom’ golu i lavini koju je pokrenula – teško ćete u Španjolskoj naći ikoga tko imalo prati nogomet, a da ne zna za nju – fascinira me otkako sam prvi put pročitao o njoj. Dijelom je to i zato što me Mario Mandžukić svojim stilom igre i golovima svako malo podsjeti na nju.

Kad prokopate malo dublje, Belauste i Mandžo nemaju gotovo ništa zajedničkoga.

Bask je, usprkos zastrašujućoj pojavi, bio intelektualac, čovjek od raznolikih interesa, bogatog životnog iskustva i jakih uvjerenja. Još za karijere završio je pravo, oženio je Dolores, kćer slavnog baskijskog slikara Ignacija Zuloage, a njegova strast bila je politika i borba za nezavisnost svog naroda. Bio je aktivan na političkoj sceni kao član EAJ-a, Baskijske nacionalističke stranke. Odbio je nositi španjolsku zastavu na onim Igrama, a dvije godine kasnije je priveden nakon što je na jednom prosvjedu vikao „Smrt Španjolskoj!“. Kasnije je otišao u politički egzil i umro u Meksiku 1964.

Heraklo je ipak bio Zeusov sin; Mandžukić je samo smrtnik. On je danas, u 32. godini života, sveden na vlastitu esenciju siline

Mandžukić nikada nije osjetio potrebu podijeliti neko svoje uvjerenje o ičemu s širom javnosti. Ako je suditi po rijetkim pojavljivanjima u medijima, on nema niti nekakav hobi – po vlastitim riječima, slobodno vrijeme provodi „spavajući i igrajući se s psom“. Suviše je skroman da bi to spomenuo, ali znamo i da je humanitarac koji je pomagao rodnom kraju osobito u doba poplava, ali i lokalnim nogometnim klubovima u neimaštini. Njegova strast su tetovaže; na nesreću, ona za koju ćemo se vjerojatno složiti da najbolje definira njegov karakter, sfušana je.

Naime, prije koju godinu si je Mandžo poželio na donjem dijelu leđa istetovirati poznatu izreku „Ono što te ne ubije, ojača te“. Kao da to što si je Nietzscheov citat iz nekog razloga dao ispisati na hebrejskom nije bilo dovoljno apsurdno, još ju je tattoo-majstor ispisao s gramatičkim greškama i u pogrešnom smjeru – s lijeva na desno, a ne suprotno, kako se hebrejski inače piše. Tako da na Mandžukićevim leđima zapravo piše, u doslovnom prijevodu, „Ako nije da me ubije, ojačat će me.; točnije, piše zapravo „Em eć tačajo, ejibu em ad ejin oka“.

Priča je, dakako, urnebesna, ali ne spominjem je zato da bih Mandžu ismijavao, još manje omalovažavao. Ona se zapravo savršeno uklapa u njegov luđački karakter na terenu i idiosinkratični stil igre kojemu zapravo nema prave usporedbe u svijetu nogometa.

„On je poput životinje“, rekao je o njemu jednom Milan Badelj. „Nevjerojatno snažne i izdržljive životinje.“ Zloglasni Felix Magath, njegov trener u Wolfsburgu, izjavio je: „On ima dovoljno snage da bi mogao odigrati dvije utakmice zaredom bez odmora. Ali nijedan trener njega ne može ukrotiti.“

Nakon Magatha nijedan trener nije ni pokušao.

U Bayernu Juppa Heynckesa bio je svojevrsna inverzija koncepta lažne devetke: umjesto da svojim kretanjima izvlači braniče iz linije pa pokušava uletjeti u prostor iza njih, on ih je uvlačio što je dublje mogao, čistom fizičkom snagom i silinom sabijajući ih sve do vlastitog gola i zabijajući pritom gotovo isključivo iz neposredne blizine – bilo glavom, u čemu je bio ponajbolji u Europi, bilo podmetanjem noge na centaršut nakon hrvanja s „raznim Šveđanima“, što bi svojevremeno rekao De Castro. Poput barbarskog poglavice predvodio je juriše i opsjedao suparnički gol svirepom žestinom i svima je bio strah i trepet šesnaesterca.

Pep Guardiola najprije mu je ostavio da radi isto – jer Bayern je imao toliko majstora sposobnih pogoditi centaršut da se to isplatilo – a onda mu je polako i sračunato proširivao zadatke, znajući da mu dolazi Robert Lewandowski i da Mandžukić neće htjeti sjediti na klupi, pa je čekao da sam shvati kako jednostavno ne može ono što Katalonac od centarfora traži. Bio je to valjda jedini put u Mandžinoj karijeri da je priznao da nešto ne može, pognuo glavu i odustao od borbe, razočaravši one koji su živjeli u zabludi kako nije ništa lošiji od Poljaka.

Za očekivati je bilo da će, ako igdje, uspjeti u ratničkom nogometu, igri ‘na nož’ Atletico Madrida Diega Simeonea. Nakon odličnog početka upao je u veliku krizu i činilo se da nije bilo strpljenja ni s jedne, ni s druge strane, te je naposljetku završio u Juventusu.

Svaka njegova utakmica otkako je došao u Torino izgledala je kao borba gotovo na život i smrt. U svakoj od njih izgledao je kao da je pred njega stavljen kakav herkulijanski zadatak, da se bori za opstanak vlastite karijere i da nema te cijene zbog koje će odustati. Jer počeo je Mandžo starjeti, njegovo se lice danas znatno brže zajapuri nego što je nekoć bio slučaj, njegova nadljudska snaga polako kopni, ali to ga samo ljuti i čini žešćim, jačim, silnijim nego ranije. On čupa zadnje atome snage iz sebe, ignorira bolove, igra svaku utakmicu sa stisnutim zubima i šakama i bori se kao da mu o tome život ovisi.

Jer u neku ruku valjda i ovisi. Mandžo Barbarin svjestan je toga da je njegov fizički zenit prošao, da se približava kraju karijere, a ne zna – i vjerojatno ne želi – ništa drugo nego igrati nogomet. Dok je bio mlad i netaknute snage, bio je, ipak, pomalo ‘đilkoš’; obijestan i ludo samouvjeren, nije se baš uvijek potpuno iscijedio na terenu; danas je to jedina opcija koja mu je preostala i sada on trči, skače, leti, pada, ustaje, udara, prima udarce, škrguće zubima, crveni se i znoji, igrajući svaku utakmicu kao da mu je posljednja i čistom snagom volje pomičući planine. Nije uvijek sve što radi u službi momčadi – jer nijedan trener nije ga uspio ukrotiti – ali svaki njegov nastup izgleda kao niz nemogućih zadataka koji su bili stavljeni pred Herkula iliti Herakla.

Danas Mario Mandžukić ubija nemejskog lava, surimatskog vepra i lernejsku hidru s devet glava, kroti kretskog bika, hvata kerinejsku košutu, dovodi Diomedove kobile-ljudoždere i Hadova psa Kerbera, donosi zlatne jabuke iz vrta Hesperida – čineći sve to uz ljutiti ili bolni grč na licu, svjestan toga da se zapravo bori protiv samoga sebe. Heraklo je ipak bio Zeusov sin; Mandžukić je sin strojobravara iz Bosanske Posavine. On je danas, u 33. godini života, sveden na vlastitu esenciju siline kao jedine elitne kvalitete koju uistinu posjeduje. Silina, izdržljivost i potrošnja do posljednje kapi znoja. Takvi su golovi koje zabija, prekršaji koje radi, proboji u kojima sudjeluje. Ratnička priroda preuzela je sve drugo u grčevitom pokušaju opstanka na velikoj sceni.

Napisao sam mnoge tekstove o Mandžukiću i svaki od njih je nailazio na kritike dijela publike jer insistirao sam na tome da, usprkos tome što pišu mnogi drugi domaći novinari, on naprosto nije – niti je ikad bio – svjetska klasa. Međutim, to je zapravo samo razlog više da ga poštujem jer je, takav kakav jest, napravio nevjerojatnu karijeru: igrao je za najveće svjetske klubove, zabijao više golova u Ligi prvaka od ijednog drugog Hrvata, uključujući i kontinentalna finala. Davao je – i još uvijek daje – apsolutno sve od sebe.

S druge strane, ono što sam oduvijek smatrao uznemirujućim bila je ta sklonost Hrvata da uvijek prije veličaju ‘ratnički’ karakter, krvarenje i ostavljanje ‘srca na terenu’ nego talent, inteligenciju i ljepotu igre. To me oduvijek podsjećalo na Belaustea, furiju i društvo koje polako i ne baš sasvim svjesno plovi u totalitarizam, ali to je ipak neka druga priča.