Tijekom zadnjih tjedan-dva je od toga bilo teško pobjeći. Ponajprije, jasno, zbog odvratnog Putinova rata u Ukrajini, gdje ljudi brane goli život i svoj dom, a mnogi od slika, citata i dojmova koji do nas dolaze neumoljivo nas bacaju tri desetljeća u prošlost, kad smo nešto slično i sami proživljavali. Drugi je razlog sasvim trivijalan i u za većinu ljudi beznačajan, ali kod onih kojima ipak nešto znači pokreće isti mehanizam, odnosno okidač je za prisjećanje.

Naime, ovih se dana obilježava 30 godina od starta Hrvatske nogometne lige.

Ta prva sezona HNL-a bila je pokazna vježba samodostatnosti. Njen najveći uspjeh i zapravo jedina bitna stvar bilo je to što se uopće odigrala

Neki od priloga objavljenih po raznim domaćim medijima povodom te obljetnice imali su čudnu i po mom sudu neukusnu romantičnu notu. To me samo još više natjeralo na nelagodno prisjećanje i prekapanje po onome što sam kroz godine bezuspješno pokušavao potisnuti. Budući da ne spadam u na početku spomenute tipove ljudi, neću vam o tome pričati više nego što je za potrebe ovog teksta nužno; svi iz rata nosimo svoje ožiljke i traume, ali poznajem puno ljudi koji su u njemu znatno gore prošli i više izgubili, pa se tim više osjećam nelagodno pričati o vlastitima.

Međutim, kad je u pitanju rođenje HNL-a, jednu rečenicu najjasnije pamtim jer otključava moju osobnu Pandorinu kutiju sjećanja vezanih uz tadašnji nogomet. Po svoj prilici, nose je u podsvijesti i barem neki od vas koji ovo čitate, a dovoljno ste stari da se sjećate, jer bila je izgovorena i napisana toliko puta da to nije moglo biti slučajno. Nakon što je 28. veljače 1992. odigrana ona prva službena utakmica između dvaju bivših Dinama, onog zagrebačkog i onog vinkovačkog, obavezni komentar rezultata (2-0 za HAŠK-Građanski protiv Cibalije) svih medijskih i društvenih djelatnika koji su držali do sebe bio je: “… ali najvažnije je da bodovi ostaju u Hrvatskoj”.

Ne bismo smjeli biti prestrogi u rasuđivanju o smislenosti takve poruke ni činjenice da je svekoliki slobodoljubivi i loptoljubivi živalj prihvatio takvu, iz današnje perspektive možda naivnu i pomalo komičnu liniju narativa. Zaboga, bio je rat, ljudi su branili gole živote i svoje domove, a u takvoj su situaciji sloga i solidarnost apsolutno nužni. S druge strane, insistiranje na takvom stavu, očito instruirano s nekih ‘viših instanci’, u startu je obesmislilo samu srž lige kao sportskog natjecanja.

A ubrzo će se pokazati i kao kukavičje jaje za ciljeve koji nisu bili sportski nego politički.

Kažu da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Kao tinejdžer i dijete onih ‘pravih’ boomera vjerovao sam da moja generacija te ‘bolesne’ 1992. — zbuksana po skloništima, ograničena policijskim satovima i zamračenjima, u vječnoj strepnji od nečega što nije mogla sasvim ni pojmiti da bi se toga bojala onoliko koliko se trebalo bojati — žudi za samo jednom stvari: ‘normalnim’ životom. Dakle, prvim putenim iskustvima, pijanstvima, pobunama protiv autoriteta, punkom, grungeom i, naravno, nogometnim utakmicama. Jer što je normalnije od normalne nogometne lige s igračkim idolima, navijačima, rivalstvima, srećom i tugom zbog rezultata ‘svojih’, prepirkama zbog sudačkih nepravdi, snova o trofejima i uspjesima za pamćenje?

Zato je bilo toliko važno da ta domaća liga, nakon više od pola godine odgađanja zbog ratnih uvjeta, napokon krene.

Jednom kad je krenula, bila je sve, samo ne normalna.

Na utakmicama naprosto nije bilo pravog natjecateljskog naboja, o čemu govori i Ivica Duspara, igrač tadašnjeg HAŠK-Građanskog, u jedinom tekstu koji smo dosad na tu temu objavili. Nije ga ni moglo biti, jer kvaliteta je bila maksimalno razdvodnjena, mnoge momčadi nisu mogle niti normalno trenirati, krpale su se u hodu i živjele nomadski, na gostovanja putujući brodom i u pratnji vojne policije, zaobilazeći mine, igrajući u izbjeglištvu, pod uzbunama i unutar dometa neprijateljske artiljerije. Stadioni su bili u izuzetno lošem stanju, tereni u još gorem, niti kvaliteta igre nije bila na nekoj visokoj razini, navijača je bilo malo — mnogi su, uostalom, još bili na ratištu — a nije bilo ni nagrade u vidu plasmana u UEFA-ina natjecanja.

Hajduk bi utrpao devet komada Dubrovniku, ali nitko se tome nije pretjerano radovao, suosjećavši s gostima koji će svoj prvi pogodak postići tek u 10. kolu, a tijekom čitavog prvenstva zabiti samo četiri gola u 22 utakmice — i pritom još neće završiti kao zadnji na ljestvici. Dojučerašnji trećeligaš Varteks srušio bi Dinamo koji se nije tako zvao s čak 4-0, ali nitko zbog toga nije gubio glavu niti je kretalo beskrajno medijsko lešinarenje oko Maksimira; niti tada, a niti na kraju prvenstva koje je taj mutantski nazvan klub završio na petom mjestu.

Jer najvažnije je, govorili su, “da bodovi ostaju u Hrvatskoj”. Nogometni dužnosnici, igrači, treneri, političari, televizijski voditelji i novinski kolumnisti upregnuli su se objašnjavati nam da je bitno jedino to da napokon imamo samo svoje nogometno natjecanje kojim ćemo iskorijeniti sve negativne pojave iz one bivše lige s mrskim nam agresorima. Hrvatska će liga, vizionarski se predviđalo, biti poštena, čista, civilizirana, nadahnuta sportskim duhom i zdravim rivalstvima — ukratko, idilična Arkadija u kojoj više nitko neće gušiti naš nogomet, pa će on prodisati i procvjetati.

Bio je to spin preslikan s opće društveno-političke situacije u zemlji. Za sve loše tijekom dugih prethodnih desetljeća okrivljavani su drugi, a kao panaceja za sve nedaće nuđeno to što smo konačno ‘svoji na svome’ i sve je drugo bilo sporedno jer će se već nekako u hodu riješiti. Sport, pogotovo nogomet, u tome je imao vrlo bitnu ulogu: ne samo kao indikator tog žuđenog ‘normalnog’ života, nego i zato što se u njemu vrlo jasno vidi kako drastično smanjenje baze, odnosno tržišta koje se smatra domaćim, za neizbježnu posljedicu ima i redukciju kvalitete.

Zato je vladajućima bilo iznimno bitno kreirati takav narativ po kojem vlastita nacionalna liga nije nešto oko čega realno nije bilo drugog izbora — koliko god se još u ljeto 1991. po medijima, ali i u samim nogometnim strukturama, zazivalo najprije podjelu savezne lige na zapadnu i istočnu skupinu, pa doigravanje za prvaka, zatim sanjarilo o nekakvim Alpe-Adria, austrougarskim natjecanjima ili barem hrvatsko-slovenskoj ligi, za koju je postojao kratkovječni povijesni presedan otprije pola stoljeća — nego rađanje HNL-a izjednačiti sa širom borbom za slobodu. Izjednačiti slobodnu Hrvatsku sa slobodnim nogometom, a protagoniste lige portretirati kao heroje koji se u ratnom vihoru igrom bore za našu stvar. Nogomet je tako postao oruđe u strategiji nacionalne homogenizacije.

A ta prva sezona HNL-a bila je pokazna vježba samodostatnosti: poanta je, eto, bila u tome da je hrvatska lopta na hrvatskom travnjaku, pa i po cijenu onoga što ni uz najbolju volju ne bismo mogli nazvati ‘regularnim’ uvjetima i ‘normalnom’ ligom. Njen najveći uspjeh i zapravo jedina bitna stvar bilo je to što se uopće odigrala.

Pravi su heroji, dakako, bili negdje drugdje, a ne na stadionima — boreći se, između ostalog, i za to da bi se u Hrvatskoj nogomet uopće mogao nastaviti. Nogometaši i klubovi su samo pokušavali preživjeti, baveći se onime za što su čitavog svog vijeka pripremani, a nama donoseći privid normalnog života; mrvicu radosti u tužnim i strašnim vremenima. Zato smo se za njih toliko i vezali i zato i danas pamtimo mnoge detalje; ta je prva sezona bila kultna, ali sasvim je krivo na nju gledati iz romantične perspektive. HNL je dijete rata, a romantiku u ratu vide samo sociopati ili oni koji ga nisu iskusili.

To je dijete odmah po rođenju prikopčano na HDZ-ovu sisu od koje se do dana današnjeg nije uspjelo sasvim odviknuti. A s prvim plačem mu je na pleća natovarena sveta povijesna zadaća uspostavljanja samodostatne nacionalne lige na punom teritoriju pod njegovom ingerencijom, odnosno stvaranje uistinu ‘hrvatskog’ nogometa — nešto što od početka 20. stoljeća, unatoč mnogim pokušajima, nitko prije toga nije uspio.

O tome sam vam zapravo htio ovdje pričati, ali sad vidim da je to tema za novu kolumnu.