Poput problematičnog djeteta koje se iz bijelog svijeta vraća u roditeljski dom, nakon zimske pauze vratila se i Hrvatska nogometna liga. Da je dijete, HNL bi bila ono što smo nekoć, barem u mom zavičaju, zvali ‘propalitet’: dijete koje se odaje porocima i smuca po sumnjivim mjestima sa sumnjivim tipovima, zanemaruje školu i vlastitu budućnost. Mi, barem onaj dio nas kojemu je kulturološki usađena ljubav prema njemu, bili bismo roditelji – oni koji ga vole bezuvjetno i nastavljaju ga voljeti čak i kad su svjesni da ne valja ili kad se prave da im nije stalo.
Oni koji njegov povratak očekuju s mješavinom želje i mučnine.
I kao svakog roditelja, najviše će nas boljeti propušteni potencijal. Prisjetit ćemo se ponekog zaboravljenog detalja iz djetinjstva našeg HNL-a – primjerice, onoga kako je Dinama ili Hajduka svojevremeno u Varaždinu ili Šibeniku dočekivalo po 10.000 navijača – i osjećaja da podizanje mlade lige ima nekog smisla i perspektive. Roditelj svakog propaliteta govorit će o tome kako je njegovo dijete nekoć puno obećavalo i kako su ga samo neki krivi izbori u životu odveli na stranputicu; preispitivat će i mogućnost vlastite krivice, mada će tek u manjem broju slučajeva biti spreman priznati je.
Roditelj svakog propaliteta – zapravo, svaki roditelj, bilo čiji – reći će da je njegovo dijete u biti dobro, lijepo, pametno i pošteno, samo što, jebiga, život. Ljudi. Okolnosti. Nesreća.
No, ljudi kao pojedinci doista mogu zastraniti i spletom okolnosti ma koliko dobrog odgoja, ljubavi i pažnje primali, dok je u ovom slučaju to neizbježno sistemska greška.
HNL nije nekakav zasebni nacionalni park nego samo jedna od močvara u nepreglednom hrvatskom Evergladesu
Javni afirmatori domaćeg natjecanja obično su oni čiji je stav u pravilu na ovaj ili onaj način interesno vezan za njega pa je teško očekivati da budu nepristrani. Oni će vam reći da je liga dobra i da napreduje, potkrijepivši to činjenicama poput pobjeda hrvatskih klubova u Europi protiv onih iz uređenijih, često i bogatijih liga, kao i količine talenata koje izbacuje i koji su se zadnjih godina razvili u važne kotačiće europskih klubova srednjeg i visokog ranga. Napomenut će i da su gotovo svi današnji Vatreni prošli HNL i u njoj se čeličili. Kao krunski dokaz netko će možda povući i to da je lani Rijeka uzela naslov i prekinula (pre)dugu Dinamovu dominaciju, što bi trebalo govoriti u prilog tome da je liga ipak kompetitivna.
I premda bi se dalo secirati i preispitati svaki od tih argumenata, poanta nije u tome i zato recimo da u načelu stoje. Međutim, stavimo li sve njih na jednu stranu, hoće li prevagnuti nad negativnostima?
HNL je također i liga u kojoj se redovito međusobno sastaju momčadi među kojima je takav jaz da kompletni budžet jedne može pokriti plaću samo jednog igrača druge. To je liga u kojoj ni početkom sezone, a ni nakon zimske pauze ne možemo biti sigurni hoće li svi klubovi uopće završiti natjecanje, jer neki od njih dugi niz mjeseci ne isplaćuju svoje igrače niti izvršavaju druge financijske obveze; liga koja od aktivnih nogometnih profesionalaca stvara socijalne slučajeve, igrače koji najprije brinu o tome hoće li moći prehraniti i udomiti sebe i svoju obitelj, pa tek onda o nogometu. Liga u kojoj su dva od 10 klubova (dakle, 20 posto) pred kolapsom, jedan preživljava zbog dobre volje i (upitnog) interesa stranog kluba-partnera, a jedan uopće niti ne bi trebao biti ovdje jer je samo produžena ruka svoje Matice.
Pričamo o ligi u kojoj jedan stadion donosi 37 posto posjećenosti i bez njega je prosjek tek mrvicu viši od 2.000 ljudi po utakmici; ligi u kojoj četiri kluba (40 posto) ne mogu dovesti ni 1.000 gledatelja na svoje domaće utakmice, a još dva mogu tek koju stotinu više. Ligi čiji su podaci o TV gledanosti poslovna tajna, kao i mizerne cifre koje se isplaćuju klubovima na račun prava prikazivanja na televizijama koje nisu javno dostupne; ligi koja umjesto službene stranice s, primjerice, barem bazičnom statistikom utakmica i igrača (npr. posjed lopte, udarci na gol…) ima poligon za agit-prop iživljavanje jednog autora.
Govorimo o ligi koja nema ni svoje autonomno predstavničko tijelo koje bi zastupalo interese klubova i nje same, zacrtavalo plan i viziju razvoja i budućnosti, brinulo za imidž, promociju, privlačenje sponzora; ligi – odnosno savezu, koji je preuzeo sve njene zadatke i ovlasti – koja se sustavno ponižavajuće odnosi prema klubu koji izaziva daleko najviše zanimanja među navijačima i koji im daje glas, dok njegov rival ne dopušta ulazak na ‘navijačku’ tribinu tinejdžerima ukoliko nemaju „potpisanu i klubu dostavljenu suglasnost roditelja, staratelja ili pravnog zastupnika“. Ligi koja te i druge navijače, one bez kojih ne bi imala nikakvog smisla, tretira kao najveći problem i opasnost kako bi skrenula pozornost s praćakanja u mutnom vlastitih vlastodržaca.
Ligi čiji klubovi godinama igraju po blatnjavim kaljužama dok Savez troši sredstva na preseljenje u luksuzne urede. Govorimo o ligi u kojoj ćete kao disciplinski sudac dobiti otkaz jer radite svoj posao, a nećete jer ste kao druga vrsta suca primali mito ili kao dužnosnik bili umočeni u čitav niz nečasnih i kriminalnih radnji i sukoba interesa.
Ponekad se sav taj cirkus učini tragično lažan.
Ponekad izgleda kao da HNL postoji samo kako bi novinari mogli svakodnevno izmišljati nove tendenciozne pizdarije, da bi televizije mogle popuniti svoj program, a ugledni zlikovci ubirati svoj postotak od transfera. Nerijetko se čini da je sam nogomet ponajmanje važan u čitavoj priči i da to što HNL nemilice trati svoj potencijal baš nikoga nije briga – nikoga osim marginalizirane i gotovo kriminalizirane navijače.
A kad se pitate je li moralo biti tako, mora li nam liga doista biti takav propalitet kakav danas jest, predlažem da se samo osvrnete oko sebe. Nogomet prečesto, obično i sasvim vjerno, preslikava društvo u kojem se odvija da bi to bilo slučajno; HNL nije nekakav zasebni nacionalni park nego samo jedna od močvara u nepreglednom hrvatskom Evergladesu.
Dobrodošlo kući, dijete.
