Nogomet narodu

Hrvatska koja ne pleše

Dojmovi nakon pobjede u Slovačkoj

U trenutku kad je Marcelo Brozović pred kraj utakmice poklopio volej s ruba šesnaesterca, a lopta nekim čudom pronašla prazan prostor među brojnim tijelima i odskočivši od zemlje prije linije ušla u mrežu, ova je priča dobila novi početak.

Jer to je ono što ovdje konstantno radimo: vraćamo se unatrag i prema kraju formirano čitav narativ; njegov ton, smisao i predznak. Brozović je opalio — možda instinktivno, možda proračunato, možda iz čistog očaja — i pogodio. Njegov volej bio je čarobni štapić koji mijenja sve. Njime se storija o još jednom mučenju ili nemogućnosti da se ovlada situacijom i krene naprijed pretvorila u brže-bolje sklepanu bajku o velikoj i važnoj pobjedi, duhu i karakteru. Dogodilo se to praktički u treptaju oka: miševi su postali konji, a bundeve kočije; Hrvatska je pobijedila i iz neugledne sirotice se, barem u navijačkim očima, pretvorila u zanosnu princezu.

Malo je onda nedostajalo da se čarolija odmah i poništi golom na drugoj strani. Ipak, Pepeljuga je nekako utekla kući u jednom komadu i sa sva tri boda, a jedino što otkriva njenu proživljenu muku i to da stvari nisu baš prošle glatko jedna je bosa i uprljana nožica. Nju će, dakako, svi zamijetiti i spomenuti, ali uglavnom neće ići dalje od toga ni skidati slojeve svile u koje su svoju princezu umotali, jer u njenu kraljevstvu se mari samo za krajnji ishod, ne i za proces koji mu prethodi. Početak i sredina se ionako uvijek mogu naknadno rekonstruirati po mjeri kraja.

Problem je, međutim, u tome što je ova Pepeljuga svoju izvornu bajku proživjela još prije tri godine. Zabljesnula je na tom grandioznom balu, ali nitko se poslije nije vratio po nju s izgubljenom cipelicom da bi od tog trena živjeli zajedno dugo i sretno. Vratila se onamo gdje je i prije bila, samo sada ne više onako ponizna kao nekad, nego znatno oholija i uzimajući neke stvari zdravo za gotovo, uvjerena da joj pripadaju po stečenom statusu. Nije ni primijetila kad je točno taj srebrni sjaj potamnio, ali je u mnogo navrata pokušala ponoviti prijašnji scenarij i onako zabljesnuti opet, pa makar i na znatno skromnijoj sceni. Što god vam rekli pisci ovih novih nastavaka, u tome nikako ne uspijeva.

Bez igre, bez kohezije i atmosfere, u ofucanoj haljini koja ju je nekoć davno umalo učinila kraljicom dvorskog bala, Hrvatska šepajući nekako odmiče kroz kvalifikacije

Mnogo je materijala u hrvatskoj enciklopediji nogometnih fraza, klišeja i floskula koji može poslužiti pri opisu nogometne utakmice između Slovačke i Hrvatske u subotu navečer na stadionu Tehelné pole u Bratislavi. Zlatko Dalić je čovjek sa zdravim apetitom za sve to i često je znao posegnuti za nekim od provjerenih zrnaca pučke nogometne mudrosti. Ovaj put se odlučio na jedno koje je tek u recentno doba steklo razmjernu popularnost.

“Nagradilo nas.”

Kaže tako izbornik da mora čestitati igračima “ne na pobjedi, nego na htijenju, nisu odustajali i to ih je na kraju nagradilo”, dometnuvši par rečenica kasnije u svojoj izjavi za televiziju da “Broza je nagradilo”, također; “čim smo utakmicu dobili, sve je dobro”, kaže on.

Nekoć je i sam Dalić znao biti konkretniji, a često je i dalje dobrim dijelom realističan u svojim komentarima, pa ne bi bilo korektno secirati mu svaku riječ izrečenu još vruće glave, ali vrijedi se zapitati što je točno to što je Hrvatsku “nagradilo” i što Dalić time zapravo poručuje. Skriva li se u toj ezoteriji nekakva božanska intervencija, nogometni deus ex machina, kismet, božica Fortuna?

Možete njegove riječi interpretirati već prema tome kojem svjetonazoru naginjete, ali zapravo se stvar svodi na isto. Dalić u svakom slučaju aludira na nešto što nije pod njegovom ili kontrolom samih igrača; govori da pobjedu nije donio izbor sastava i taktike ili individualna kvaliteta Vatrenih, pa čak ni uvijek popularno htijenje, odnosno ostavljanje srca na terenu — barem ne samo po sebi. Ne, na kraju je presudilo to što se kuglica zaustavila na pravom mjestu, odnosno to što je Brozova lopta prošla baš tamo gdje u tom trenutku nije bilo slovačkih igrača. Bingo. Sreća. Krumpir, ako hoćete.

I tako, bilo to svjesno ili nesvjesno, Dalić daje sasvim točan sukus onoga što smo vidjeli. Jednako tako moglo je “nagraditi” i Slovake, što bi u najmanju ruku bilo jednako pravično ili, ako ćemo biti sasvim iskreni — po statističkom omjeru udaraca na gol, ali i po subjektivnom dojmu — čak i pravičnije. Ali nije. Dikod uđe, dikod ne uđe.

Nagradilo je nas, ne znamo kako i zašto, ali sve je dobro čim smo utakmicu dobili.

Utakmica koju smo gledali ni po čemu nije dala naslutiti tko je u njoj svjetski srebrna princeza, a tko njena mušterija. Gledali smo rastrzanu igru s puno pogrešaka, slabo koordinirane jurnjave i čak 30 udaraca na gol, od kojih je domaćin uputio 17, a Hrvatska 13. Osam od tih 13 pokušaja — 62 posto, za razliku od slovačkih 35 posto — došlo je izvan suparničkog šesnaesterca. Samo pucaj, uć će jedna.

Hrvatska je nominalno opet igrala u rombu, ali u stvarnosti je to opet izgledalo više kao 4-2-3-1, s obzirom na to da su i Brozović i Mateo Kovačić (pre)često ostajali duboko prilikom izgradnje napada. Hrvatska je imala loptu u svojim nogama tek malo više od suparnika, a odigrala je, po Optinim podacima, čak 52 duge lopte, jednu više od Slovačke.

Uz Brozovića, koji je i mimo gola odigrao individualno vrlo solidnu utakmicu — 90/100 točnih dodavanja, 10/11 preciznih dugih lopti, po tri otklonjene opasnosti i presječenih suparničkih dodavanja — najistaknutiji pojedinac u Dalićevoj momčadi bio je Ivica Ivušić. A kad su ti na terenu najbolji zadnji vezni i golman, to onda također govori nešto o tome kako si igrao. Kad te spašava debitant iz Osijeka, a kao džokera s klupe već početkom drugog poluvremena uvodiš igrača iz Hajduka, i to ponešto govori o uspjehu ideje koju si imao.

Hrvatska je bila vrlo nestrpljiva, bez funkcionalnog plana i organizacije, htjela je riješiti utakmicu visokim pritiskom i ponekim individualnim bljeskom, a u obrani se prečesto našla u ‘drž’ gaće’ situaciji. Neki kvalitetniji suparnik bi to kaznio — uostalom, i Slovačka bi to kaznila na svoj bolji dan — ali sve je dobro, veli Dalić, čim smo utakmicu dobili.

Samo što će neki drugi put ono ‘nešto’, što god to bilo, “nagraditi” suparnika. Možda već Sloveniju u utorak.

Princeza je ostarjela i one cipele su joj postale tijesne, miševi se olinjali, a bundeve počele trunuti. Čarolija, uostalom, obično ima vrlo ograničen rok trajanja i nije nešto u što se možete uzdati. Danas jedan drugi klišej — stariji, ali zadnjih godina upadljivo rjeđe korišten — bolje opisuje ono što Hrvatska na terenu predstavlja.

“Ovo je naša realnost.”

Da, već neko je vrijeme sasvim realno da Hrvatska s reprezentacijama ranga Slovačke i Rusije igra po svemu izjednačene utakmice koje presuđuje aksiom Mate Baturine — dikod uđe, dikod ne uđe — i više ju je puta dosad ‘nagrađivalo’ nego što nije. Opravdanja je mnogo — što realnih i onih koja drže vodu, što sasvim bezveznih — ali silazni trend sasvim je jasno razlučiv, bez obzira na to u kojem sastavu i u kojem uvjetima Vatreni nastupali. Bez igre, bez kohezije i atmosfere, bez rješenja za dugo tinjajuće probleme, u ofucanoj haljini koja ju je nekoć davno umalo učinila kraljicom dvorskog bala, Hrvatska šepajući nekako odmiče kroz kvalifikacije.

Na kraju će možda — čak i vjerojatno — doklipsati do novog velikog banketa u pustinji, ali hoće li ovako hroma moći na njemu zaplesati?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.