Na današnji dan prije pet godina Zlatko Dalić je preuzeo hrvatsku reprezentaciju i započeo put koji je kulminirao igranjem u finalu Svjetskog prvenstva. Tog jutra, ili noć prije, otkaz je dobio Ante Čačić. A sve zbog momka kojem su mnogi zaboravili i ime, ali mi nismo: na hrvatskog heroja Pyryja Soirija podsjetili smo u danima najvećeg ponosa i slave ljeta 2018., a podsjećamo i sada u današnjem Vikend-retrovizoru.
xx
Pyry Soiri ime je koje će zvučati poznato, premda možda kroz maglu, svakom redovitom pratitelju hrvatske nogometne reprezentacije; većina ostalih, onih koji su u međuvremenu skočili na vatreni bandwagon koji se otkotrljao sve do finala Svjetskog prvenstva, davno su zaboravili ili nikad nisu ni čuli za njega. No, 23-godišnji finski igrač namibijskog podrijetla, koji zarađuje za kruh u bjeloruskom premierligašu Šahtjoru iz Soligorska, imao je ključnu ulogu u hrvatskom usponu na svjetski vrh.
Nećemo pogriješiti kažemo li da ništa od ovoga — horde navijača obojenih lica po Rusiji i na trgovima hrvatskih gradova, junački povratci triput zaredom, spekulacije da Luka Modrić ponajviše zaslužuje Zlatnu loptu — vjerojatno ne bi bilo moguće da nije bilo Soirija. Zapravo, nije teško zamisliti da se bez njegova učinka reprezentacija ne bi ni kvalificirala na Svjetsko prvenstvo i da nitko izvan Hrvatske — te možda Bliskog Istoka — ne bi sada pričao o Zlatku Daliću.
U listopadu prošle godine Hrvatska je kod kuće dočekivala Finsku u kvalifikacijskom susretu koji je došao nakon tri ekstremno loša i zabrinjavajuća nastupa Vatrenih. Izgubili su i od Islanda i od Turske u gostima, a Kosovo su kod kuće uspjeli pobijediti tek 1-0; momčad nije imala identitet, bila je jalova u napadu i klimava u obrani, a čak ni Modrić, koji je iz utakmice u utakmicu bio njen najbolji igrač, nije je mogao trgnuti iz letargije i depresije u kojoj se kolektivno našla. No, ključni ljudi saveza, uz pomoć svojih lojalnih novinara strateški raspoređenih po mainstream medijima, ulagali su jako puno truda kako bi uvjerili javnost da će sve biti u najboljem redu. Pobrinuli su se da preko svih kanala koji su im bili na raspolaganju jasno iskomuniciraju svoju punu podršku izborniku Anti Čačiću, kojemu je ranije te godine produžen ugovor.
Hrvatska je još uvijek bila na čelu svoje kvalifikacijske skupine, bodovno izjednačena s Islandom i s po dva boda prednosti nad Turskom i Ukrajinom; još uvijek je ovisila samo o sebi dvije utakmice prije kraja i bila u potpunosti spremna za veliki obračun u Kijevu koji bi zapečatio njen plasman neovisno o rezultatima drugih ogleda. Meč protiv Finske, reprezentacije koja je dotad već izgubila sve šanse za prolazak grupe, doživljavan je kao tek malo više od iritantne zapreke koju treba maknuti s puta.
“Zašto ste tako pesimistični”, pitao je Čačić novinare dan prije utakmice. U njegovu tonu bio je dašak prijekora, iako je pokušavao — bezuspješno — ostaviti dojam samouvjerenog čovjeka koji u potpunosti zna što radi. Ispod brka je istjerao nezgrapni osmijeh i kratko se okrenuo Modriću koji je sjedio do njega, vjerojatno očekujući da će njegov govor tijela pokazati neki znak podrške. Ali kapetanovo lice bilo je smrtno ozbiljno.
Mladić čije ime smo već zaboravili pokrenuo je niz događaja koji su doveli do plasmana Hrvatske u finale SP-a. U retrospektivi, on je spasio obraz i naciji i HNS-u
Sljedećeg se dana momčad ponovno mučila s povezivanjem vlastitih redova i probijanjem ne osobito impresivnog finskog defenzivnog bloka, ali činilo se da stvari dolaze na mjesto kad je Mario Mandžukić zabio poslije 57 minuta igre. To je, po svemu viđenom, trebalo biti to: reporteri su već imali zgotovljene izvještaje i čekali samo posljednji sučev zvižduk da kliknu ‘send’, gledatelji na dobro popunjenoj, ali ne i rasprodanoj Rujevici već su kretali kući da izbjegnu gužvu, a oni pred televizorima zijevali su nakon još jedne smaračke i napose neuvjerljive predstave Vatrenih.
Ali onda je Pyry Soiri, kojemu je finski izbornik Markku Kanerva pružio debi uvevši ga u igru 10 minuta ranije, prije od Danijela Subašića stigao na jednu dugu loptu upućenu iza leđa hrvatske obrane i pospremio je u mrežu. I postao hrvatski dušmanin.
Šok i vjeverica. Odjednom je sve okrenuto naglavačke. Hrvatima je sad trebala pobjeda u Ukrajini tri dana kasnije kako bi se plasirali u doigravanje za Rusiju.
Taj jedan incident, jedan dodir lopte, bio je dovoljan da potakne tektonske promjene u kaotičnom hrvatskom nogometu, u kojem su oni koji odlučuju uvijek izrazito laki na obaraču. Izbornik kojemu je doslovce do same utakmice nametljivo slana podrška i vjera u njegovo vodstvo otpušten je već drugi dan — zapravo, vjerojatno i odmah nakon kraja utakmice, ali čekalo se službeno priopćenje — i to nije iznenadilo nikoga osim valjda njega samog. Savez je postavio njegova nasljednika tek koji sat prije zakazanoga leta reprezentacije u Kijev. Zlatko Dalić prethodne je večeri gledao Vatrene na televiziji, a tog popodneva već je bio njihov novi šef, predstavivši im se u tom svojstvu malo prije check-ina na zagrebačkom aerodromu.
Otkazi su također podijeljeni i svom Čačićevom osoblju — “jer inače to ne bi bila šok terapija”, ljubazno je pojasnio Davor Šuker — osim treneru golmana Marijanu Mrmiću. Zašto njemu? “Zato što bi izgledalo neozbiljno da Dalić sam sjedi na klupi u Kijevu”. Stvarno je to naveo kao razlog.
Ali nekako je taj očajnički potez upalio. Dalić, u domaćoj javnosti ne toliko poznat jer prije odlaska na Bliski Istok — gdje je, između ostaloga, emiratski Al Ain odveo u finale azijske Lige prvaka — nije imao osobito uspješnu trenersku karijeru, ali je niz godina bio pomoćnik svom sadašnjem asistentu Draženu Ladiću u mladoj reprezentaciji i to mu je zapravo bila najvažnija referenca, prošao je Ukrajinu, lako se obračunao s Grčkom u playoffu, a onda i odveo Hrvatsku sve do finala Svjetskog prvenstva. Neosporno je da je na tom putu bilo dosta i sreće; no, još više od toga, momčad je pokazala čvrstoću karaktera — barem na terenu — i psihološku snagu za koje su rijetki mislili da ima u sebi, jer su im toliko puta ranije nedostajali.
Daliću se zbog toga, iznad svega drugoga, moraju pripisati zasluge. Talent i kvaliteta igrača nikad nisu bili u pitanju, ali on je očito prvi izbornik s kojim su kliknuli nakon Slavena Bilića, u čijem su mandatu od 2006. do 2012. (upravo tih je godina Dalić radio s mladom reprezentacijom) položeni temelji ove generacije. Dalić ju je preuzeo na njenom vrhuncu i konačno opet oblikovao u pravu momčad koje se suparnici boje. Napravio je ono što njegovi prethodnici — Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić — nikako nisu uspijevali ili su uspijevali samo nakratko. Nema šanse da bi Hrvatska ovo uspjela napraviti pod Čačićevim vodstvom, čak i da je uspio napraviti isto što i Dalić i plasirati se na Svjetsko prvenstvo iz vrlo teške situacije.
Kad nema sustava, reda ni logike, kad se vizija svodi na tri uzastopne šok terapije u pet godina, onda svaki detalj može biti presudan i značiti razliku između propasti i trijumfa. Mladić čije ime smo već zaboravili pokrenuo je niz događaja koji su doveli do plasmana Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva. U retrospektivi, on je spasio obraz i naciji i HNS-u o čijim je budalaštinama i refleksnim reakcijama dugi niz godina hrvatski nogomet ovisan, a reprezentacija talac njegovih loših odluka. U seriji suludih poteza savez je nabasao i na jedan koji se pokazao dobrim.
Pyry Soiri zato ne smije biti zaboravljen ni u ovim danima ponosa i slave. Najmanje što je zaslužio je poruka zahvale od svih u hrvatskoj mundijalskoj ekspediciji.
